Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Thread Rating:
  • 0 Vote(s) - 0 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
КРВАВИТЕ РАЦЕ НА УДБА
Author Message
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#1

Quote:Vrbovao sam građane za Udbu i brzo su mi postajali poslušni'

1. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe', o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću doušnika služila i kao sredstvo zastraživanja i terora

„Služba je više od umjetnosti, znanosti, sporta ili šaha. I više od politike. To je čisti, nepatvoreni život. Jedino ne smiješ dozvoliti da te stres uništi. Moraš živjeti zdravo, to bih ja htio – doživjeti stotu, kao Budimir Lončar, kao Joža Manolić.”

Duga je ruka hrvatske Udbe

1.



Visoki dužnosnik Službe ni danas ne može prikriti poštovanje prema instituciji u kojoj je proveo veći dio života. Prvi njegov posao bio je čuvanje Santiaga Carrilla i Felipea Gonzáleza na Titovu pogrebu u Beogradu.
“Bili smo veliki profesionalci”, pripovijeda dok mu se obrve u znak poštovanja uzdižu u visok gotički luk, a usta, uz lagano kimanje glavom, izvijaju u lagan osmijeh. Odmah dodaje: “To obvezuje. Imali smo beskrajnu slobodu akcije, ali je nikada nismo zloupotrijebili!” Bio je to ozbiljan posao. “Služba ima hladnu glavu, vruće srce i čiste ruke”, rekao je Feliks Dzeržinsk  i, prvi ravnatelj Čeke. Radnici Službe nisu mogli biti “uhljebi”.
U filmu Dušana Kovačevića “Profesionalac”,  stari udbaš Luka Laban donosi veliki paket knjiga čovjeku kojega je godinama špijunirao. “Čije su to knjige?” pita ga taj bivši oporbenjak, protivnik komunizma, humanistički intelektualac, trenutačno urednik nakladničke kuće i miljenik novog demokratskog režima. “Tvoje”, uzvraća udbaš. “Moje?” zapanjen je intelektualac. On zna da je životu napisao samo nekoliko tankih zbirki lirike.





“Moje?!” “Da, da, tvoje”, objašnjava udbaš. “Što se čudiš? Pogledaj…” Doista, to su stenogrami intelektualčevih razgovora, konspiracija, pijančevanja, cijeli njegov život. On je bio prekomotan i lijen da ga zapiše, ali djelatnik Udbe to nije smio biti. U njegovim zapisima disidentove aktivnosti čak su i aforizmi.

“Milijuni godina trebali su evoluciji da od majmuna napravi čovjeka”, kaže se u jednome od njih, “a komunistima samo nekoliko desetljeća da od čovjeka naprave majmuna.” Dok je intelektualac nakon buđenja u podne razmišljao o uzvišenom spašavanju čovječanstva, pisanju pjesmica i kritiziranju režima, radnik Službe sve to je bilježio. Pisao. Radio.

Njegov je opus ozbiljan, njegova su znanja velika, kao i njegova (ne)djela. Slične prizore vidimo i u klasičnom njemačkom filmu “Život drugih”. Agent Stasija dane i noći provodi nadzirući pisca – disidenta. Pisac je pod kontrolom 24 sata na dan. Čovjek tajne policije uvijek je na mrtvoj straži. On je kao neprijatelj, “nikad ne spava”. To mu jamči dug život. Nije bez vraga Joseph Fouché, svetac zaštitnik svih tajnih policija ovog, a vjerojatno i onog svijeta, preživio tolike režime koji su, jedan drugome, u kontinuiranom nizu krvoprolića zavrtali vratom.






Od jakobinaca do restauracije Bourbona, samo je Fouché bio uvijek na vlasti. On je bio  informiran, a informacije su najubojitije oružje. “Jedan dobar momak u neprijateljskoj pozadini vrijedi više nego tisuću pješaka”, govorio je Bonaparte. Ali ne samo špijunaža. Arhiva.

Uzmite nečiji stari tekst, od prije pet, deset, trideset godina. U novom kontekstu može posve difamirati autora Neka činjenica, koja danas nije kompromitirajuća, sutra to može biti. Režimi i politike se mijenjaju . I vole one koje je moguće kompromitirati. Saznajte je li netko iz važne katoličke obitelji imao pobačaj. Doznate li to, imate suradnika. Odnosno, suradnicu.

Beskrajno dragocjeno: otkrijte homoseksualca, u Crkvi ili izvan nje – nećete dobiti samo jednog suradnika nego vjerojatno mnogo njih. To je parangal na koji se hvataju mnoge ribice. Naš će službenik reći kako je, hvatajući u tu zamku važnog prelata s Kaptola, preko njega izbušio i Beogradsku patrijaršiju u kojoj je dotični imao ljubavnika 


Poslušni ljudi 

2.



U svakom slučaju – kad imate informaciju o nečijem posrnuću, imate i suradnika. Takvi su poslušni s[b] njima se može manipulirati[/b]. Ladice u Visokoj ulici, u uredu predsjednika, bile su 1991. pune takvih dosjea. Čuvale su [b]mnoge mračne tajne i držale mnogo važnih ljudi na kratkoj uzici režima[/b].

O hrvatskoj Službi državne sigurnosti – službeno, SDS RSUP-a SRH – i danas vladaju mitovi. “Udba vlada Hrvatskom”, jedan je od [b]najpopularnijih u zadnje vrijeme[/b]. Udba je, kako bi rekao Joseph Conrad, [b]srce tame[/b]. Tajne službe bave se, već prema definiciji, najmračnijim poslovima: one uhode, ucjenjuju, objavljuju dezinformacije, bave se propagandnim i psihološkim ratom, ubijaju, djeluju na rubu ili izvan zakona. Zagonetka hrvatske priče jest – [b]mogu li djelovati i nakon svoje smrti[/b]?

Za jednu mrtvu organizaciju, koja pod svojim imenom ne postoji od 1966. godine kada su sve republičke Udbe preimenovane u [b]Službu državne sigurnosti[/b], bivša tajna policija – kako vjeruje dio javnosti – pokazuje, naime, izvanserijske znakove života. Neupućen čovjek koji bi se informirao na internetu pomislio bi, doslovno, da je[b] riječ o djelatnoj službi[/b], koja i danas vuče sve konce. Ipak, ako to ne čini mrtva služba, čini se da neki njezini[b] živi pripadnici nisu sasvim nevažni članovi našeg društva.
[/b]


Vječna hereza 

3.

U svakom slučaju – kad imate informaciju o nečijem posrnuću, imate i suradnika. Takvi su poslušni s njima se može manipulirati. Ladice u Visokoj ulici, u uredu predsjednika, bile su 1991. pune takvih dosjea. Čuvale su mnoge mračne tajne i držale mnogo važnih ljudi na kratkoj uzici režima.

O hrvatskoj Službi državne sigurnosti – službeno, SDS RSUP-a SRH – i danas vladaju mitovi. “Udba vlada Hrvatskom”, jedan je od najpopularnijih u zadnje vrijeme. Udba je, kako bi rekao Joseph Conrad, srce tame. Tajne službe bave se, već prema definiciji, najmračnijim poslovima: one uhode, ucjenjuju, objavljuju dezinformacije, bave se propagandnim i psihološkim ratom, ubijaju, djeluju na rubu ili izvan zakona. Zagonetka hrvatske priče jest – mogu li djelovati i nakon svoje smrti?

Za jednu mrtvu organizaciju, koja pod svojim imenom ne postoji od 1966. godine kada su sve republičke Udbe preimenovane u Službu državne sigurnosti, bivša tajna policija – kako vjeruje dio javnosti – pokazuje, naime, izvanserijske znakove života. Neupućen čovjek koji bi se informirao na internetu pomislio bi, doslovno, da je riječ o djelatnoj službi, koja i danas vuče sve konce. Ipak, ako to ne čini mrtva služba, čini se da neki njezini živi pripadnici nisu sasvim nevažni članovi našeg društva.


Kako uvaliti doušnika 

4.

Služba je mogla stvoriti legendu, ali i skinuti krimen. Danas poznatog poduzetnika oslobodili su tereta prometne nesreće s fatalnim ishodom u zamjenu za slobodu. “Držao ga je na vezi Mišo Deverić”, kaže dužnosnik Službe pa nastavlja:


“Tako je i dobio poznati lokal u okolici Zagreba. Noćni klub. Ti su nam klubovi bili važni jer su dragocjen izvor informacija i kompromitirajućih materijala. Imali smo na raspolaganju i dvojicu poznatih građevinara. Kako ćeš ‘uprćuknuti’ mikrofon, ako ti netko ne pomogne? A oni su bili najbolji. Grade zgradu ili izvode građevinske radove, primjerice na Kaptolu, pa odmah stave i prislušne uređaje. U Rimu smo također imali ugostitelja preko kojega se kontrolirala droga. Bio je čovjek Bude Lončara. Taj je čovjek, Leka (a nadimak je dobio po Rankoviću) zauvijek šutio o svemu. Ja sam osobno Žarku Puhovskom ‘dao Japanca’. Što to znači? Dati Japanca, znači ići za čovjekom korak za korak, pratiti ga u stopu. Puhovskog sam pratio u okviru Praksisa, pa sam jednom prilikom jedva izbjegao svog bivšeg profesora s faksa. Bilo me užasno sram, uplašio sam se da ću ga sresti. Kako bih mu objasnio zašto Žarku Puhovskom visim na vratu? Pratio sam i Danijela Ivina. Služba nam nije htjela reći da je on brat Slavka Goldsteina. On je došao iz Izraela, bio je iskusan. Jako nas je zajebavao prilikom pratnje. Znao je da ga pratimo, pa nas je vodao tamo-amo, vjerojatno smijući nam se u potaji, ali nismo ni mi veslo sisali, nadzor nam je uspio upravo kako smo i planirali.”


[Image: 5ad2772a702da8865203.jpeg]foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELLŽarko Puhovski

“Inače, znate kako ćete najlakše saznati imate li automobilsku pratnju”, pita dužnosnik ležerno. “Vrlo jednostavno, vozite najmanjom mogućom brzinom…”

Popis agenata? Koga to zanima? 

5.

