Quote:Operacija "13. grupa Štakor"
22. IX 2017.

Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor





 
Grupa "Labrador" zapravo nije postojala. Taj je pojam konstrukcija sigurnosne službe Republike Hrvatske; konkretno, Franje Vugrinca koji je, u jesen 1991., vodio istragu nad uhićenim članovima skupine.
Saslušavajući uhićene, Vugrinec je, po jednoj verziji, dao grupi ime po psu Branka Traživuka, najzvučnije "zvjerke" među tzv. "labradorcima". Traživuk je uoči raspada SFR Jugoslavije bio načelnik II. odjela (za emigraciju) Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH, dok je tijekom jeseni 1991. bio načelnik Odjela za borbu protiv terorizma u sklopu Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) MUP-a RH.
Po drugoj verziji, međutim, moguće je da je Vugrinec, dodjeljujući uhićenoj grupi ime "Labrador", bio inspiriran iskazom jednog od uhićenih, Srećka Ožegovića, koji je tijekom istrage, 18. listopada 1991., upotrijebio - misleći pritom na sebe i svoje suradnike - upravo taj, simboličko-kolokvijalni naziv.
Bitno je ovo: iako je istraga u sigurnosnoj službi Hrvatske bila vođena pod kodnim imenom "Labrador", taj pojam nikada nije bio u opticaju u Upravi bezbjednosti SSNO u Beogradu (načelnik uprave general Aleksandar Vasiljević), odnosno u Odjeljenju bezbjednosti u RV i PVO u Zemunu (načelnik Odjeljenja pukovnik Slobodan Rakočević), koji su tu akciju osmislili, razradili i organizirali. Pa se, jednako tako, nikada nije upotrebljavao ni u Drugom detašmanu RV i PVO u Maksimirskoj, u Zagrebu, kao zagrebačkom punktu ili zagrebačkom središtu operacije, hijerarhijski podređenom Komandi RV i PVO u Zemunu.
Izvorni kodni naziv akcije jest 13. grupa "Štakor". Taj je naziv dala vojska. Taj ću pojam pobliže objasniti u nastavku teksta.
 
Tema grupe "Labrador" - tj. 13. grupe "Štakor" - već je više puta obrađivana i opisivana. No, nikada se nije dao pravi kontekst njezina nastajanja. Taj su kontekst politička zbivanja negdje iza 1984., kada postaje jasno da se SFRJ dezintegrira i da se, s jedne strane, javljaju snage koje imaju jasnu političku koncepciju za njezino održavanje, a s druge strane snage koje imaju program za njezino dezintegriranje i pretvaranje u tzv. "Veliku Srbiju".
Bitan čimbenik u tim političkim previranjima jest JNA sa svojim političko-vojnim konceptom održanja (unitarne) Jugoslavije, te Slobodan Milošević sa svojim velikosrpskim nacionalističkim konceptom.
Admiral Branko Mamula već je negdje do polovice 1980-ih imao zaokružene planove za vojno-politički dolazak JNA na vlast u SFRJ. Naime, on je sa svojim užim kabinetom procijenio da republička rukovodstva u Jugoslaviji vode politiku dezintegracije SFRJ te da je došlo vrijeme da JNA preuzme političku odgovornost za SFRJ realiziranjem vodeće političke uloge vojske u Jugoslaviji i da je tako sačuva.
Da bi to postigli, kao svoj vojno-politički cilj Mamula i njegovi najbliži suradnici morali su napraviti planove za preuzimanje vlasti JNA u SFRJ, kako u svim republikama tako i na saveznoj razini. Pritom su procijenili i da Predsjedništvo SFRJ ne može više funkcionirati zbog svoje podijeljenosti, a osobito da ne može zapovijedati oružanim snagama.
Na temelju takvih procjena, u kojima posebno mjesto zauzima utjecaj stranog faktora i obavještajnih službi koje također žele dezintegraciju SFRJ, Mamula je zaključio da je potrebno "presjeći" - i to ni manje ni više nego akcijom državnog udara u Jugoslaviji.
Pored toga, admiral Mamula i vrh JNA za takvo su stanje krivili i Ustav SFRJ iz 1974., za koji su procijenili da je bio stvarna točka na "i" u procesu dezintegraciju SFRJ.
Kako po tom Ustavu JNA nikako nije mogla preuzeti političko vodstvo u Jugoslaviji, Mamula i vrh JNA odlučili su krenuti u stvaranje uvjeta da bi to postigli. To je bio motiv više da Mamula i vrh JNA krenu u detaljne planove za realizaciju državnog udara, pomoću kojih bi JNA preuzela političko vodstvo u Jugoslaviji, kada bi se i promijenio Ustav iz 1974. Time bi Jugoslaviju pretvorili u unitarnu državu koju bi vodila vojna diktatura.
Da bi to bilo izvedivo, vojni planovi za realizaciju državnog udara na svim društvenim razinama morali su precizirati i preuzimanje civilne vlasti u republikama od strane JNA.
 
Ovime sada polako idemo i prema priči o "Labradoru", odnosno prema priči o 13. grupi "Štakor". Jedan od mojih suradnika, bivši pripadnik hrvatske Službe državne sigurnosti, rekao mi je, u našem nedavnom razgovoru:
- Tragom navedenih planova, vojska je imala spremna nova rukovodstva koja bi preuzela vlast u republikama i na saveznoj razini. Vidite, to su bili pravi "labradorci", a ne ovi "Štakori", puka pješadija, koji su bili uhićeni i kojima se sudilo! U armijskom je vrhu bio u opticaju popis vrlo uglednih ljudi iz javnog života SR Hrvatske - liječnika, odvjetnika, sudaca, novinara, privrednika itd. - od kojih se trebala sastaviti nova vlada Hrvatske, nakon što Slobodan Milošević dođe do zamišljene granice Virovitica - Karlovac - Karlobag...
Od jednoga bivšeg ministra RH (iz 1990-ih) doznao sam da je postojao širi popis od 30, 40 ili 50 ljudi iz javnog života SRH na temelju kojega se trebala sastaviti buduća kvislinška hrvatska vlada u slučaju pobjede vojne/srpske opcije. Sam admiral Mamula rekao je o tom popisu (odnosno napisao u svojoj memoarskoj knjizi iz 2000. "Slučaj Jugoslavija"): "Mi smo apsolutno izvršili jednu provjeru po republikama ko bi to mogao biti s nama da nas podrži. I imali smo iz čitave zemlje. I imali smo spremno rukovodstvo."
Raspolažem informacijom da je predsjednik RH Franjo Tuđman bio upoznat barem s nekim imenima s toga popisa (neki su tada već bili njegovi najbliži suradnici, tj. pripadnici najužega političkog vrha RH!) i da je, u trenutku kad je za to doznao, "poludio".
 
 Naprijed navedeni planovi o državnom udaru najvećim su dijelom bili precizirani do odlaska admirala Mamule u mirovinu 1988., kada ih je preuzeo general Kadijević sa zadatkom dorade tih planova i krajnjom realizacijom državnog udara.

U kontekstu tih planova za realizaciju državnog udara, Mamula i vojni vrh stvorili su koncepciju postupnih koraka u stvaranju neophodnih uvjeta koji će dovesti do državnog udara i preuzimanja vlasti od strane JNA.
U kontekstu tih planova za realizaciju državnog udara, Mamula i vojni vrh stvorili su koncepciju postupnih koraka u stvaranju neophodnih uvjeta koji će dovesti do državnog udara i preuzimanja vlasti od strane JNA.
 