“Crnu propagandu radile su ‘namjenske organizirane snage’. Što je to? Skupimo se mi, nas nekoliko, na određeno vrijeme i odradimo neku akciju. Nisu postojali odjeli za to. Radilo se po vertikali, od Službe do medija. Što bi se danas reklo: javno-privatno partnerstvo. Vrlo efikasno. Uzmite ložu P2 u Italiji, tamo se sve jasno vidi o djelovanju Službe. Sve je to proizišlo iz djelovanja službi Komunističke internacionale, Kominterne. Imate poznatog umjetnika koji je u Tuđmanovoj kući snimao filmove. Preko njega smo, indirektno, financirali Tuđmana, ali smo ga i nadzirali. Bronhi, lakše se diše. Držao ga je na vezi Božo Kovačević, ne onaj filozof, nego Kovačević iz Službe. Dva predsjednika Sabora bili su suradnici. Jednog je držao Božo, a drugoga je držao Ivan Mišković Brk, šef KOS-a. O njemu je 1971. također “stvorena legenda” da se lakše probije među nacionaliste. Tuđmanu smo, preko naše suradnice, omogućili i tiskanje knjiga i put u Kanadu. Nju sam vodio kao našu ‘društvenu vezu’, da je ne kompromitiram. Društvena veza ne surađuje sa Službom, to je osoba kojom se Služba koristi za prikupljanje informacija ili druge poslove, a ona to i ne mora znati.”

“Iznenadili biste se koliko je tu poznatih ljudi bilo”, nastavlja i dodaje.”No popisi koji su izišli u javnost ne-korektni su, necjeloviti i tendenciozni. Napravljeni su s ciljem da se neke ljude uništi i okleveće, bili oni suradnici ili ne, a neke sačuva. Pa nisu sastavljači popisa bili blesavi da otkrivaju imena ljudi koji i dalje rade za Službu. To bi ih kompromitiralo. Čemu?”

“Ja jesam za objavu popisa, ako koga to voajerski zanima”, ističe, “ali tako da se objavi sve o svima, na isti način i pod istim uvjetima. Meni i mojim ljudima rad za Službu bio je na diku i ponos, jer to je bila konstruktivna priča. Svi smo bili zagovornici prava, a ne prinude. Neka se, dakle, sve objavi – ali pod korektnim uvjetima i bez selekcije.”

Razmišljajući o svome zanatu, pripovijeda: “Služba je više od umjetnosti, znanosti, sporta ili šaha. I više od politike. To je čisti, nepatvoreni život. Jedino ne smiješ dozvoliti da te stres uništi. Moraš živjeti zdravo, to bih ja htio – doživjeti stotu, kao Budimir Lončar, kao Joža Manolić.”


Prvi hrvatski start-up 

6.

“Mi znamo o čemu je tu riječ”, objašnjava. “pravo ili prinuda. Samo je to pitanje.”

U političkoj realnosti neku vrstu insajderske rekonstrukcije rada komunističkog SDS RH napravili su, opet za novu službu neovisne Hrvatske SZUP (Služba za zaštitu ustavnog poretka), Josip Perković i Jan Gabriš. Zove se dugo i dosadno: Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.

Taj je rad objavljen u ograničenoj nakladi 1999. i “liferovan” za potrebe Obavještajne akademije dr. Mire Tuđmana, predsjednikova sina i jednog od začetnika hrvatskog obavještajnog sustava. Stari Perki i kolega Gabriš, onako iz prsta, napisali su temeljne stvari o onome što su i gdje radili do raspada SFRJ i komunizma u Hrvatskoj. Poslagali su Uprave, od I. do XI. plus dva samostalna odjela (za suradnju sa stranim službama i onu za opće poslove), dodali malo insajderskih podataka i koliko je bilo zaposlenih Srba, Hrvata i drugih. Ali ništa bitno i senzacionalno. Korektno i dosadno.




[Image: a7f6399488ada4f68dbf.jpeg]foto: Goran Stanzl/PIXSELL


Prave tajne ostale su lebdjeti kao točan iznos duga Todorićeva Agrokora. Ako ćemo o legendama s početka hrvatske državnosti, prvi su u sasvim sačuvane arhive SDS RH ušla dva jako mračna tipa.

Kako se ne želimo izlagati različitim sudskim tužbama, nećemo tu gospodu (s opsežnim sudskim dosjeima i presudama za ozbiljna kaznena djela iz bivše SFRJ, ali i nekih država predvodnica zapadne demokracije) imenovati. Ukratko, osim netaknutih osobnih kartona suradnika, operativnih veza i svih drugih dokumenata (više ili manje kompromitirajućih) ta dvojica su mrknula i gomilu praznih obrazaca te originalne pisaće strojeve. I pokrenuli su prvi hrvatski start-up. Kako? Vrlo ingeniozno, kako već funkcioniraju zločinački umovi iz pasivnih krajeva naše i jedne nama susjedne države.

Počeli su, pod slabim noćnim svjetlom, ispunjavati one prazne obrasce. Ta je poduzetnička djelatnost krenula u dva smjera: političke kompromitacije i sasvim banalne zarade. Ovo prvo sasvim je očekivani obračun s javnim osobama koje su im se iz nekog razloga zamjerile pa su štancali dosjee i dijelili ih okolo kao Mamić jeftine ulaznice za Dinamove tekme u HNL-u. Drugo je uglavnom išlo u izvoz. Tražili bi bogate gastarbajtere i suočili ih s postojanjem stanovitih tajnih dosjea o njihovim navodnim kontaktima s agentima Udbe.


Turneja po Njemačkoj

7.
“Vidi Mate, ja znam da si ti naš. Ja, eto, znam da podupireš i našu stvar, ali kume, zamisli da netko to vidi. Ja ti to mogu nabavit’, u originalu, ali koštat će te.” (Mate je, za potrebe ove knjige, izmišljeni identitet vlasnika restorana i konačišta s 12 soba u predgrađu Münchena).

Onda bi se Mate iz petnih žila pokušao sjetiti s kime je sve razgovarao u zadnjih 20 godina otkad je u stigao u Njemačku. Vrti film u glavi, vrpolji se, pa odustaje.

“Daj da vidim te papire”, konačno kaže našim startupovcima. “E kume, koštat će to osam ‘iljada maraka. Nije za mene, majke mi. Traže oni drugi”, dobiva lakonski odgovor. I što sada?

Mate plaća, u ruke mu tutnu sasvim originalan dokument, ali sasvim izmišljenog sadržaja. Ali Mate je sretan. Riješio se Udbine kletve. To da nikada nije postojala, znaju samo ona dvojica.

Mnogo novca se tako okrenulo u tom ozbiljnom poduzetničkom projektu. Malo praznih Udbinih obrazaca i nekoliko pisaćih strojeva. Savršeno. Često spominjani arhivi Saveza komunista Hrvatske imali su sasvim drukčiji put. Lukavi Račan čuvao ih je uz asistenciju pokojnog predsjednika Tuđmana.



[Image: 6a103aa3c2e40c36f37f.jpeg]foto: Davor Visnjic/PIXSELLZdravko Tomac i Ivica Račan


Рostojala je i cijena za to: Tuđman je osobno zamolio da mu se dostave osobni kartoni istaknutih HDZ-ovaca koji su, početkom 90-ih, prešli u stožernu stranku svih poštenih Hrvata. Nije ga Račan odbio. Rado mu je, kažu još živi svjedoci, izišao u susret. Od tada se svašta govori o kartonima i osobama koje su u njima opisane.



>>> Kraj prvog nastavka
(This post was last modified: 15-04-2018, 08:26 PM by ЈорданПетровски.)
15-04-2018, 01:15 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#2

Quote:'Udba ga je htjela uspavati i oteti. Onda je sve pošlo po zlu'

2. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastraživanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti Ponedjeljak, 09.04.2018. u 07:00

“Služba je više od umjetnosti, znanosti, sporta ili šaha. I više od politike. To je čisti, nepatvoreni život. Jedino ne smiješ dozvoliti da te stres uništi. Moraš živjeti zdravo, to bih ja htio - doživjeti stotu, kao Budimir Lončar, kao Joža Manolić.”

Tiha skladišta Državnog arhiva
                                                                   1.


Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) predala je u rujnu 2015. Hrvatskom državnom arhivu preostalu arhivsku dokumentaciju naslijeđenu od bivše Službe državne sigurnosti (SDS) Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske.

[Image: 1651906838990680b3b0.jpeg]

Hrvatski državni arhiv

Dakle, kolokvijalno rečeno, tajne dosjee hrvatske Udbe. Dugo su se ispredale nevjerojatne priče oko gomile te dokumentacije, a treba naglasiti da je samo katalog s popisanim mapama imao najmanje tisuću stavki. Kao da je unutra izvorni putokaz do svetoga grala, prava godina rođenja Ćire Blaževića, točna provizija isplaćena za izgradnju zgrade SOA-e ili mjesto gdje je Sanader sakrio kolekciju skupih satova, a Stepinac ustaško blago.

Istina je sasvim drukčija. Arhiva, u priopćenju su napisali “preostala”, što bi onda značilo da je toga bilo još, interesantnija je povjesničarima nego propagatorima lustracije. Tamo nema odgovora na pitanje tko je naručio i izvršio likvidaciju Brune Bušića u Parizu, je li Josip Perković organizator ubojstva Stjepana Đurekovića ili tko je sve iz vrha HDZ-a bio doušnik republičke Službe državne sigurnosti.

Ukratko, sitna riba.

Dar za njemačku policiju
                                                               2.


Jedan dio te arhive, poslije upotrijebljene u procesu protiv Josipa Perkovića pred bavarskim sudom, na vrlo čudan način dostavljen je njemačkoj krim-policiji.

Nijemci su dugo vremena pokušavali doći do nekih dokumenata pa su se prilično iznenadili kad se pred ulazom u središte minhenske policije pojavio paket. Pošiljatelj nije bio naveden. To njemačku stranu nije previše brinulo.

Nekoliko mjeseci prije toga, dok je trajao mandat Tomislava Karamarka, odjednom je vraćen u Hrvatsku kombi SOA-e sa sličnim sadržajem koji je bio na putu prema Münchenu. Čini se, kažu upućeni, da je isti paket prije toga završio u DORH-u. Bajić ga je neotvorenog, kao da rukuje s virusom ebole, brzo vratio pošiljatelju u Savsku ulicu.

No koga danas više briga za te ekshibicije. Perković je osuđen, Karamarko se pokušava probuditi iz hibernacije, Bajić se kao duh klati po zgradi DORH-a. Prošla vremena i prošli ljudi.

Titova bolest i operacija "Tuga"
                                                                           3.


Djelomično smo rekonstruirali dokumente bivše hrvatske Udbe koje je SOA prije dvije godine predala Državnom arhivu. Obuhvaćeno je razdoblje od 1937. godine pa do 30. svibnja 1990. godine.

Dio iz Drugog svjetskog rata sadrži ekstenzivnu dokumentaciju “Njegova kraljevskog visočanstva kralja Petra II. Karađorđevića” i kraljevske jugoslavenske vojske. Uglavnom su tu ratni izvještaji iz kratkog Travanjskog rata pa do trenutka kapitulacije pred nacističkom Njemačkom.

Od 1945. nadalje sačuvani su detaljni popisi ratnih zločinaca koje su priredili KONJ, OZNA i UDBA. Dio se odnosi na djelovanje Ante Pavelića i kvislinške vlade NDH, ministara, vojnih i civilnih institucija.

[Image: ad48a401e035da1251f7.jpeg]

Od stvari iz bliže povijesti, tu je dio dokumenata o suđenju Ivanu Zvonimiru Čičku, disidentskom djelovanju dr. Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, uključujući i njihove nastupe u stranim medijima. Ništa što već nije poznato u Hrvatskoj. Ima i teških bizarnosti koje jasno pokazuju kolika je bila društvena penetracija Službe i što je sve smatrano potencijalnom opasnošću za komunistički režim i nacionalnu sigurnost.

Deponiran je i popis brakova stranaca s tadašnjim jugoslavenskim državljanima u svim općinama SR Hrvatske. Služba je tako imala evidentiranog svakog stranaca ili strankinju. U vrijeme Titove teške bolesti i kasnije smrti, u cijeloj SFRJ pokrenuta je golema operativna akcija Tuga.

Provođena je na svim javnim mjestima, među istaknutim društvenim pojedincima kako bi se utvrdilo što građani govore o stanju u SFRJ nakon Brozove smrti. Udba je pipala puls nacije u trenutku kad je završila jedna povijesna era i započinjala druga, puno kraća. Postoji i popis stotina drugih operativnih akcija. Izdvojili smo jednu.

Pokušaj otmice agenta njemačke obavještajne službe BND i talijanske SISMI.

Dokument iz arhiva: Otmica Ladislava Šopreka
                                                                                    4.


Ladislava Šopreka opisivali su svjedoci kao nižeg muškarca s pokojim kilogramom viška. Teško se kretao, mučili su ga visoki tlak i reuma. Nije bio baš u formi, ali je super pjevao, bio je pravi kozer i čovjek s velikom socijalnom inteligencijom.

Sredinom sedamdesetih, kad je jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS) minuciozno dopunjavala njegov opsežni tajni dosje (270 stranica), već je imao više od 70 godina (rođen 1903.). Do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije (travanj 1941.) Šoprek je radio u jugoslavenskoj kraljevskoj tajnoj policiji.

Služba državne sigurnosti 1975. godine navodi “u antikomunističkom odjelu”. Nakon “velikog rata” i pobjede saveznika, završio je u Rimu. Citiramo dokument iz dosjea SDS-a s gramatičkim i jezičnim nepravilnostima:

“U toku predratne, ratne i posleratne obavještajne i druge neprijateljske aktivnosti protiv naše zemlje Šoprek je, osim sa zapadnonemačkom, bio najtešnje povezan sa italijanskom i britanskom službom, kao i sa vrhovima neprijateljske emigracije.”

U krugovima upućenih kroničara rada Udbe i povjesničara, s kojima je Express komunicirao, nema nikakvih spoznaja o Ladislavu Šopreku. On je, dakle, potpuna enigma. No za vrh SDS-a u Beogradu i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Franju Herljevića (u nastavku teksta i dalje ćemo se koristiti popularnim kolokvijalnim nazivom službe Udba), hrvatski emigrant Ladislav Šoprek bio je opasni špijun.

Evo kako to argumentiraju: “Imajući u vidu Šoprekovu dugogodišnju špijunsku delatnost protiv Jugoslavije, Služba države bezbednosti ocenjuje da bezbednosni razlozi i interesi zemlje opravdavaju njegovo ilegalno prebacivanje u zemlju”, stoji u ključnom dokumentu sastavljenom u beogradskom sjedištu te Službe.

[Image: 87915ced911d7b5eb90d.jpeg]

foto: Ustupio državni arhiv za potrebe knjige

Udba nije u ovo ušla brzopleto. Jasno su promislili koji su benefiti, a koji rizici “ilegalnog prebacivanja Ladislava Šopreka u u zemlju”, što je bio tek zgodni eufemizam za klasičnu otmicu čovjeka koji je već godinama bio talijanski državljanin.

Slomiti BND i Talijane
                                                                          5.


“Dovođenjem Šopreka onemogućili bi rad ovog punkta zapadnonemačke obavještajne službe, a istovremeno bi obavještajne službe SR Nemačke i Italije primorali da smanje intenzitet obavještajnog rada prema Jugoslaviji”, obrazlaže vrh Udbe.

Dodaju kako bi se otmicom dobili novi podaci o punktovima i centrima stranih agenata, njihovim ljudima. Bilo o onima koji su već registrirani kao suradnici ili o još neotkrivenim agentima. S druge strane, postojala je stanovita bojazan da bi akcija mogla izazvati reakcije u obavještajnim službama s kojima je Šoprek blisko povezan.

Prije svega, to je BND i britanski MI6. Za Talijane i njihove službe Šoprek je bio njihov državljanin, ali vrhu Udbe to nije previše značilo. “U slučaju oštrijeg reagovanja s talijanske strane, pripremila bi se i sprovela odgovarajuća legalizacija na način da bi se ostavio utisak njegovog ‘dobrovoljnog’ dolaska u zemlju.”

Na sličan način Udba je 1967. izvela i otmicu poznatog katoličkog svećenika Krunoslava Draganovića, glavnog koordinatora tzv. štakorskih kanala i logističara uzmaka viđenijih ustaša u Argentinu, a još 1949. i Drage Jelika, šefa zloglasne ustaške nadzorne službe.

[Image: 7c3e30b3f5293bd83db3.jpeg]

Draganović je udobno živio do 1983., a za Jelika se tvrdi da je vrlo brzo likvidiran u beogradskom zatvoru.
U slučaju Šoprek, iz dostupnih dokumenata vidljivo je da jugoslavenska Služba nije planirala likvidirati agenta BND-a. U dijelu dosjea pod naslovom “Sudbina i rad s Tatarom” (Tatar je postalo Šoprekovo kodno ime) stoji sljedeće: “Suđenje i legalizacija ne bi došli u obzir. Ukoliko bi bilo unapred iznetih nepovoljnih reagovanja, došla bi u obzir samo neka vrsta polulegalizacije (koja bi negirala njegovu likvidaciju i dovođenje u zemlju). Predviđamo rad s Tatarom na duže vrijeme. Trebamo unapred odrediti mesto boravka, režim obezbeđenja i metode konspirisanja njegova prisustva”. Otmica Šopreka tada je dobila i kodno ime – akcija Tiper.


Operacija "Tiper"
                                                                     6.


Planovi izvedbe krajem 1974. proslijeđeni su iz Beograda (s federalne razine) dvjema republičkim službama: hrvatskoj i slovenskoj. Izravno su uključeni djelatnici SDS-a iz Zagreba, Splita, Rijeke, Pule i Ljubljane.
Sve se dogovaralo i pripremalo do najsitnijeg detalja. Otmica se, prema originalnoj zamisli Udbe, trebala izvesti u Brunicu. Veze jugoslavenske Službe dojavile su da se Šoprek sprema otići na dulji odmor u turistički gradić u sjevernom Tirolu, blizu austrijske granice.
Do travnja 1975. agenti Udbe, pod lažnim imenima, u nekoliko su navrata boravili u gradu. Izrađeni su fotoelaborati cijeloga grada, a osobito detaljno za dva hotela gdje se Šoprek planirao odmarati. Hotelske sobe i hodnici su detaljno su skicirani. Naredba “izučiti Trsteno” (kodno ime Brunica) elaborirana je na 50 stranica.

[Image: 752e778e82676a7905b9.jpeg]

Skice hotela

Agenti su doslovno prošli sve ulaze i izlaze iz grada, proučili režim ophodnje policije, službe za održavanje cesta, vojne objekte u blizini grada, frekvenciju prometa, obližnjih izletišta...

Drugi tim agenata bio je zadužen za proučavanje Šoprekovih navika dok je u Brunicu, ali se uzela u razmatranje i mogućnost da se otmica izvede na liniji između Ravene i Pescare, gradova na talijanskoj obali Jadrana, čak 700 kilometara južno od Brunica.
Slovenska Udba dobila je zadatak da složi sve informacije o graničnim prijelazima od Podkorena do Sežane, uključujući kontrolu (otvaranje i fotokopiranje) sve pošte koja je iz Jugoslavije upućena na adrese u krugu od 15 kilometara oko Brunica. Najsloženiji dio operacije odnosio se na tajno prebacivanje Ladislava Šopreka iz Italije u Hrvatsku.

Locirati, uspavati i transferirati
                                                                             7.


Trebalo ga je tijekom transporta uspavati posebnim koktelom lijekova za smirenje. Udba naglašava da je to jako osjetljiv postupak zbog njegove dobi i zdravstvenog stanja.
“Do najkasnije 1. jula treba pripremiti odgovarajuće sredstvo za uspavljivanje, potrebne medikamente i liječnika odgovarajuće spreme. Plan priprema sredstva za uspavljivanje napravit će IV. Sektor SDS SRH i nakon toga će se konkretno pripremiti materijal”, stoji u jednoj od bilješki.
U drugoj se bilješci zaključuje da je za “izvođenje anestezije potrebno sljedeće: detaljna razrada okolnosti pod kojima će se izvoditi anestezija, podaci o osobi (starost, zdravstveno stanje i dr.)”. Prema njihovu mišljenju, dva su načina za rješavanje problema: pomoć liječnika anesteziologa iz neke vanjske institucije ili samostalan postupak uz detaljno proučavanje problematike (priučeni agent Udbe sâm bi to izveo na mjestu otmice, op. a.).