Trinaesta grupa "Štakor" ne može se promatrati izvan ovoga okvira. Naime, JNA je najprije kroz tajnu akciju "Jedinstvo" (o kojoj smo detaljno pisali u Globusu od 14. srpnja o.g.) krenula na reorganizaciju vojnih oblasti, kako bi se stvorila nova vojno-teritorijalna organizacija u SFRJ, koja bi omogućila da JNA ima potpunu kontrolu republičkih teritorija, s ciljem stvaranja operativnih uvjeta koji će omogućiti učinkoviti državni udar.
Tu akciju, "Jedinstvo", JNA je realizirala temeljem Zakona o obrani koji joj je omogućavao da se ona sama reorganizira.
 

Quote:Dakle, to je bio jedan od prvih koraka koji je stvarao uvjete da se dalje krene po planu državnog udara na iduće operativne razine.
U tom kontekstu, važna je tajna vojna akcija "Proboj", kao sljedeći operativni korak koji će stvoriti uvjete da Uprava bezbjednosti JNA ostvari kontrolu nad svim segmentima društvenog života u Hrvatskoj (kao i u ostalim republikama), s ciljem stvaranja uvjeta za operativnu realizaciju državnog udara.
Glavni cilj akcije "Proboj" bio je stvaranje obavještajnih uporišta i punktova na teritoriju Hrvatske s ciljem realiziranja kontrole nad svim društvenim razinama.
Naime, plan je bio da se preko takvih obavještajnih pozicija ostvari uvid u političko raspoloženje ljudi u svim društvenim strukturama u Hrvatskoj, s ciljem da se identificiraju "neprijatelji" i potencijalni "prijatelji". U toj akciji pripadnici Organa bezbjednosti (OB) JNA imali su zadatak da takve pozicije realiziraju u pisanim i elektronskim medijima (HRT, Vjesnik, Danas itd.), u društveno-političkim ustanovama (npr. Sabor SRH), u CK SKH i novoosnovanim političkim strankama, u velikim privrednim organizacijama (INA, Končar, Astra, Ingra, Pliva i dr.), među uglednim odvjetnicima i liječnicima, u Teritorijalnoj obrani RH, u sigurnosnom aparatu RH itd.
Išlo se na totalno pokrivanje svih segmenata hrvatskog društva s ciljem potpune kontrole koja bi omogućila efikasno izvođenje državnog udara. Jer, ako imaš sve pod kontrolom, onda lakše izvedeš državni udar.
To je ujedno značilo i eliminaciju osoba koje bi pružile otpor državnom udaru.
 
Identična akcija "Proboj" realizirana je od strane JNA za Republiku Sloveniju i Republiku BiH. Tako je za Sloveniju vrijedila akcija "Proboj 1", za RH "Proboj 2", a za BiH "Proboj 3".
 
Prema tvrdnjama načelnika Uprave bezbjednosti SSNO Aleksandra Vasiljevića, za planove tajne akcije "Proboj" znalo je svega 20-ak visokih oficira OS JNA, među kojima je bio i general Konrad Kolšek, komandant V. armijske oblasti JNA u Zagrebu (iako je po nacionalnosti Slovenac). Cjelokupna dokumentacija s operativnim planovima akcije "Proboj", prema Vasiljevićevim tvrdnjama, strogo je čuvana u kasi Vrhovne komande JNA u Beogradu te do 1990. "nije provaljena od strane pripadnika OS JNA koji su s njom bili upoznati".
 
Dakle, upravo u taj kontekst planova vrha JNA za državni udar treba locirati 13. grupu "Štakor". To iz razloga što je ta grupa unutar sebe imala sva obilježja u svojoj aktivnosti koja je JNA u svojim planovima za državni udar akcentirala kao zadatke.
Ta je grupa snimala raspoloženje kadrova unutar MUP-a RH i SZUP-a, što je bila jedna od bitnih komponenti za realizaciju državnog udara od strane JNA. Tu je JNA trebala precizno utvrditi na koje kadrove se eventualno može osloniti, a koji bi kadrovi, opet, pružili otpor planovima JNA.
Osim toga, ta je grupa imala zadatak informirati OB JNA o akcijama koje bi MUP planirao u odnosu na JNA, kao i o osobama kojima bi OB JNA mogli pristupiti radi pridobivanja za suradnju.
Također, ta je grupa planirana, od strane OB JNA, i za izvođenje terorističkih akcija, likvidacija i otmica.
OB JNA tražili su, isto tako, i dostavu dokumenata od pripadnika te grupe koji bi se mogli iskoristiti za kompromitaciju MUP-a RH kao državne institucije, kao i čelnih ljudi MUP-a RH.
Također su takve podatke tražili i u odnosu na političko vodstvo RH.
Preko obrade 13. grupe "Štakor" Centar SZUP-a Zagreb došao je i do obavještajne mreže koju su OB JNA imali i u drugim centrima SZUP-a na području RH (Sisak, Karlovac, Gospić itd.) te u drugim državnim institucijama.
Isto tako, došlo se i do dijelova obavještajne mreže u Sloveniji i BiH.
Sve je to ukazivalo da je 13. grupa "Štakor" samo jedna od ostalih koje su pokrivale sve društvene segmente u RH, shodno planovima JNA za državni udar.
 
A sada detaljnije o samim "Štakorima" (kolokvijalno "labradorovcima").
U Zagrebu je djelovao Drugi detašman KOG RV i PVO u Maksimirskoj, čiji su oficiri 1988.-1989. intenzivno radili na stvaranju suradničke mreže među civilnim strukturama društva (u elektronskim i tiskanim medijima, u političkim strankama, među iseljeništvom koje se vraćalo u domovinu, među pripadnicima javne policije, u tajnim službama, u ministarstvima i državnim ustanovama, u velikim privrednim organizacijama itd.).
 
Operacija "Labrador" - to je, najjednostavnije rečeno, bio "Proboj" u malom. Ili, drugim riječima: "Proboj" fokusiran na hrvatsku tajnu službu. Trebalo je izvršiti "proboj" u Službu državne sigurnosti RSUP-a SRH (kasnije SZUP-a), vrbovati što veći broj njihovih agenata i operativaca te od njih napraviti suradničku mrežu koja će najtješnje surađivati s armijskom tajnom službom, tj. s KOS-om i KOG-om.
Grupu "Labrador" - točnije rečeno 13. grupu "Štakor" - prvi je, još u prvoj polovici 1990., tj. prije prvih slobodnih višestranačkih izbora u SRH, otkrio tadašnji načelnik I. odjela (za unutarnjeg neprijatelja) SDS-a RSUP-a SRH Darko Starčević. U našem nedavnom razgovoru opisao mi je kako se to dogodilo:
- Jedan dužnosnik srpske nacionalnosti došao je k meni u kancelariju (u Savskoj, gdje je bilo sjedište RSUP-a i SDS-a - op. aut.) i rekao mi: "Gospodine načelniče, oficiri JNA švrljaju po našem dvorištu i kontaktiraju neke naše djelatnike!" Rekao sam mu neka pokuša neprimjetno vidjeti koga to kontaktiraju. On je to učinio i izvijestio me da oficiri JNA kontaktiraju vozača Stručnih službi Vlade i Sabora SRH Vladimira Jadrijevića. Tragom toga, Jadrijević je stavljen pod mjere Službe i tako smo ustvrdili da ga na vezi drži pripadnik OB JNA iz Drugog detašmana KOG RV i PVO u Maksimirskoj, potpukovnik Ivan Sabolović. I onda smo, naravno, i njega zaveli u obradu Službe... Sve aktivnosti oko nadzora 13. grupe "Štakor" dogovarane su s Josipom Manolićem, koji je bio u tijeku poduzimanja svih mjera i radnji u obradi navedene grupe. Manolić je tada bio na čelu Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS)..

Quote:Prvo pa muško - rekao bih. Sabolović je bio prilično krupna "zvjerka", glavni ili jedan od glavnih u KOS-ovskome (KOG-ovskome) "gnijezdu" u Maksimirskoj. Pored majora Čedomira Kneževića, pukovnika Mirka Matića i još nekih. Bio je vrlo operativan u kontaktiranju pripadnika SZUP-a. Bio je "Rakočevićev oficir", tj. oficir pukovnika Slobodana Rakočevića, šefa Odjeljenja bezbjednosti u Komandi RV i PVO u Zemunu.
U hrvatskoj Službi državne sigurnosti znali su itekako dobro tko je potpukovnik Ivan Sabolović. Jedan moj sugovornik iz bivše Službe državne sigurnosti rekao mi je o tome:
- Sabolović je jednom došao u Savsku, još 1989., za vrijeme SFRJ, i donio, kao OB JNA, pismo od neke žene koje je sadržajno kompromitiralo Ivicu Račana (koji će već u prosincu 1989. biti izabran za novog predsjednika SKH). Ta je žena bila osoba s kriminalnom prošlošću, zvala se Jagoda Popržen... Pročitali smo to pismo i dali ga zamjeniku republičkog sekretara za unutrašnje poslove Đuri Pešutu, koji ga je odmah proslijedio Stanku Stojčeviću. CK je na kraju zaključio da je to akcija, u režiji vojne kontraobavještajne službe, koja se vodi na liniji kompromitacije Račana. Sve je u pismu bilo izmišljeno, Račana su optuživali za šverc, za nešto oko novca...
 
Potpukovnik Ivan Sabolović bio je, inače, Hrvat, ali jugoslavenske orijentacije. U jednome svom kasnijem intervjuu (post festum, u Beogradu, gdje danas živi) izjavio je da se u tajnoj akciji 13. grupa "Štakor" angažirao iz uvjerenja. Po mojim izvorima, on je sigurno bio upoznat s Mamulinim planom o preustroju JNA "Jedinstvo", ali nije poznato je li znao i za Mamulin plan o državnom udaru, koji je bio posve komplementaran s planom "Jedinstvo".
 
Nakon izbora 1990. i uspostave nove hrvatske države, Darko Starčević je o svojim saznanjima upoznao novoimenovanog ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca (koji je, naravno, o svemu tome promptno izvijestio predsjednika Tuđmana). U hrvatskoj Službi državne sigurnosti (ona u novoj državi dobiva novo ime, SZUP) formirana je posebna operativna grupa koja će se baviti problemom koji će kasnije biti identificiran kao tajna vojna akcija "13. grupa Štakor". Na čelu te operativne skupine bio je, po Boljkovčevoj odluci, sam Darko Starčević, koji je negdje u ljeto 1990. "izmiješten" iz sjedišta SDS-a u Savskoj i postavljen u Centar SDS-a Zagreb, na Zrinjevcu, odakle je rukovodio akcijom. U Starčevićevoj operativnoj grupi bilo je angažirano u prvoj fazi oko 5, a u drugoj fazi oko 10 djelatnika SZUP-a
Ta je operativna skupina utvrdila veze oficira KOG-a u Maksimirskoj i identificirala njihove izvore, tj. od koga sve dobivaju obavještajne informacije, i iz kojih sve segmenata hrvatskog društva. Otkriveno je da su s vojnim kontraobavještajcima iz Maksimirske na vezi rukovoditelj Službe osiguranja u Saboru SRH Milan Grković, zajedno sa svojom suprugom Ljubicom Tintor, vrlo utjecajnom tajnicom u Izvršnom vijeću Sabora SRH; zatim bivši načelnik II. Odjela SDS-a RSUP-a SRH Branko Traživuk, kao i još neki operativci hrvatske Službe... Za Grkovića je čak ustanovljeno da je imao status rezidenta OB JNA, što znači je u Hrvatskoj imao cijelu svoju mrežu, novinare i druge djelatnike, koja je za nj prikupljala informacije, a koje je on dalje prosljeđivao OB-u KOG-a u Maksimirskoj.
Usput rečeno - kako sam doznao - potpukovnik Sabolović je imao izrazito prisan odnos s Grkovićevom suprugom Ljubicom Tintor, tajnicom u Saboru (koja, inače, nije uzela muževljevo prezime). U Banjoj Luci imali su stan u kojem su se sastajali.
 
S protokom vremena, donijeta je odluka da se cijeli Drugi detašman KOG RV i PVO u Maksimirskoj stavi pod operativni nadzor. To je podrazumijevalo: stvaranje suradničke mreže u njihovim (vojnim) redovima, ozvučenje prostorija, tajne pratnje... Ujedno je izvršen i tajni pretres stana potpukovnika Ivana Sabolovića, u Zagrebu.
Također su pod nadzorom bile i telefonske govornice u okruženju Drugog detašmana u Maksimirskoj. Preko tih centrala operativci Drugog detašmana kontaktirali su svoju obavještajnu mrežu.
U tajnoj pretresu, u Sabolovićevu je stanu pronađen notes u kojem je bila navedena, tj. identificirana grupa u hrvatskoj Službi državne sigurnosti i SZUP-u (Traživuk i ostali) koja je bila na vezi s KOG-om iz Maksimirske. U notesu je bio naveden točan izvorni kodni naziv grupe - 13. grupa "Štakor" - a ispod njega imena i šifrirani pseudonimi pripadnika te skupine (tj. KOG-ovih suradnika u redovima hrvatskoga SDS-a i SZUP-a).
Primjerice, pisalo je S3, a pokraj te šifre - "Branko Traživuk" (koji je u ovoj akciji također imao ulogu rezidenta, slično kao i Grković iz Sabora). Znači, on je, u KOG-u, bio izvor koji se vodio pod šifrom "S3". Isto tako, bila su navedena i imena i prezimena KOG-ovih suradnika S1 (vozač Vladimir Jadrijević), S2, S4, S5 itd. U jednome dokumentu SDS-a, koji sam ovih dana dobio na uvid, naišao sam na podatak da je KOG RV i PVO u Zagrebu imao na vezi najmanje 61 izvora, vrbovanog iz redova hrvatske Službe državne sigurnosti i SZUP-a (a, vrlo vjerojatno, i iz još nekih segmenata hrvatskog društva).
13. grupa "Štakor" - to su, dakle, bili operativci hrvatske Službe državne sigurnosti i SZUP-a koji su u ono kritično vrijeme, na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e i početkom 1990-ih, tj. uoči i za vrijeme rata u Hrvatskoj, bili na vezi s operativcima OB JNA.
- Mi smo, zapravo, otkrili jednu grupaciju, tu trinaestu - objasnio mi je jedan moj sugovornik iz operativne grupe Centra SZUP-a Zagreb. - Već samo njezino ime ukazuje na to da ih je bilo najmanje 12. A možda ih je, tko zna, bilo i 20. Ovo je bila sfera sigurnosti, ta 13. grupa. Kroz obradu te grupacije mi smo, malo-pomalo, došli i do nekih drugih grupacija, no onda se to sve strpalo pod kodno ime "Labrador", što je, naravno, diskutabilno...
Kroz obradu Drugog detašmana KOG RV i PVO u Maksimirskoj radna grupa sigurnosne službe Hrvatske otkrila je mnoge važne i zanimljive stvari.
Otkriven je, primjerice, detaljan nacrt kanalizacije grada Zagreba, sa svim punktovima i prostorijama, što upućuje na pretpostavku da su se "Štakori" namjeravali koristiti i tim, underground putovima i rutama. (Tko zna, možda su upravo i zato dobili to ime, "Štakori".)
Otkrivena je javka na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, tj. tajno mjesto na kojem su "Štakori", tj. operativci hrvatskoga SDS-a, ostavljali obavještajne informacije pripadnicima KOG-a, kao i obrnuto (a bez njihova osobnih kontakata).