[Image: 87cf443d023211b9fc15.jpeg]

Procijenili su da bi Šoprek trebao biti uspavan oko 16 sati. Tada bi bilo dovoljno vremena da ga se sigurno i bez problema prebaci na teritorij SFRJ. Planirali su ga smjestiti u neku postaju milicije u Dalmaciji dok bi trajala ispitivanja. Uza sve to, potvrđena je potreba preinake posebnog vozila za transport uspavanog agenta BND-a ili, što je bilo izglednije, korištenje kamiona slovenske tvrtke Cimos ili hrvatske tvrtke Mirna.


Obje tvrtke, zbog potreba posla, redovito su slale svoje kamione u Italiju i talijanska carina dobro je poznavala vozače. Svejedno, agenti Udbe prije operacije ubačeni su kao suvozači. Ideja je bila da se talijanski granični policajci i carinici naviknu na njihova lica. U kolovozu 1975. Udba je u Brunico poslala bračni par čija je zadaća bila približiti se Šopreku na ljetovanju.

Suprug je bio suradnik Službe pod kodnim imenom Žiška. Udbin par prijavio se u Šoprekovu hotelu nekoliko dana prije njegova dolaska. Žiška je poslije ispričao istražiteljima u Rijeci kako ga je odmah prepoznao u hotelu.

“On namješta TV, dogovaraju se hoće li prvi ili drugi program. Ja kažem na talijanskom vidi li se Capo di Istria (TV postaja iz Kopra). On pita zašto. A ja kažem: ‘Ja sam Jugoslaven’. On veli da govorim hrvatski, a ja njega pitam odakle on govori moj jezik. I tako.” Žiška je onda prepričao kako se predstavio kao liječnik. Prve večeri Šoprek nije rekao ime (nešto je promrmljao, Bog ga nije razumio), ali su se dogovorili da će se vidjeti drugi dan. Tada je Žiška Šopreka ispitivao o zdravstvenom stanju i preporučio mu malo više kretanja po prirodi (sve po napucima Udbe).

Provokator u hotelu
                                                                       8.


“Kaže mi Šoprek da uzima neke lijekove, neke injekcije i da mu svako jutro dolazi bolničarka koja ga masira. To mu, kaže, prija jer je zgodna i mlada”, otkriva Udbi Žiško.
U nastavku brifinga izvor Udbe dodaje da se poslije Šoprek predstavio lažnim imenom Vladimir Banić iz Rima. “Žurnalist, radi za jednu agenciju, njemačku, veliku. Ne piše za ovako, obične novine, nego za revije s političkim i ostalim komentarima i diskusijama.” Šoprek alias Banić hvalio se Žiški da od toga odlično živi. Priskrbio je sebi jednu malu kućicu u Rimu, mnogo ga ljudi posjećuje iz Jugoslavije, nose mu rakiju i – njemu najdraže – tijesto za štrudle.
“Pričao je o poznanstvu s kraljem Petrom, da ga je mirio nakon svađe sa ženom, da poznaje Vlatka Mačeka kojeg je viđao u Parizu.” Političke izjave, što ih je Udbi prenio Žiška, bile su oprezne. Šoprek je rekao da voli i ne zaboravlja svoj narod, ali da mora biti slobodan. Ne pod totalitarnim režimom, nego u pravoj demokraciji.

[Image: e605dfdf10dd61f89a23.jpeg]

“Čak i nisam protiv Jugoslavije, nego da to bude kao neka konfederacija”, tumačio je Šoprek, agent BND-a, Žiški. U jednom dijelu razgovora Žiška je spomenuo debeli, veliki štap koji je nosio Šoprek. Činilo se da bi u štapu mogao biti skriven mač. Tako je i naglas komentirao, a Šoprek je poluozbiljno odgovorio kako se nadao da će “unutra biti skriven pištolj jer bi mu to dobro došlo”. To je kod agenta Udbe izazvalo dosta pozornosti.
Pitao je mnogo detalja o štapu, posebno dimenzije i težinu. “Ne znam što bi moglo biti unutra, ali je sa sobom uvijek nosio i malenu torbu koju je uvijek stavljao blizu sebe. U njoj je, tobože, imao spise”, objašnjava navike čovjeka koji je postao Udbina meta suradnik Žiška.
“Kad sjedim s njim i kad se jede i pije, uvijek svoje šalice, to sam primijetio, meće dosta daleko i ekstra udaljene od drugih. Nudio sam mu vožnju našim automobilom, pristao bi, ali do toga nikad nije došlo.” U nekom trenutku Žiška je odlučio povjerljivije razgovarati o političkim temama. Bez žene koja ga je do tada stalno pratila.
“Šoprek je kazao da je izvanredno informiran o svim događajima u Jugoslaviji jer da prima sve novine, pa čak i armijske od nekog iz ambasade SFRJ u Rimu. Ali da njega više zanima ono što ne piše u novinama, tj. ono što se skriva iza tih vijesti.” Žiška ga je izravno upitao zanimaju li ga vojne stvari, što je stari Šoprek negirao

Klopka u automobilu
                                                                                               9.


“Ali ako postoje neki manevri vojske koji se mogu protumačiti kao prijetnja ili pritisak zbog politike, onda – da”. Pitao je Žišku što je bilo s Titom, je li bolestan, tko će ga naslijediti. Zanimalo ga je što Žiška misli o hrvatskom proljeću i Miki Tripalu, o mogućoj intervenciji Sovjeta u Jugoslaviji, sukobu različitih političkih organizacija tadašnje države.

“Veli on (Šoprek) meni da je on obaviješten da u Italiji vrvi od agenata Udbe. Kaže, i nemojte se čuditi što sam i ja vas smatrao udbašem.” Tada je, kaže iznenađeni Žiška, stari Šoprek počeo otvoreno nuditi suradnju oko dostavljanja informacija. Planirao je Šoprek susrete u Trstu svakih 60 dana te je spominjao i posebni indigo za pisanje.

Pitao ga je o poznanstvima s tadašnjim političarima u Zagrebu i o mnogim detaljima koji su ga razotkrili kao obavještajca. A onda se stari agent neočekivano povukao. Sasvim se pritajio i nestao iz Brunica. Nakon jedne večere sa Žiškom, koja je protekla u bizarnoj atmosferi lokalne krčme, Šoprek nije dopustio da ga ovaj vozi do hotela. Nervozno je naručio taksi, dočekao ga na nogama i otišao ostavivši suradnika Udbe sasvim zbunjenog u restoranu.

[Image: 3263ea0f74429d1475ea.jpeg]



Je li Ladislav Šoprek, agent BND-a, suradnik MI6 i talijanske službe, tada shvatio da ulazi u stupicu jugoslavenske tajne policije? Izvještaj slovenske Udbe iz rujna 1975. daje neke odgovore s time u vezi.
Pedantno je napisan, artikuliran i sažet. Analizira sve aspekte druženja Žiške i Šopreka. Agenti pišu da Žiška govori kako ga Tatar ne doživljava ozbiljno, sumnjičav je i provocira. Izbjegava zajedničku vožnju automobilom.

“Od nas je Žiška zatražio da otkrijemo točan cilj operacije, buduće zadaće i jamstva za njega i ženu. Kad smo mu otkrili što planiramo (otmica Šopreka, op. a.) i objasnili njegovu ulogu (namamiti agenta BNDa u klopku, op. a.), bio je iznenađen i jako zabrinut. Prije svega, zbog mogućih posljedica po njega i njegovu profesionalnu reputaciju liječnika. Tražio je plan povlačenja njega i njegove žene iz Italije”, otkrivaju slovenski pripadnici Udbe.
Agenti su Žiški objasnili da je previše pasivno reagirao na Šoprekovo vrbovanje za rad s njemačkom obavještajnom službom. Time je navukao njegovu sumnju. Preporučili su mu agresivniji nastup kako bi se omogućilo provođenje plana otmice. Sve što je Žiška radio u kontaktima sa Šoprekom, procijenili su agenti, dovelo je Šopreka do zaključka da je Žišku netko poslao njemu u Brunico te da ne reagira onako kako bi trebala osoba njegova profila.

Kućna pomoćnica razotkrila Udbu
                                                                     10.


Znakovita je procjena Udbe o tome da je Šoprek imao organiziranu zaštitu u Brunicu i snažno izgrađenu sigurnosnu kulturu. Očito da je otmica u Brunicu propala. Slovenski agenti Udbe čekali su do prosinca 1975., pa su se onda prebacili u Rim.

Od 10. prosinca postavljali su zasjede ispred Tatarova stana u Via Fezzan 65. Nije im bilo ugodno. Kažu da od ranog jutra vlasnici malih privatnih dućana u ulici i na obližnjem trgu stoje ispred ulaza te pozorno gledaju što se zbiva.
“Pogotovo registruju svako lice koje tu ne radi i ne stanuje”, piše u informaciji B. Istog dana vidjeli su Šopreka koji se spustio iz stana i teškom mukom ušao u Fiat 500 rimskih registracija. Proveo je dan na nekoliko različitih lokacija i poslije se pješke vratio. Nakon toga više se nije pojavljivao. Agenti su uspjeli identificirati ženu koja je vozila Fiat. Shvatili su da se brine za Šporeka i njegov stan.
Sljedećih nekoliko dana triput ih je presrela u pokušajima da uđu u kuću. Prilazila im je na ulici, doslovno je buljila u njihov auto i konačno ih potjerala u bijeg. Zbog gospođe Cristine M., nakon više od godinu dana priprema, Udba je zauvijek odustala od otmice Ladislava Šopreka.

>>> Kraj drugog nastavka.
(This post was last modified: 15-04-2018, 08:28 PM by ЈорданПетровски.)
15-04-2018, 02:13 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#3

Quote:Hrvatski nacionalisti ruše ekonomiju: Tuđman, Gotovac, Paraga

Hrvatski nacionalisti su i u minuloj godini koristili našu ekonomsku situaciju u cilju plasiranja svoje platforme u krugu istomišljenika. Ipak se radi o ograničenom utjecaju uglavnom na osobe koje su s njima odranije u sprezi. Ova je platforma i dalje ostala privlačna za pojedince iz redova bivših građanskih struktura, kvislinških formacija, maspokovaca i bivših lidera.