Quote:Kasnije (nakon uhićenja članova skupine) nađen je i eksploziv na tajnome mjestu na Jarunu (kao i u kupaonici, tj. kadi, Branka Traživuka, ali tek nakon što se on iselio iz svog stana u Zagrebu), što je dokaz da su "Štakori" bili obučavani i za terorističke akcije.
 
Otkriveno je i da je jedan od tjelohranitelja ministra obrane RH Martina Špegelja bio "labradorovac" (tj. "Štakor"). Njegov je preudonim bio "Rendžer" (radilo se o Miroslavu Brabenecu, rođenom u Sarajevu). "Štakori" su snimali sve trase kretanja Špegelja, čak i kad iz svog ureda na Tuškancu ide na WC. Cilj je bila otmica: htjelo ga se oteti, da bi mu se sudilo.
U prostorijama u Maksimirskoj (nakon pada Komande RV i PVO u Maksimirskoj, negdje u kasno ljeto ili ranu jesen 1991.) nađene su i trase kretanja političkih dužnosnika Tuđmanove vlasti.
 
Jedno od većih iznenađenja u razradi 13. grupe "Štakor" bilo je otkriće da su zajedno s operativcima SDS-a u toj grupi bili involvirani i Radoslav Radojčić i Slavko Malobabić, djelatnici u Stručnim službama bivšeg CK SKH. Njih su se dvojica ubrajali u najuspješnije "vrbovke" u Hrvatskoj, u to vrijeme. Vrbovala ih je tajna vojna služba - koliko se dade zaključiti, još sredinom 1980-ih, dakle upravo u ono vrijeme kad je savezni sekretar za narodnu obranu admiral Mamula, zajedno sa svojim timom, "punom parom" radio na planu preustroja JNA "Jedinstvo", kao i drugim tajnim planovima vojnog vrha s ciljem izvođenja državnog udara u SFR Jugoslaviji.
 
Izmiještanjem i povlačenjem Komande Drugog detašmana RV i PVO u Maksimirskoj operativna grupa sigurnosne službe Hrvatske došla je u posjed disketa, djelovodnika i drugih vrijednih materijala, iz kojih se, nakon dešifriranja, mogao iščitati popis većine pripadnika 13. grupe "Štakor". Bili su to, uz Branka Traživuka: Mile Vasiljevski, Srećko Ožegović, Milan Međed, Željko Rajnović, Zlatko Mažibrada, Slobodan Platiša, Miroslav Studen, Mane Malobabić iz MUP-a (brat Slavka Malobabića) i drugi. 
Podaci iz nađenih disketa podudarali su se s već utvrđenim podacima Centra SZUP-a Zagreb.
Završivši operativno istraživanje, voditelj operativne grupe Darko Starčević sastavio je rezime i dostavio ga tadašnjem šefu hrvatske obavještajne službe Jerku Vukasu. Vukas i njegovi suradnici (među kojima je bio i njegov savjetnik Franjo Vugrinec) bili su zaprepašteni otkrićem. Nisu mogli vjerovati da je među "Štakorima" i jedan Branko Traživuk, koji je čitavo to vrijeme sjedio pored njih, u sjedištu Službe u Savskoj. U njega baš nitko nije sumnjao...
Sugovornici iz operativne grupe Centra SZUP-a Zagreb ispričali su mi:
- Nakon što je predan rezime, načelnik Centra pozvan je tek nakon sedam dana u sjedište Službe, u Savskoj. Na sastanku u sjedištu SZUP-a bili su prisutni Jerko Vukas, Franjo Vugrinec i još neki djelatnici SZUP-a. Tema razgovora bio je rezime o 13. grupi "Štakor". Vugrinec je izražavao određene sumnje u odnosu na rezime, pitavši se je li baš sve tako kako je napisano. Odgovoreno mu je protupitanjem - da li sumnja u sadržaj rezimea, na što je on odgovorio: "Papir svašta trpi" - dodavši tome: "Nisam siguran da bi Branko Traživuk to doista radio!" Na to mu je rečeno: "Ako nisi siguran, želiš li čuti snimke njegovih razgovora s potpukovnikom Sabolovićem?" Vugrinec je iznenađeno upitao: "Zar to imate?" "Naravno da imamo" - odgovoreno mu je. U Službi je postojalo pravilo da se vrpce tajno snimljenih razgovora brišu za sedam dana, ali su te snimke bile sačuvane, jer se procjenjivalo da bi moglo biti ovakvih pitanja. Vugrincu su poslane snimke i on je tada zašutio...
 
U čemu je bio catch? Traživuk je u svojoj komunikaciji sa Sabolovićem, osjećajući se vjerojatno presigurnim, napravio kobnu grešku: zvao je Sabolovića i na telefon, i to, štoviše, sa svog službenog telefona u Savskoj! Mislio je da mu je to najsigurnije, da se taj broj najmanje kontrolira. Nije ni pretpostavljao da su još od početka druge polovice 1990. "Štakori" pod operativnim nadzorom ustanove - hrvatske Službe državne sigurnosti - u kojoj su bili zaposleni i u kojoj su primali plaću.