'Udba ga je htjela uspavati i oteti. Onda je sve pošlo po zlu'
Nosioci takvih tendencija u Republici pokušavaju rehabilitirati ideologiju „masovnog pokreta“, prvenstveno na ekonomskom planu.
Najintenzivnija nacionalistička aktivnost odvijala se u Zagrebu, a glavni nosioci bili su Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Dobroslav Paraga, I. Z. Čičak i drugi. Zahvaćanjem neprijateljske djelatnosti glavnih nosilaca operativno je praćena nacionalistička djelatnost i njihovih veza kao i istomišljenika na širem području naše Republike te utvrđeni kontakti s pojedincima iz redova klera i hijerarhije RKC-a.

[Image: d6117b06a25b62852c7f.jpeg]foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Ovim putem Služba je također bila u situaciji da prikuplja relevantne podatke i o aktivnostima stranog faktora. Radi se o jednom dijelu indikativnih stranih novinara, predstavnika Amnesty Internationala, Komiteta za obranu demokratskih disidenata iz Jugoslavije, koji su preko ovih kanala dolazili do ocjena i procjena hrvatskih nacionalista o stanju u zemlji, njihovim namjerama i sl. Karakteristično je da neki od tih „intervjua“ nisu završili u listovima za koje su ovi novinari bili akreditirani. Služba je operativnim mjerama i tehničkim sredstvima dolazila do podataka i o drugim vrstama komunikacije ovih pojedinaca sa stranim faktorom.
I u protekloj godini Služba je pokrivala kanal vodećih hrvatskih nacionalista prema ustaškoj emigraciji (Zlatko Tomičić – Marko Vidović). Zbog operativnog značaja ovoj se komunikaciji posvećuje stalna operativna pažnja jer se tim putem dolazi do informacija o namjerama nacionalista u zemlji i njihovih veza u emigraciji.


[Image: c0f6517790e33b8bcf75.jpeg]foto: Davor Visnjic/PIXSELLDobroslav Paraga
Na području dalmatinske regije nastavljen je rad na pokrivanju i praćenju istaknutih nacionalista koji neprijateljski djeluju još od vremena tzv. Masovnog pokreta. Utvrđeno je više novoeksponiranih osoba na području Splita, Zadra, Šibenika, Kardeljeva i Imotskog, kao i njihovo povezivanje s istomišljenicima na području Zagreba i drugih gradova u Republici. Služba je pratila i njihove kontakte s neprijateljski eksponiranim svećenicima RKC na tom području. Značajna aktivnost Službe odvijala se na zahvaćanju kleronacionalističkih ispada grupa mlađih osoba, otkrivenih krajem 1984. i tokom 1985. godine. Napori su rezultirali podnošenjem krivičnih prijava, presijecanjem neprijateljske aktivnosti i angažiranjem novih
operativnih izvora.


Kako je Šeks postao međunarodni slučaj

2.

Nacionalisti s područja slavonsko-baranjske regije bili su kontinuirano pod tretmanom Službe. Kod većine nije došlo do grubljih istupa ni eskalacije neprijateljske aktivnosti, osim u slučaju Vladimira Šeksa, čija je djelatnost poprimila internacionalne dimenzije. Naime, Šeksov slučaj postao je predmet interesa Amnesty Internationala i sličnih organizacija, kao i drugih neprijateljskih struktura u zemlji, prvenstveno građanske desnice. Za njega su se interesirale i poluzvanične institucije oficijelnih zapadnih faktora.
[Image: 1dc0ad1cc3b0123cfff8.jpeg]foto: Davor Visnjic/PIXSELL
Vladimir Šeks


Na području riječke regije nastavljeno je praćenje neprijateljske djelatnosti hrvatskih nacionalista, izdiferenciranih kroz ranije grupne obrade i kroz akciju „Vir“. Činjeni su napori da se poboljša broj i kvaliteta izvora Službe te upotreba operativno-tehničkih sredstava. U odnosu na Program rada obaveze su djelomično realizirane, posebno u dijelu koji se odnosi na operativno-tehnička sredstva. Postojeći su izvori omogućili uvid u bitne sadržaje neprijateljskih aktivnosti nacionalista na ovom području.
Praćenjem djelatnosti hrvatskih nacionalista na području Siska, krajem 1985. godine otkrivena je ilegalna grupa, sastavljena od mlađih osoba, dokumentirana njihova djelatnost na platformi hrvatskog nacionalizma i ustaške ideologije, nakon čega su im u krivičnom postupku izrečene kazne zatvora.

Ostali nacionalisti s područja SR Hrvatske uglavnom su zadržali kontinuitet neprijateljskog ispoljavanja iz nekoliko prethodnih godina.
Služba je svojim mjerama bila u toku njihove neprijateljske djelatnosti koju uglavnom karakterizira verbalna kritika sadašnjeg društvenog trenutka. Aktivnost se odvijala u krugu užih grupa istomišljenika i njihovih veza s tendencijom stalnog širenja.


Frakcionaški dio bivšeg rukovodstva SR Hrvatske

3.

Neprijateljska je aktivnost ove grupacije praćena kroz 18 obrada u stupnju 00, što je jednako broju obrada u 1984. godini.
Na osnovi prikupljenih saznanja može se konstatirati da su tendencije njihova djelovanja tijekom prošlog razdoblja u osnovnim postavkama bile:
•    Zadržavanje kontinuiteta kontakata s ostalim hrvatskim nacionalistima, prvenstveno s Franjom Tuđmanom i Vladom Gotovcem, kojima su pružali moralnu podršku, međusobno se informirali o političkoj situaciji u zemlji i procjenjivali mogućnosti rehabilitacije, odnosno ukidanja zaštitnih mjera izrečenih bivšim osuđenicima (zabrana javnog istupanja i objavljivanja), posebno u slučajevima Tuđmana i Gotovca.
•    Davanje negativnih prognoza daljnjeg razvoja naše ekonomske situacije s naglaskom na odgovornost pojedinih najviših društveno-političkih rukovodilaca u SRH i SFRJ.
•    Nastavljanje diskusija s ocjenama da u društveno-političkom rukovodstvu zemlje i Republike i dalje vlada potpuno nejedinstvo, što je dovelo ekonomiju SFRJ u ozbiljne teškoće. I dalje procjenjuju da takvo stanje objektivno dovodi do jačanja centralističkog koncepta u Jugoslaviji.
•    Daljnja prisutnost nastojanja ove grupacije da se prikaže kao struktura koja je uvijek bila samoupravno opredijeljena za takav razvoj našeg društva, jer u tome vidi mogućnost svoje političke rehabilitacije.

[Image: fca1c95df036e6330c6f.jpeg]foto: Davor Visnjic/PIXSELL
Franjo Tuđman


Savku i Tripala špijuniraju "Marko", "Nenad" i "Kim" 

4.

Procjena objektivne operativne situacije uvjetovala je da je postojeća mreža izvora bila prvenstveno usmjerena na Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala (operativne veze „Marko“, „Nenad“ i „Kim“), što je rezultiralo s očekivanim sigurnosno interesantnim saznanjima (suradnik „Feđa“).

[Image: fb5e44c90961c499e82e.jpeg]foto: Sinisa Hancic/PIXSELL
Miko Tripalo i Franjo Gregurić


Stalnim ozvučenjima na objektima gdje se veoma često okupljaju najistaknutiji pripadnici ove grupacije („Soča“ i „Drava“) dobiven je veliki broj vrlo korisnih operativno-sigurnosnih saznanja, što u odnosu na 1984. godinu predstavlja kvalitetan napredak. Praćeni su kontakti Savke Dabčević-Kučar, Marka Koprtle, Jure Sarića, Grge Gamulina te drugih s Franjom Tuđmanom i Vladom Gotovcem, tako da je praktički ostvaren uvid u sve značajne aktivnosti spomenutih pojedinaca. Ozvučenja „Siget“ i „Mosor“ tijekom izvještajnog vremena nisu rezultirala u očekivanom smislu, što je posljedica objektivnih okolnosti u objektima gdje su instalirani.
Uočljiv je pozitivan trend u smislu pojačane aktivnosti na stvaranju novih suradničkih pozicija, čija se opsežnija produkcija očekuje u narednim periodima.

[Image: e9a8549ebf4d7fdaf037.jpeg]foto: Sinisa Hancic/PIXSELL
Savka Dabčević Kučar


Analizirajući produkciju suradničke mreže, može se konstatirati da je najkvalitetnija saznanja o neprijateljskoj aktivnosti srpskih nacionalista dao suradnik „NESTOR“ (CSDS Zagreb), i to o osobama s područja Zagreba i njihovim vezama u Beogradu, Šibeniku, Zadru, Karlovcu itd., kao i njihovoj sprezi s predstavnicima SPC-a.
Dio operativnih pozicija zadovoljavajuće producira, dok jedan dio suradnika i veze nisu u žarištima neprijateljske aktivnosti, pa je njihova produkcija periferna.
Tijekom 1985. godine korišteno je 6 ozvučenja trajnijeg karaktera i jedno privremeno, od kojih su „Babić 1“ i „Babić 2“ (CSDS Split) te „Zata“ i „Drina“ (CSDS Zagreb) rezultirali kvalitativnim operativnim saznanjima o aktivnosti eksponiranih srpskih nacionalista u SR Hrvatskoj (Jovan Rašković – 00, Stanko Korać – 00, Branka Pribić – 00 i drugi) te njihovim vezama iz SR Srbije (Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Momčilo Kapor i drugi).
Mjera TKTR stalno je korištena nad 32 osobe u obradi, a povremeno nad 6, i to uglavnom nad nosiocima ove neprijateljske djelatnosti s područja Šibenika, Bjelovara i Zagreba. Primjenom ove mjere prikupljena su operativno interesantna saznanja o aktivnosti pojedinih srpskih nacionalista, identificirane njihove veze i kontakti s istomišljenicima s drugih područja.
Mjera TKPP stalno je primjenjivana prema 12 osoba u obradi. Ova mjera nije značajnije rezultirala, i to uglavnom zbog nemogućnosti primjene ove mjere u tuzemnoj prepisci.
U izvještajnom vremenu izvršeno je 5 tajnih pretresa, tajno je praćena jedna osoba, obavljena su 94 informativna razgovora, izvršene su 133 provjere podataka, 16 identifikacija, a prema 8 osoba izrečena je mjera upozor

Crkva protiv socijalizma: Udba je sve pratila
5.

Služba se velikim dijelom svojih resursa koristila pri kontroli djelovanja Katoličke Crkve i njezina vodstva u Hrvatskoj. Najbolji agenti i najviše materijalnih sredstava odvajalo se za tu vrstu obavještajnog rada. Izvješće iz 1985. vrlo jasno ilustrira tu vrstu profesionalne „predanosti“. Donosimo integralni dio pregleda obavještajnih djelovanja. 
Služba je nastojala zahvaćati ovu problematiku širim operativnim prodorima te uz efikasnu primjenu operativno-tehničkih mjera. Primjena ovih mjera bila je u funkciji izvršenja programskih zadataka koji se odnose na: otkrivanje, praćenje, dokumentiranje i presijecanje neprijateljskih i drugih društveno-štetnih aktivnosti, koje su dolazile iz tih sredina. 
U ovoj liniji rada na kraju izvještajnog vremena vođene su 152 obrade (op. od čega se 9 obrada nalazi u inozemstvu; 41 – 00, 92 – POO, 12 – OK), od čega je zbog ispoljene neprijateljske djelatnosti u minuloj godini zavedeno novih 29 obrada (4 – 00, 19 – POO i 3 – OK), dok je istovremeno zbog smrti, preseljenja ili pasivizacije brisano 17 obrada (2 – 00, 10 POO i 5 OK).
Zacrtano preispitivanje postojećih obrada u cilju njihova dinamiziranja i sveobuhvatnijeg praćenja neprijateljske i druge društveno-štetne djelatnosti iz sredina vjerskih zajednica odvijalo se na zadovoljavajući način. Prvenstveno se to odnosi na obrade iz sredina RKC-a. Tako npr. od ukupnog broja 29 novozavedenih obrada, na RKC se odnosi 27, na SPC te ostale vjerske zajednice – po 1.
Osim navedenoga, u sklopu obaveza koje proizlaze iz savezne operativne akcije „Partner“ Služba je vodila: 15 dosjea objekata, 2 grupne obrade, 8 operativnih istraživanja (op. – 3 novozavedena u izvještajnom periodu), 4 operativne akcije (op. akcija „Žetva 85“ uspješno je vođena i realizirana u izvještajnom periodu), a radi što obuhvatnijeg i sistematičnijeg praćenja djelatnosti iz sredina vjerskih zajednica, operativno-preventivnim radom zahvaćeno je i 20-tak tzv. tematskih cjelina: uredi BKJ u Zagrebu, izdavačka djelatnost vjerskih zajednica, srednje škole za spremanje svećenika, pojedine vjerske tribine, hrvatsku i inozemnu pastvu, laički apostolat itd.
Od 15 dosjea objekata – 8 je po RKC-u („Gaj“ – Osijek, „Kapucinski samostan“ – Varaždin, „Katolički bogoslovni fakultet i NBS“ – Zagreb, „Porečko-pulska biskupija“, „Zagrebačka nadbiskupija“, „Franjevački samostan“ – Bjelovar, „Glas Koncila“ – Zagreb i „Provincija družbe Isusove“ – Zagreb); 5 po SPC-u („Eparhijski savjet“ – Zagreb, „Pakračka eparhija“ i „Manastir Lepavina“ – Bjelovar, „Bogoslovija sveta tri jerarha“ u manastiru Krka i „Crkva sv. Save“ – Split), 2 po ostalim vjerskim zajednicama („Islamski vjerski centar“ – Zagreb i „Kršćanska adventistička crkva“ u Maruševcu – Varaždin).
Od 8 operativnih istraživanja koja Služba vodi, 6 su po RKC-u, a 2 po ostalim vjerskim zajednicama („Adventistički seminar“ u Varaždinu i „Hram“ u Splitu).
Od ukupnog broja pojedinačnih obrada iz sredina vjerskih zajednica 152 obrade (oko 90% ili 137 obrada su iz sredina RKC-a, a oko 10% ili 15 obrada) odnosi se na SPC i sve ostale vjerske zajednice. S obzirom na to da gotovo identični omjeri vrijede i za ukupno poduzete mjere i radnje Službe, možemo konstatirati da su i ukupna saznanja uvjetovana postavljanjima.
Na kraju izvještajnog perioda imali smo registriranih 83 suradnika (67 – RKC, od kojih 3 u inozemstvu, 13 – SPC i 3 ostale vjerske zajednice) te 89 operativnih veza (65 – RKC, te 17 – SPC i 7 ostale vjerske zajednice), ali su njihove pozicije veoma različite – od perifernih do vrlo kvalitetnih, tako da je u izvještajnom vremenu tek oko jedna trećina mreže pružala operativno kvalitetnija saznanja.
Programskom orijentacijom zacrtano stalno preispitivanje postojeće mreže i stvaranje nove što kvalitetnije kretalo se planiranim trendom, tako da je angažirano 6 novih suradnika i 15 operativnih veza. Istovremeno deregistrirano je 9 suradnika i 18 operativnih veza, a uglavnom zato što već duže vremena nisu producirali, odnosno izbjegavali su suradnju.
Ovdje je potrebno naglasiti da nam se već duže vremena nameće problem zanavljanja naše mreže u inozemstvu, posebno prema hrvatskoj inozemnoj pastvi, čemu bi u narednom programskom periodu i inače dugoročnije gledajući trebalo posvetiti posebnu pažnju.
U izvještajnom periodu imali smo 33 stalna i 46 privremenih ozvučenja (op. povećanje za 22 privremena ozvučenja u odnosu na 1984. g.), a primjenom naših OTS ad hoc tonski smo dokumentirali gotovo sve značajnije propovijedi, posebno u tradicionalnim i prigodnim vjerskim manifestacijama, kao i predavanja na vjerskim tribinama.
Primjenjivane su 94 stalne i 33 privremene tajne kontrole tajnih telefonskih razgovora (op. gotovo identično s 1984. g.), a prema 203 osobe primjenjivana je mjera tajne kontrole poštanskih pošiljaka. U odnosu na 1984. godinu povećanje je za 1 stalni TKTR, smanjenje za 1 privremeni TKTR, a povećanje za 80 TKPP.
Izvršene su 473 operativne provjere, obavljeno je 275 informativnih razgovora, upozoreno je 7 osoba i identificirane su 124, privremeno je oduzeto 19 PI, podnijeta je 1 krivična prijava, u 6 navrata izvršeni su tajni pretresi, a mjera tajnog praćenja primijenjena je prema 9 osoba.
U minuloj je godini zapažen povećan trend primjene mjera u odnosu na 1984. godinu, pa je tako npr. više: operativnih provjera – 100 (p. od čega su 4 provjere za strance), informativnih razgovara – 57, upozorenih osoba – 4, tajno praćenih osoba – 5 i privremeno oduzetih PI – 16.



Biskupi i svećenici na meti Udbe: Kuharić, Franić, Kustić...
6.

Najveći dio ukupno primjenjivanih mjera i radnji Službe korišten je za praćenje aktivnosti glavnih pokretača i nosilaca neprijateljske i druge društveno štetne djelatnosti iz sredina vjerskih zajednica, koji su Službi odranije poznati i nalaze se pod određenim operativnim tretmanom. To su prvenstveno pojedinci iz crkvene hijerarhije: nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, nadbiskup splitski Frane Franić, riječki Josip Pavlišić, zadarski Marjan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, đakovački Ćiril Kos, dubrovački Severin Pernek, krčki Karmelo Zazinović, pomoćni biskupi zagrebački Đuro Kokša i Mijo Škvorc, ravnatelj za hrvatsku inozemnu pastvu Vladimir Stanković, urednik „Glasa Koncila“ – Živko Kustić, episkop gornjokarlovački Simeon, dalmatinski Nikolaj, zagrebački Jovan, imam IVZ – Ševko Omerbašić itd. te njihovi istomišljenici iz redova nižeg klera i laičkih struktura, posebno Lav Znidarčić, Radovan Grgec i Mario Živković.

[Image: ed786a157595db2946ea.jpeg]foto: Davor Visnjic/PIXSELL
Franjo Kuharić

Služba je korištenjem suradničke mreže i primjenom operativno-tehničkih sredstava ostvarila značajan uvid u rad pojedinih zatvorenih vjerskih skupova. S obzirom na to da se na takvim skupovima donose odluke koje određuju ukupno ponašanje pripadnika vjerskih zajednica i da se u tim prilikama u stvari kreira aktivnost vjerskih zajednica, Služba je time realizirala neke od prioritetnijih programskih zadataka.
Tako je u okviru Rimokatoličke crkve praćen rad: proljetnog i jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, nekih sjednica Vijeća BKJ te više zatvorenih sastanaka svećenika na biskupijskom i dekanatskom nivou.
Služba je i u proteklom vremenu, primjenom svojih mjera i sredstava registrirala i dokumentirala kontakte pojedinih crkvenih velikodostojnika i pripadnika nižeg klera s osobama iz struktura hrvatskog nacionalizma, zatim stranim novinarima i drugim stranim osobama, među kojima je jedan broj već odranije Služba izdiferencirala zbog obavještajne i druge neprijateljske aktivnosti prema SFRJ. Ovi su kontakti bili naročito izraženi u zagrebačkoj, splitskoj i riječkoj nadbiskupiji.
Služba je i protekle godine ulagala napore u cilju identificiranja inicijatora i nosilaca aktivnosti s kleronacionalističkih pozicija, posebno kada se pojedine vjerske manifestacije/proslave, hodočašća i sl., zatim sportske, kulturne i druge priredbe koriste u te svrhe, a nosioci su pojedinci i grupe iz studentskih i đačkih sredina.