Quote:Sve što se dogodilo - ili se nije dogodilo - nakon toga, spada u neku drugu priču. Stoga samo vrlo kratko i taksativno.
Vrh hrvatske Službe, u konzultaciji s vrhom hrvatske politike, donosi odluku o uhićenju "Štakora" (tzv. "labradorovaca"). Bilo je to onih dana kada su u Zagrebu zaredale prve uzbune zbog mogućih zračnih napada JNA.
Neki su "labradorovci" ("Štakori") uhapšeni (Traživuk, Ožegović, Rajnović i dr.), a neki su pobjegli (Platiša, Vasiljevski, Mažibrada i dr.).
Samo dan nakon uhićenja "Štakora", tj. nekih od njih, netko iz SZUP-a ili MUP-a RH daje Slobodnom tjedniku, tj. vlasniku i glavnom uredniku ST-a Marinku Božiću, medijsku priču (namijenjenu prvenstveno za političke potrebe) o tome kako je jedan dio tzv. grupe "Labrador" lišen slobode. Prema navodima iz knjige Josipa Manolića "Politika i domovina", i M.Božić je bio jedan od suradnika OB-a JNA.
Jedan od mojih sugovornika na ovoj temi rekao mi je:
- Prvotna je koncepcija bila da se evidentirani "Štakori" ("labradorci") vrbuju, da se upotrijebe kao izvori u našoj daljnjoj obradi ilegalne aktivnosti OB JNA, što je djelomično i učinjeno vrbovanjem nekih pripadnika 13. grupe "Štakor"... Međutim, njih su sve "digli", tj. uhapsili, a kad je materijal o tome osvanuo u Slobodnom tjedniku, bio je to signal svim drugim pripadnicima 13. grupe "Štakor" da su otkriveni, da bježe i da se sakriju...
Kasnije je došlo i do razmjene - uhićeni "labradorovci" razmijenjeni su za neke naše ljude koji su bili u srpskom zarobljeništvu.
S hrvatske strane pregovarali su Gojko Šušak (ministar obrane RH) i Josip Perković (šef SIS-a i pomoćnik ministra obrane Šuška), a sa srpske (vojne) Aleksandar Vasiljević. Pregovaralo se telefonom, u uredu poduzetnika i dugogodišnjeg aktivnog člana Židovske općine Zagreb Jakova Bienenfelda. Bienenfeld je bio na glasu kao "srbofil", otac mu je bio vojno lice (nosio je nadimak - barem su ga neki tako nazivali - "Srba Napast").
Budući da su za vrijeme pregovora bile potrgane telefonske linije između Zagreba i Beograda, uspostavljen je "bajpas" preko Mađarske.
Tijekom pregovora, Vasiljević je govorio koga hoće, a koga ne želi, od "labradorovaca", u Beogradu.
Ukupno je razmijenjeno 15-20 "Štakora" ("labradorovaca"). Najmanje jedan među njima, Željko Rajnović, odbio je ići u Beograd.
Rajnović je po povratku s te razmjene, budući da je odbio biti izručen u Beograd, vrlo brzo pušten iz zatvora na slobodu.
 
Radojčić (kodno ime "Ljudevit") i Malobabić (kodno ime "Kondor") nisu bili razmijenjeni, oni su pobjegli u Beograd prije uhićenja pripadnika 13. grupe "Štakor".
 
Nakon razmjene, dio "Štakora" uključio se u operativni rad grupe "Opera", u Zemunu, u sjedištu Odjeljenja bezbjednosti u RV i PVO, kod pukovnika Slobodana Rakočevića. Tu su se osobito istaknuli nekadašnji djelatnici Stručnih službi u CK SKH Radenko Radojčić i Slavko Malobabić. Njih su dvojica imali i zajedničku tvrtku, "Opera - orijentis", u Štrosmajerovoj ulici u Beogradu.
"Opera" je, na neki način, trebala odvući pažnju nakon razotkrivanja tzv. grupe "Labrador" od strane hrvatskih službi. Započela je s radom potkraj 1991., a završila u ožujku 1992. uhićenjima, optužnicama i suđenjima koje je inicirao general Božidar Stevanović (koji je, inače, bio odani Miloševićev čovjek).
U obračunu tvrde srpske linije i projugoslavenskih generala u JNA realizacija 13. grupe "Štakor", kao i "Opere" u Zemunu, iskorištena je za umirovljenje generala Ace Vasiljevića, kojem se stavljalo na teret da te vojne akcije nisu bile uspješne, već da su otkrivene i time kompromitirale JNA.
 
Na suđenju Radenku Radojčiću u Zagrebu 1994., Radojčić nije dokraja objasnio ulogu i zadatke pojedinaca u 13. grupi "Štakor", iako je za te podatke sigurno znao, kao visokorangirani suradnik vojne službe. A nije donio ni tzv. "miraz", tj. nikakav konkretni dokument, nikakav papir, ništa od arhiva. Došao je u Zagreb, u ožujku 1994., s velikim pričama, ali se na tim pričama uglavnom i ostalo.
 
Franjo Vugrinec je vodio istragu na način da je iskoristio segment izjave Radojčića za svojevrstan obračun sa Stankom Stojčevićem, koji ga je u drugoj polovici 1980-ih smijenio s pozicije načelnika Centra SDS-a Zagreb.
Stojčeviću se u izjavi imputiralo da je suradnik vojne službe, jer je imao kontakte sa šefom Službe 5. armijske oblasti (što je, međutim, bio normalni djelokrug njegovih poslova kao predsjednika hrvatske Partije).
 
Razmjenom pripadnika 13. grupe "Štakor" ta operacija se, na određen način, smatrala završenom. Međutim, do danas nisu otkriveni svi pripadnici 13. grupe "Štakor", kao i drugih grupa koje je OB JNA držala na vezi, pa je zbog toga to i do danas ostao jedan veliki, nikada dokraja razjašnjeni misterij.
Nisu se upotrijebila sva saznanja i dokazi do kojih se došlo kroz obradu i istraživanje 13. grupe "Štakor".

Quote:'IZBORI? JNA TO NEĆE DOPUSTITI!'

POVIJESNI EKSKLUZIV: TAJNI PLAN 'JEDINSTVO' Vojni udar koji je trebao slomiti RH: Kako se JNA 10 godina pripremala za sprečavanje hrv. samostalnosti
Piše:
Darko Hudelist
Objavljeno: 15. srpanj 2017. 16:24

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, koji je Hrvatski sabor, na Mostovo iniciranje, donio na sjednici 4. svibnja 2017., liberaliziran je, tj. potpuno otvoren pristup dokumentima (tzv. javnom arhivskom gradivu, kako to točno piše u Zakonu) nastalim, u javnom i političkom životu SRH i SFRJ, prije 22. prosinca 1990. (tj. prije donošenja tzv. Božićnog Ustava RH).
To nas je ponukalo da još jednom posjetimo Hrvatski državni arhiv, na Marulićevu trgu u Zagrebu, ovaj put u namjeri da u gomili (ali u kojoj ipak mnogo toga nedostaje) dosad “strogo zaključanih” i običnim smrtnicima nedostupnih dokumenata pokušamo naći nešto što bi nam dodatno rasvijetlilo uvid u one prijelomne, dramatične trenutke u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj - u razdoblju između studenoga 1989. i travnja/svibnja 1990. - kada je, neposredno nakon pada Berlinskog zida, definitivno umirao bivši jugoslavenski socijalistički sustav, odnosno kada su se najprije u tajnosti, a onda i javno pripremali prvi slobodni višestranački izbori u SRH, na kojima će vlast osvojiti Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom.
Tajni stenogrami
Političko rukovodstvo tadašnje SR Hrvatske - Ivo Latin kao predsjednik Predsjedništva SRH, Stanko Stojčević kao predsjednik Predsjedništva CK SKH, Antun Milović kao predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH i Anđelko Runjić Bambe kao predsjednik Sabora SRH - bilo je u to vrijeme u nekoj vrsti konfuzije. S jedne je strane imalo vojsku za vratom, tj. Jugoslavensku narodnu armiju, personificiranu u saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ generalu Veljku Kadijeviću, a s druge je Hrvatsku relativno smjelo - nakon one prijelomne, za mnoge iznenađujuće odluke donesene na sjednici Predsjedništva CK SKH 10. prosinca 1989., o raspisivanju “izvanrednih općih izbora” - uvodilo u parlamentarizam, i time, kako se pokazalo, pripremalo teren za dobrovoljni odlazak s vlasti.
Jedini faktor koji je mogao spriječiti osamostaljenje Hrvatske bila je JNA. A JNA je, opet, u to vrijeme - na prijelazu iz 1989. u 1990. - bila sve manje jugoslavenski, a sve više promiloševićevski orijentirana, tj. djelovala je, ali, naravno, zamaskirano, na liniji srpskog nacionalizma i, osobito nakon 1990., stvaranja tzv. Velike Srbije. Već je stoga naš izbor prigodom “istraživačkog posjeta” HDA bez mnogo dvoumljenja pao na transkripte triju vrlo povjerljivih sastanaka i razgovora generala Veljka Kadijevića s političko-državnim rukovodstvom SR Hrvatske, u razdoblju 1989. - 1990. - čim sam, proteklih dana, došao do informacije da su (i) ti papiri u HDA sada “deblokirani”, tj. lako dostupni.
To je doista djelovalo obećavajuće: vidjeti kako su se čelni ljudi SRH u tom trilerski napetom intervalu, dugom nekoliko mjeseci, držali pred Veljkom Kadijevićem, znajući da vojsci ne smiju dati casus belli za vojnu intervenciju, a opet i te kako svjesni činjenice da ne smiju postupati na način koji bi kasnije mogao biti okvalificiran izdajom hrvatskih državnih/nacionalnih interesa.
Kako ne izazvati tigra - možemo to i tako reći.
I već ovdje imamo jednu “kvaku”. Stenogrami o kojima je riječ (u HDA su uvedeni pod oznakom “f. 1561, šifra 021/1, red. br. 846”) su u arhivu Službe državne sigurnosti, iako je zapravo riječ o političkim dokumentima. Kako mi je objašnjeno, SDS je u ovome slučaju bio tek puki “tehnički servis”. Partija je od Službe jednostavno bila zatražila da joj dade tehničku podršku jer, ako bi se transkripti radili u daktilobirou CK SKH, onda bi bila razmjerno velika vjerojatnost da to, prije ili poslije, iziđe u javnost. Ovako, sve je ostalo - eto, do dana današnjega - u strogoj tajnosti.