[Image: 4e52d0f3000413f82efd.jpeg]foto: Luka Klun/PIXSELL
Živko Kustić

Između ostaloga, operativnim postavljanjima radilo se na identifikaciji nosilaca i presijecanju takvih aktivnosti koje su imale za cilj da se na pojedinim područjima, npr. u Dalmaciji – Gala, pokušaju oformiti i obilježiti vjerskim simbolima neka tobožnja nova sveta mjesta „navodnog ukazanja Gospe“ i sl. gdje bi se vjernici okupljali. Na ovom planu ostvarena je i dobra suradnja sa Službom javne sigurnosti, društveno političkim faktorima i drugim nosiocima društvene samozaštite na terenu.
Također je Služba veću pažnju posvetila nekim oblicima katehizacije kojima RKC zadnjih godina posvećuje pažnju. Tako se forsiraju posebne katehizacije za studentsku, srednjoškolsku i radničku omladinu, a sve češće se susrećemo i s okupljanjima pod okriljem crkve u tzv. posebnim vjeronaučnim grupama. To je posebno došlo do izražaja u Rijeci, Zagrebu i Splitu.
Iz sličnih razloga praćen je i rad pojedinih oblika laičkih apostolata i tzv. spontanih laičkih skupina (fokolarina, neokatekumena, tzv. bračni vikend, kursilio i dr.) te apostolat pomoraca i zborovanja hrvatskih katoličkih liječnika. Ovo su u stvari i udarni oblici jačanja utjecaja klera na praktične vjernike.

Radio Vatikan i Glas koncila
7.

U skladu s Programskom orijentacijom poduzimane su mjere radi stvaranja boljih pozicija Službe u centrima izdavačke djelatnosti vjerskih zajednica. Međutim, realizacija predviđenih zadataka još se uvijek ne odvija planiranim tempom. To se odnosi na gotovo sve centre SDS-a, osim Centra Zagreb koji je na tom planu učinio značajnije pomake. Između ostaloga, praćena je situacija oko pojedinih izdanja „Kršćanske sadašnjosti“, „Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda“, „Glasa Koncila“ i dr. Također je ostvaren djelomičan uvid u povezanost pojedinaca iz tih institucija s ekstremnim pojedincima iz uredništva Radio-Vatikana na hrvatskom jeziku, pojedincima iz sredina hrvatske fašističke emigracije te strancima i stranim institucijama. Došlo se i do potvrde ranijih saznanja o suradnji s pojedincima koji su pod operativnim tretmanom Službe zbog djelovanja s pozicija hrvatskog nacionalizma. Realizirajući dio programskih zadataka koji se odnose na djelovanje redovničkih zajednica (osobito franjevaca, dominikanaca, isusovaca i salezijanaca) posebna je pažnja bila posvećena radu vjerskih tribina, značajnom obliku okupljanja i indoktrinacije studentske, srednjoškolske i radničke omladine. Ovo tim više što voditelji ovih tribina često politiziraju. Na tom je planu potpuniji uvid ostvaren u Zagrebu, Rijeci i Splitu, nešto slabiji u Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Šibeniku, Zadru i drugim mjestima.
U minuloj su godini nastavljena nastojanja Službe da izvrši operativne prodore na planu obrade svećenika koji se nalaze na pastoralnom radu u inozemstvu te ostvarivanju uvida u aktivnost crkvenih velikodostojnika za vrijeme njihovih boravaka u inozemstvu. Ipak, još uvijek nisu postignuti očekivani rezultati na planu uvida u rad ovog dijela klera. Predmet interesa Službe bili su uglavnom svećenici – emigranti i drugi izdiferencirani svećenici vezani s hrvatskom fašističkom emigracijom. Ukupni su rezultati rada Službe po „zagraničnoj“ problematici oskudni, premda je u toku i savezna akcija „Partner“ koja upućuje sve linije rada SDS-a u ovoj problematici.

[Image: 92cdee150359fdb99505.jpeg]fo
to:
 Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Između ostaloga, ostvaren je djelomičan uvid u povezanost pojedinih biskupa s apostrofiranim svećenicima u inozemstvu, i to uglavnom s područja centara Split, Zagreb, Rijeka, Osijek i Varaždin. Međutim, još uvijek u većem broju slučajeva ne koristimo mogućnosti da preko naših pozicija u inozemstvu tonski dokumentiramo propovijedi naših obrada prilikom vjerskih obreda i hodočašća u inozemstvu, kao i onih svećenika koji rade u hrvatskoj inozemnoj pastvi, a neprijateljski istupaju.
Dinamika ugradnje OTS-a u pojedine objekte protekle se godine odvijala uglavnom planiranim tempom.
Od značajnijih akcija u Centru SDS Zagreb realizirana su 3 nova ozvučenja trajnijeg karaktera: „Orion“, „Florijan“ i „Venera“. Međutim, zbog tehničkih nedostataka ne funkcionira „Orion“ i povremeno „Florijan“. Obnovljeno je odnosno premješteno u operativno-interesantniji prostor ozvučenje trajnijeg karaktera „Minerva“.
U akciji „Amam“ realizirane su predviđene faze te su time ostvareni uvjeti da ozvučenje bude u funkciji od početka rada objekta.
U Centru SDS Split finalizirana je akcija „Peristil“. Stvarani su uvjeti za oživljavanje akcije „Solaris“ i realizaciju akcije „Libertas“. Međutim, ni u jednoj od njih nisu još postignuti potrebni operativni uvjeti.
U Centru SDS Pula uspješno je realizirana posljednja faza akcije „Bunker III“ te se očekuje i njena skora eksploatacija. Istovremeno u nekim drugim centrima urađeno je više pripremnih radnji (započeta izučavanja ili izrađeni planovi) za još 7 akcija (Rijeka – 2, Varaždin – 1, Osijek - 1, Bjelovar – 2 i Sisak – 1). 
Ozvučenja trajnijeg karaktera koja su u eksploataciji (Zagreb, Split i Karlovac) dala su niz operativno veoma značajnih i kvalitetnih saznanja. Posebno se to odnosi na Zagreb, gdje se pravovremeno dolazilo do saznanja o namjerama i akcijama značajnijih kreatora i nosilaca neprijateljske djelatnosti iz rukovodstva RKC-a, zagrebačke nadbiskupije i ureda BKJ. Međutim, potrebno je naglasiti da još uvijek veći broj ozvučenja trajnijeg karaktera nije moguće uspješno eksploatirati – bilo da zbog loših tehničkih mogućnosti nije moguća kvalitetnija reprodukcija ili uopće nema tehničkih mogućnosti za eksploataciju. 
Ozvučenja privremenog karaktera kao i mjere TS – ad hoc su u primjeni pokazala operativnu korisnost, i to ne samo u fonodokumentiranju neprijateljskih istupanja, nego i šire radi potpunijeg operativnog sagledavanja pojedinih zbivanja (zasjedanja BKJ, drugi zatvoreni vjerski skupovi, javne vjerske manifestacije i skupovi, vjerske tribine i sl.).
Tajna je kontrola telefonskih razgovora i tijekom 1984. godine rezultirala značajnijim operativnim saznanjima, kako u registriranju određenih kontakata i prenošenja informacija o neprijateljskoj i drugoj štetnoj aktivnosti tako i o planovima i ugovaranjima termina za buduće aktivnosti.
Iako je primjena tajne kontrole poštanskih pošiljaka u 1985. godini značajno porasla (za 100 TKPP) i ukupno uzevši pružila niz operativno korisnih saznanja, ocjenjuje se da je prema jednom broju osoba vrlo malo rezultirala te se smatra da bi ubuduće u operativnom radu trebalo više raditi na izučavanju, selekcioniranju i procjenjivanju svrsishodne primjene ove mjere u svakom pojedinom slučaju. Ocjena je da bi se u centrima trebala svrsishodnije i operativnije koristiti dobivena saznanja primjenom mjera TKTR i TKPP, prvenstveno na planu selekcije i izučavanja osoba pogodnih za suradnju.
Svestrano korištenje instituta informativnog razgovora dalo je dobre rezultate, i to kako u smislu prikupljanja operativnih saznanja tako i presijecanja neprijateljske djelatnosti i uopće preventivnog djelovanja. Također, ocjenjujemo da informativni razgovori imaju važnu ulogu u uspostavljanju prvih kontakata sa svećenicima – kandidatima za suradnju, što su dosadašnja iskustva u više navrata potvrdila. Započetom praksom treba nastaviti, posebno kada su u pitanju svećenici koji odlaze na pastoralni rad u inozemstvo.


Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica: Samo 13 suradnika

8.


Prošle su godine, premda u znatno užim okvirima i slabijim intenzitetom, primjenjivane mjere i sredstva Službe prema eksponiranim nosiocima neprijateljske djelatnosti iz redova Srpske pravoslavne crkve. Interes Službe bio je usmjeren na praćenje aktivnosti episkopa na području Republike, kao i onih pojedinaca iz redova nižeg klera, koji su se eksponirali kao nosioci nacionalističke i kleronacionalističke politike.
Po SPC-u na kraju izvještajnog perioda vodili smo 12 pojedinačnih obrada (6 – 00, 4 – POO i 2 – OK), od kojih je zbog ispoljene neprijateljske djelatnosti zavedena 1 POO, dok su istovremeno brisane 2 POO i 1 OK.
Osim pojedinačnih obrada, Služba vodi 5 dosjea objekata („Slavonsko-pakračka eparhija“ – Bjelovar, „Eparhijski savjet“ – Zagreb, „Manastir – Lepavina“ – Bjelovar, „Bogoslovija „Sveta tri jerarha“ u manastiru Krka – Split i „Crkva sv. Save“ – Split).
Na planu praćenja, suprotstavljanja i presijecanje neprijateljske i druge društveno-štetne aktivnosti po ovoj liniji rada koristili smo 13 suradnika i 17 operativnih veza, od čega su 1 suradnik i 2 operativne veze novoangažirani u izvještajnom periodu, dok su istovremeno 1 suradnik i 4 operativne veze brisani jer više nisu bili u objektivnoj poziciji da rezultiraju.
U izvještajnom periodu imali smo 7 stalnih ozvučenja, 9 privremenih, 12 stalnih i 2 privremena TKTR-a, prema 71 osobi primijenjena je mjera TKPP, izvršeno je 26 operativnih provjera, 5 osoba je identificirano, a obavljeno je 15 informativnih razgovora.