Tri sastanka

Riječ je, dakle, o trima transkriptima.
Prvi je stenografski zapisnik razgovora rukovodstva SRH sa saveznim sekretarom za NO general-pukovnikom Veljkom Kadijevićem, kao i njegovim suradnicima - o pripremama za općenarodnu obranu u realizaciji Programa proizvodnje namjenske industrije do 1990. Taj je sastanak održan 14. srpnja 1988. u Banskim dvorima, a glavni mu je domaćin bio - zato što se radilo o užoj armijskoj problematici - zapovjednik 5. vojne oblasti, sa sjedištem u Zagrebu, general Martin Špegelj.
Drugi je materijal transkript sjednice održane 17. studenoga 1989. u Predsjedništvu SRH, u Vili Prekrižje. Bilo je to samo tri tjedna uoči povijesne odluke Predsjedništva CK SKH (na sjednici održanoj 10. prosinca 1989. u Kockici na Prisavlju) o raspisivanju slobodnih višestranačkih izbora. Od članova rukovodstva SRH bili su nazočni Ivo Latin, Stanko Stojčević, Anđelko Runjić, Antun Milović, Vilim Mulc (republički sekretar za unutrašnje poslove), Ivan Pleše (sekretar za narodnu obranu SRH) i još neki, dok je general Veljko Kadijević bio je u pratnji Petra Šimića (predsjednika SKJ u JNA), Konrada Kolšeka (komandanta Pete vojne oblasti JNA od rujna 1989.), Zdravka Novoselića (komandanta Teritorijalne obrane SRH), Blagoja Adžića (načelnika Generalštaba Oružanih snaga SFRJ od rujna 1989.) itd.
Naposljetku, treći je razgovor održan 4. travnja 1990. - samo 18 dana uoči prvoga kruga prvih slobodnih višestranačkih izbora u SRH! - također u Vili Prekrižje, u Zagrebu. Hrvatsku su stranu zastupali Ivo Latin, Anđelko Runjić, Antun Milović, nekoliko članova Predsjedništva SRH (Mirko Sinobad, Tomislav Kovač, Mato Grbac i Vlado Dobec), republički sekretar za narodnu obranu SRH Ivan Pleše i šef Kabineta predsjednika Predsjedništva SRH Zvonko Plećaš, a general Veljko Kadijević bio je okružen, među ostalima, general-pukovnicima Simeonom Bunčićem i Konradom Kolšekom, general-potpukovnicima Zdravkom Novoselićem i Nebojšom Pavkovićem, itd.
General Nebojša Pavković poslije će biti poznat po tome što će, na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, biti, 2009., proglašen ratnim zločincem zbog pokolja civilnog stanovništva u ratu na Kosovu.

Quote:Višestranačje?! Ne!

Za ovu našu temu najzanimljiviji su drugi (17. studenoga 1989.) i treći (4. travnja 1990.) razgovor Veljka Kadijevića s vodstvom SRH. Evo nekoliko akcenata s oba ta razgovora.
Drugi je razgovor vođen samo osam dana nakon početka pada (rušenja) Berlinskog zida, odnosno samo dan nakon jedne (u transkriptu se ne kaže koje i kakve) vojne vježbe u okviru Pete vojne oblasti, koju je Kadijević pohodio. Iako se vodstvo SKH i SRH u tom trenutku još nije bilo izjasnilo za višestranački sustav - taj će se prijelomni trenutak, podsjetimo, dogoditi 10. prosinca 1989. - Kadijević je bio vrlo rezolutan, pa i prijeteći raspoložen, kad je rekao da višestranački sistem u Jugoslaviji “znači zapravo stvaranje nacionalnih partija, a stvaranje nacionalnih partija znači nacionalnu homogenizaciju”.
“Zato smo”, apostrofirao je Kadijević, “u ovom času, i u ovom vremenu, protiv višestranačkog sistema, ne zato što vojska ne bi mogla opstati u višestranačkom sistemu, nego što ne može opstati niti vojska niti Jugoslavija, prije svega Jugoslavija, a onda i vojska u funkciji Jugoslavije”.
General Kadijević ujedno je smatrao potrebnim istaknuti da JNA neće mirno i pasivno promatrati uspon nacionalne/nacionalističke opozicije u SR Hrvatskoj (uostalom, kao ni bilo gdje drugdje u SFRJ). Pomalo je cinično ustvrdio da vojska, sasvim sigurno, neće pitati papu Wojtylu kako se treba ponašati i kako treba djelovati u vremenima koja dolaze, a onima kojima smeta politički angažman JNA - tj. ulaženje vojske na teren čiste politike - poručio je, opet s naglašenom notom cinizma: “...pokušaji da se nama zbog toga što nosimo uniforme zapuše usta, izvinite, neće proći”.
Međutim, ni predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin se na tom sastanku, od 17. studenoga 1989., nije o političkoj (nacionalnoj, tj. antikomunističkoj) opoziciji u SR Hrvatskoj izražavao najbiranijim riječima. Za Franju Tuđmana, primjerice, rekao je da je “hrvatski nacionalist par excellence”. Ipak, Latina je od Tuđmana puno više zabrinjavao Vladimir Šeks. Naime, dok je Tuđmana “okrznuo” samo u jednoj rečenici (najviše u dvije) u svom izlaganju, oči u oči s Kadijevićem, Šeksu je posvetio čak šest ili sedam, i to vrlo kritički intoniranih rečenica. Ovako je točno rekao:
“Imamo ekstremnih aktivista u tim pokretima... Radi se o njegovim (Šeksovim - op. a.) predavanjima i susretima u Americi, Kanadi i posljednje vrijeme u Australiji. Kad čovjek pročita što on govori, pita se da li je to uopće moguće. Imamo te tekstove do kojih smo došli iz njegove vlastite kazete kad se vratio. To je ubitačno... Šeks, Paraga i Tuđman... su više u inozemstvu nego ovdje... s tim da su i alimentirani sredstvima. Tako nije problem da Šeks bude mjesec dana u Kanadi, mjesec dana u Americi itd... U Australiji čak raspisuje neke dionice za osnivanje vlastite štamparije...”

Generalova prijetnja

Na idućem, trećem, razgovoru s hrvatskim rukovodstvom, 4. travnja 1990., general Kadijević bio je još militantniji nego u studenome 1989. Od Latina, Runjića i ostalih (Stojčevića na tom sastanku nije bilo jer se u međuvremenu i SKH-SDP transformirao u jednu od političkih stranaka koje su izlazile na izbore) tražio je da “još energičnije i ofenzivnije uđu u tu (političku, predizbornu - op. a.) borbu, te da prije svega napadnu desne snage”. A za sebe, odnosno za JNA, rekao je:
“Što se tiče vojske, mi ćemo sve snage, koje imamo, uprijeti da pomognemo pobjedu SKH i lijevo orijentiranih snaga, uključujući i naše aktivnosti, koje ćemo maksimalno u tom smislu razviti, pa neka o tome priča svatko tko što hoće. Jer, ako se može dozvoliti pravilima igre da strani faktor može financirati stranke i raditi što hoće, onda ćemo se i mi uključiti u borbu na taj način, znači naši starješine i rezervni starješine. Učinit ćemo maksimalno što možemo da pobijedi prije svega SKH i sve lijeve snage, koje su zajedno s njim”.
Kadijević je, dakle, sasvim otvoreno izjavio, zapravo zaprijetio, da JNA događaje koji će u SR Hrvatskoj najvjerojatnije uslijediti neće promatrati skrštenih ruku. Ovdje je, zasigurno, mislio na obavještajno-politički rad oficira JNA na terenu, diljem SR Hrvatske. Vojska je, očito, imala svoje resurse i već ih je tada bila upregnula u svoje planove i projekcije - u tim uzburkanim danima što su prethodili prvome izbornom krugu.
Osim toga, iz ovoga se Kadijevićeva nastupa vidi njegova namjera da kroz podršku vojnih struktura rukovodstvu SRH na predstojećim izborima u cilju pobjede dobije naklonost čelnih ljudi Hrvatske za predstojeće aktivnosti JNA. Međutim, vodstvo SRH to nije prihvatilo.
Ali ima tu još nešto, što se možda tek između redaka dade iščitati (ili, bolje rečeno, naslutiti) iz svih ovih stenograma o kojima je riječ.

Ratna vježba

U ovom trećem razgovoru, od 4. travnja 1990., Ivo Latin je - više onako usput - spomenuo neke “manevre u cijeloj Hrvatskoj”, koji su se, navodno, trebali održati 21. i 22 travnja te 6. i 7. svibnja 1990. Dakle, uoči prvog i drugog izbornog kruga. No, spomenuo ih je kao glasinu koju je on, kako je istaknuo, “energično demantirao”.
Prava je, međutim, istina da je u proljeće 1990. JNA doista bila organizirala ratnu vježbu kojom je namjeravala disciplinirati Hrvatsku. Ta je ratna vježba bila sastavni dio ratnog plana JNA, za koji je bilo predviđeno da - već tada, tijekom 1990. - postane osnovni plan postupanja JNA u Hrvatskoj.
Kadijević, naime, na tom, trećem sastanku s rukovodstvom SRH nije slučajno postavio retoričko pitanje “Da li silom ili ne?” - na koje je odmah zatim sâm ovako odgovorio: “Sila ide samo na silu. Ako netko silom hoće da sruši ono što Ustav i zakoni propisuju, onda se to silom treba zaustaviti”.
Kadijević je mogao ovako samouvjereno nastupati zato što je znao mnogo više nego što su to politički čelnici SRH i naslućivali. Ali to se iz ovih stenograma, pohranjenih u HDA, ne vidi do kraja. Cijela ova priča ima mnogo dublju i kompleksniju genezu od ove koja se može rekonstruirati iz transkripata. Ona seže 10-ak godina unatrag i tiče se, prije svega, admirala Branka Mamule, kojega je Veljko Kadijević 1988. naslijedio na dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ.
Kadijević, naime, uopće nije bio originalan kad je, pred hrvatskim rukovodstvom, najavljivao da bi vojska mogla intervenirati. On je, u biti, ponavljao ono što je njegov prethodnik na dužnosti saveznog ministra za NO admiral Mamula detaljno bio razradio još sredinom 80-ih.

Quote:Plan za udar

Do tog sam zaključka došao zahvaljujući uvidu u analitički tajni dokument hrvatske Službe državne sigurnosti, nastao početkom 90-ih (dakle u Tuđmanovo doba), pod naslovom “Preustroj JNA pod nazivom Plan ‘Jedinstvo’ sproveden u razdoblju od 1987. do 1990. g. s ciljem izvođenja vojnog udara”. Do tog sam materijala došao alternativnim putem; to je izvor koji, barem zasad, nije javno dostupan u arhivima.
Osim toga, sam Mamula je puno toga napisao u svojoj memoarskoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, objavljenoj u Podgorici 2000. Sasvim sigurno, ne slučajno upravo te godine, kada su s političke scene već bili sišli i Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj. Tuđman je umro 1999., a Milošević je bio svrgnut s vlasti (i ubrzo potom izručen Haagu) 2000.
Mamulu sam osobno posjetio 1996., u Kotoru. Tada je još radio na tim svojim memoarima. Obećao mi je veliki intervju za Globus, pošto knjiga bude objavljena. To obećanje, međutim, nije ispunio; čak ni onda kad sam mu, 2006., za svog istraživačkog boravka u Beogradu, poslao cijeli set pitanja i potpitanja što sam ih formulirao pošto sam pažljivo pročitao knjigu “Slučaj Jugoslavija”.
U toj svojoj knjizi Mamula vrlo otvoreno piše o tome kako je JNA, pod njegovim vodstvom, pripremala državni udar u SFR Jugoslaviji - još sredinom i početkom druge polovice 80-ih - koji je bio osmišljen pod izlikom obrane Jugoslavije (a koja se, po Mamuli, raspadala zbog konfederativnog Ustava iz 1974., odnosno zbog osamostaljivanja republika koje je taj Ustav omogućio).
Osnovne konture plana bile su, posve sigurno, gotove već 1985.
Taj je plan podrazumijevao smjenu, tj. hapšenje svih republičkih rukovodstava, uključujući ona u SR Hrvatskoj i SR Srbiji.
Admiral Mamula sebe je doživljavao kao “Jaruzelskog broj 2” i zasigurno nećemo pogriješiti ako taj tajni plan JNA proglasimo njegovom (na kraju ipak nerealiziranom) fiksnom idejom.
Mamula već u predgovoru svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, na str. 8, sasvim otvoreno piše kako je njemu već “u drugoj polovici osamdesetih” bilo jasno “da Armija mora preuzeti političku odgovornost” za stanje u zemlji, i to tako da izvrši vojni udar. Ovako je, od riječi do riječi, napisao: “Vodeće garniture republika i pokrajina morale su, sve, bez iznimaka, otići s vlasti. S njima se, osim rijetkih pojedinaca, ništa nije moglo uraditi za očuvanje Jugoslavije”.

Mamulina doktrina

A na str. 9 njegove knjige nalazi se i ova rečenica: “Vojno rukovodstvo JNA (ovdje Mamula aludira na svog nasljednika Kadijevića - op. a.) snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar”. U svojoj knjizi Mamula najčešće - za opisivanje svojih, kao i namjera najužeg vodstva JNA - upotrebljava izraz “plan”, no u ovoj je rečenici bio najkonkretniji i najtočniji pa je svoju zamisao/projekciju karakterizirao vrlo jasnim i nedvosmislenim izrazom - “državni udar”.
Taj je svoj plan Mamula ostavio za realizaciju Veljku Kadijeviću (kad je 1988. otišao u mirovinu), ali se Kadijević, kao glavni i najodgovorniji čovjek u JNA od 1988. pa sve do konačnog raspada Jugoslavije, pokazao prilično plašljivim i kolebljivim čovjekom, a na kraju se, štoviše, priklonio jačemu, tj. prešao je na stranu Miloševića.
Glavni je problem i Mamule i Kadijevića, u biti, bio u tome što nisu uspijevali naći odgovarajuću ustavnopravnu osnovu za provedbu projekta/plana vojnoga, tj. državnog udara. Izaći s tenkovima na ulice i pohapsiti sva republička rukovodstva bilo je veoma dvojbena ideja, jer za nju nije bilo nikakva uporišta ni u Ustavu SFRJ (iz 1974.) ni u ustavima pojedinih republika.
I Mamuli i Kadijeviću bilo je i te kako jasno da će, ako takvo što izvedu, biti kazneno odgovorni. Ali kad je Milošević krenuo sa svojim ratno-osvajačkim pohodom, Kadijević mu se priklonio, iako i tada sa zadrškom. Realno, JNA je mogla napraviti mnogo veće štete i mnogo veća razaranja tijekom rata u Hrvatskoj nego što je doista napravila.
U svojoj analizi s početka 90-ih, pod naslovom “Preustroj JNA pod nazivom Plan ‘Jedinstvo’ sproveden u razdoblju od 1987. do 1990. g. s ciljem izvođenja vojnog udara”, analitičari hrvatskih tajnih službi distingviraju dvije kategorije. Jedna je plan “Jedinstvo” (usmjeren striktno na preustroj JNA), a druga plan državnog udara.
Prvo je bilo u funkciji drugoga, tj. plan “Jedinstvo” bio je funkciji zamišljenoga državnog udara.
Jedan od glavnih ciljeva plana “Jedinstvo” - kada je o vođenju i zapovijedanju oružanim snagama riječ - bio je u tome da se republike nezakonito izbace iz zapovjednog lanca u pogledu uporabe Teritorijalne obrane, a republikama je također uskraćena i ustavna obveza da rukovode općenarodnim otporom na svom teritoriju u slučaju rata.
U sklopu plana “Jedinstvo” (koji je bio dovršen početkom 1987.) izrađen je ustrojbeni prijedlog Sjeverozapadnog bojišta, za koje je bila određena/nadležna 5. armija, a također je bila ustrojena i 1. vojna oblast, s komandom u Beogradu i pojasom nadležnosti u BiH, Vojvodini, Slavoniji i Srbiji bez jugoistočnog dijela.
Po novom ustroju JNA, cijeli je prostor SFRJ bio predviđen kao bojište. Dotad to nije bio slučaj, dotad je teritorijalno-organizacijska podjela JNA išla po armijskim oblastima. “Po novome ustroju”, rekao mi je jedan moj sugovornik, “imaš nadležnost nad cijelim područjem, gdje god se nađeš”.

Plan 'Sutjeska'

Plan “Jedinstvo” bio je, u jesen 1989., “apdejtan” u plan “Jedinstvo 2”, a 26. veljače 1990. - dakle samo nešto više od mjesec dana prije onoga trećeg razgovora Veljka Kadijevića s rukovodstvom SR Hrvatske u Zagrebu, 4. travnja 1990. - bio je realiziran i donesen novi plan, “Jedinstvo 3”.
Paralelno s preustrojem JNA, planovima “Jedinstvo”, “Jedinstvo 2” i “Jedinstvo 3”, bio je izrađen i dokument za izvođenje državnog udara, koji je, naravno, bio supertajna; njega gotovo nitko nije vidio. Mamula ga je pokazao samo svom zamjeniku u SSNO Veljku Kadijeviću, kao i najvišim oficirima u Generalštabu JNA. Za taj su plan, sasvim sigurno, znali načelnici Generalštaba JNA u razdoblju od 1982. nadalje: general-pukovnik Petar Gračanin (1982. - 1985.), general-pukovnik Zorko Čanadi (1985. - 1987.), general-pukovnik Stevan Mirković (1987. - 1989.) i general-pukovnik Blagoje Adžić (1989. - 1992.).
Ovdje svakako valja primijetiti da od Mamule kreće srpska linija na mjestu glavnog čovjeka Generalštaba JNA.
- Da je Mamula, u sklopu svog plana, došao na vlast - tvrdi moj sugovornik - on bi bio autokrat par excellence. Doista bi bio “drugi Jaruzelski”, kao što je to i zamišljao. Nakon Titove smrti sva je republička rukovodstva kvalificirao kao nesposobna i smatrao je da ih zato treba maknuti. Državni udar, u njegovim projekcijama, podrazumijevao je izlazak tenkova na ulice, hapšenje nepoćudnih i dovođenje “svojih” na vlast. Ali problem je bio kako to pravno izvesti. To je bila najveća smetnja i Mamuli i Kadijeviću.
Prema analitičkom dokumentu hrvatskih tajnih službi, sastavni dijelovi plana “Jedinstvo” (s njegovim inačicama “Jedinstvo 2” i “Jedinstvo 3”) bili su ratni planovi OS SFRJ, vođeni pod kodnim imenima “Sutjeska 1”, “Sutjeska 2” i “Sutjeska 3”. Plan “Sutjeska 2” temeljio se na pretpostavci napada na SFRJ sa Zapada, tj. za napadača je predviđao NATO-ove snage.
Sastavni dio ratnog plana “Sutjeska 3” - u 5. vojnoj oblasti - bila je upravo ona ratna vježba (ili tzv. manevri u cijeloj Hrvatskoj) o kojoj je na sastanku s Kadijevićem 4. travnja 1990. u Zagrebu govorio Ivo Latin.
U dokumentu hrvatske Službe državne sigurnosti još se navodi kako su glavni planeri ratnog plana “Sutjeska 3” Veljko Kadijević i Blagoje Adžić u taj plan unijeli “’napadne akcije’ kojima je predviđeno presijecanje Hrvatske u nekoliko pravaca”.
U svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija” admiral Mamula navodi tri razloga zašto je Veljko Kadijević “u kritično vrijeme 1991.” odustao od onoga temeljnog plana (koji je uključivao i hapšenje republičkih vodstava) što mu ga je on, Mamula, 1988. ostavio u nasljedstvo.
Prvi je razlog bio taj što Kadijević - kako je napisao - “nije bio general odluke, nego izvršenja”.
Drugi je razlog što Kadijević “nije vjerovao u sposobnost JNA da izvrši svoju odluku”.
A kao razlog br. 3 Mamula navodi to da Kadijević “nije smatrao da JNA treba u Jugoslaviji zadržavati narode koji to ne žele”.