U odnosu na 1984. godinu, realizirano je više: privremenih ozvučenja – 7, stalnih kontrola TKTR – 3, privremenih TKTR – 2, TKPP – 62 i informativnih razgovora 1, a manje stalnih ozvučenja – 1, identifikacija – 11 i operativnih provjera – 11. Također napominjemo da smo i u proteklom izvještajnom vremenu eksploatacijom trajnijeg ozvučenja „Zeta“ po liniji srpskog nacionalizma u Centru Zagreb došli i do više operativno korisnih i značajnih saznanja vezanih i za SPC. Ocjenjujemo da je programsko usmjerenje na ofenzivnije postavljanje Službe prema SPC-u samo dijelom realiziralo. Značajnije rezultate ostvarili su centri: Zagreb, Karlovac, Bjelovar, Split, Sisak i Osijek.
U sklopu praćenja aktivnosti ostalih vjerskih zajednica u Republici Služba je u minuloj godini vodila: 3 – POO, 2 dosjea objekta (Islamski vjerski centar – Zagreb i Kršćanska adventistička crkva – Varaždin) te 2 operativna istraživanja („Adventistički seminar“ u Maruševcu – Varaždin i „Hram“ u Splitu.
Također, u tom su vremenu realizirane planirane faze u operativno-tehničkoj akciji „Amam“ (CSDS Zagreb) te su tako ostvareni uvjeti da ozvučenje bude u funkciji s početkom rada objekta. Po ovoj liniji rada korištene su 3 mjere stalne TKTR, i 1 povremene TKTR. Prema 26 osoba primijenjena je mjera tajne kontrole poštanskih pošiljaka, izvršeno je 28 operativnih provjera (op. – od čega za 1 stranca) i obavljeno 14 informativnih razgovora.
U odnosu na raniji period izvršeno je više: TKPP – 9 i informativnih razgovora – 3, a manje stalnih TKTR – 3, povremenih TKTR – 1 i operativnih provjera – 6. U prošloj godini po ovoj liniji rada korištena su 3 suradnika i 7 operativnih veza. U tom vremenu 1 je veza novoangažirana, a 1 brisana.
Ocjenjujući poduzete mjere i radnje SDS-a u praćenju neprijateljske i druge društveno-štetne aktivnosti tzv. malih vjerskih zajednica (Kršćanske adventističke crkve, Kristove pentekostne crkve, Jehovinih svjedoka i Baptističke vjerske zajednice), možemo konstatirati da su postavljeni zadaci tek jednim dijelom realizirani i to samo nekim centrima. Ovdje mislimo da je još uvijek neadekvatno uključivanje drugih linija rada Službe, posebno ondje gdje se učestalo javlja strani faktor. Pored toga, u ovom bi pitanju trebalo unaprijediti suradnju sa službom javne sigurnosti.
Općenito uzevši, Služba je ostvarila planirane zadatke i ostvarila sigurnosni uvid u cjelinu neprijateljskog i drugog društveno štetnog djelovanja iz vjerskih zajednica, posebno u odnosu na Rimokatoličku crkvu.
Ekonomska kriza koja je sredinom '80-ih zahvatila bivšu SFRJ dijelom je zaokupila i agendu Službe državne sigurnosti. Zbog nedostatka deviza, energenata i robe široke potrošnje sigurnosno stanje u zemlji postalo je složenije. Takozvani privredni kriminal, krupnijeg opsega, počeo se istraživati i pratiti kroz resurse službe. 

 
Hrvatski naftaši na meti Udbe
9.


Služba je u oblasti suprotstavljanja neprijateljskim djelatnostima usmjerenim na podrivanje ekonomskih osnovica društva vodila tijekom izvještajnog vremena 27 obrada: 4 – OO, 22 – POO (3 – POO u inozemstvu) i 1 – OK. Zavedeno je i 6 – POO, a iz obrade je brisano 5 – OO, tako da je na kraju izvještajnog vremena u OO bilo 4, u POO – 21 (3 u inozemstvu), a u OK jedna osoba.
Služba je vodila po ovoj problematici i 9 – OI, od kojih 2 novozavedena: Centar Split (7) – „Elektron“, „Jadran“, „Kapital“, „Željezo“, „Trust“, „More“ i „Brod“ te Centar Varaždin (2) – „„Vodoprivreda“ i „Oprema“.
Razvijanjem operativne aktivnosti kroz OI prikupljena su sigurnosno interesantna saznanja: dijelom operativno relevantni podaci o protuzakonitim pojavama i ponašanjima pojedinaca i njihovim namjerama na stvaranju materijalne štete i otuđenja društvene imovine; ometanje i podrivanje funkcioniranja poslovne politike RO; onemogućavanje provođenja ekonomske stabilizacije te remećenje političko-sigurnosnog stanja u radnim sredinama.
Na planu praćenja neprijateljske djelatnosti pojedinaca korišteno je 7 suradnika (1 u inozemstvu), 23 operativne veze (2 u inozemstvu) i jedan rezident. Novoangažirana su 2 suradnika i 6 operativnih veza, dok je s dvije operativne veze suradnja prekinuta. Korištenjem operativnih pozicija Služba je došla do indicija da se u oblasti vanjske trgovine vrše teža krivična djela, posebno izigravanjem zakonskih propisa prilikom uvoza robe (sačinjavanjem lažne dokumentacije), izbjegavanjem društvenih obaveza, kao i davanjem i uzimanjem provizija (protupravno stjecanje materijalne koristi).
U prodoru prema ovoj strukturi neprijatelja korišteno je jedno stalno i 6 ozvučenja privremenog karaktera. Stalno je pod kontrolom bilo 12 telefona, privremeno 20, a pred 11 osoba primjenjivana je mjera TKPP. Postignuti rezultati opravdali su korištenje operativne tehnike.
Na planu prikupljanja operativno relevantnih podataka korištena je operativna mjera Službe – tajni pretres u 4, a tajno praćenje u 3 navrata.
veza no za neposredne obrade odnosno praćenje aktivnosti osoba za koje se osnovano pretpostavlja da djeluju na podrivanju ekonomske osnovice društva izvršena su 134 informativna razgovora i veći broj potpunih ili djelomičnih provjera. Identificirano je 8 novih osoba, operativno interesantnih u ovoj problematici. Jedna je osoba lišena slobode, a protiv jedne se vodi krivični postupak.
Kroz prikupljene podatke uočeno je više pojava različitih sprega i organiziranog djelovanja pojedinaca iz različitih OUR-a u zemlji i šire. Takvom djelatnošću radili su na ugrožavanju društvene imovine, tim više što samozaštitni sistem na tom području još uvijek ne pokazuje potreban aktivitet i efikasnost. Napadi na društvenu imovinu najčešće su se javljali u onim sredinama gdje je zatajilo samoupravljanje i društvena kontrola. U tim su sredinama odgovorni pojedinci tehnokratskim i nesamoupravnim ponašanjem za sebe i istomišljenike pribavljali protupravnu imovinsku korist.
Primjenom poduzetih operativnih mjera i radnji sjedištu Službe upućene su 33 informacije, više dopisa i depeša.
U proteklom vremenu Služba je po ovoj problematici radila i kroz 6 operativnih akcija: „Dinamo“, „Lugano“, „Atom“, „Čelik“, „Žar“ i „Brk“.


Akcija „Dinamo“

10.

Kroz operativnu akciju „Dinamo“ prikupljena su odgovarajuća saznanja u vezi s arbitražnim postupkom između „DoW-a“ i DIN-e te posjetama stranih državljana DIN-i.
Nakon povlačenja američkog partnera iz projekta DIN-a te samostalnog starta prve faze projekta i formiranje nove RO INA – Petrokemija Omišalj, prestali su operativni razlozi zbog kojih je akcija „Dinamo“ zavedena, pa je predloženo da se ona ugasi.
U sklopu operativno-preventivnog postavljanja Služba će i dalje prikupljati saznanja od sigurnosnog interesa.


Akcija „Lugano“

11.


Kroz akciju „Lugano“ praćena je neprijateljska aktivnost pojedinih osoba usmjerenih na podrivanje ekonomskih osnovica društva, posebno Crnića, Smokvine i Manole, te izvršeno operativno pokrivanje novozavedenih obrada Burića, Devića i Žaje (Centar Rijeka). To je rezultiralo operativno relevantnim saznanjima na osnovi kojih je obustavljena obrada nad Burićem i Devićem, a intenzivirana operativna aktivnost nad ostalim osobama.
Na osnovi prikupljenih saznanja te operativne provjere obustavljena je obrada nad V. Santrićem, P. Badurinom i J. Ratajem, a B. Šrenger (POO) prekvalificiran je u OK. Istovremeno su po ovoj problematici izdiferencirane nove osobe koje zaslužuju operativni interes Službe.
S obzirom na to da su prestali sigurnosni razlozi koji su uvjetovali vođenje operativne akcije „Lugano“, operativna aktivnost Službe prema osobama iz ove akcije razvijat će se kroz pojedinačne obrade.


Akcija „Atom“

12.

Kroz akciju „Atom“ nastavljena je operativna aktivnost Službe na planu otkrivanja, dokumentiranja i sprečavanja obavještajne aktivnosti stranih i domaćih stručnjaka te pružanja stručne pomoći u provjeri novih kadrova, a poduzete su i druge aktivnosti od interesa za ovu akciju.


Akcija „Čelik“

13.


U sklopu akcije „Čelik“ Služba se tijekom izvještajnog vremena uključila u raščišćavanje slučajeva oštećenja društvene imovine, požara, havarija, zastoja u proizvodnji, sabotaža i obustava rada.
Na tom planu prikupljeni su sigurnosno interesantni podaci o mogućim učiniocima oštećenja strojeva, izazivanje požara, eksplozija, havarija i dr. u 35 OUR-a, sabotaža u 3 OUR-a te posebno o uzrocima požara na jadranskoj obali. Operativna je aktivnost posebno usmjeravana prema osobama koje su indicirane kao mogući učinioci tih štetnih radnji iz neprijateljskih pobuda.
U sklopu ove akcije operativni su interes Službe predstavljale i obustave rada u pojedinim RO. Informirano je o 82 obustave rada (u 38 RO u obustavi je sudjelovalo do 50 radnika, u 19 od 50 – 100, u 14 od 100 – 200, u 8 oko 300 i u 7 oko 400 radnika).
U rasvjetljavanju uzroka odnosno utvrđivanju eventualne povezanosti neposrednih i posrednih sudionika s djelovanjem unutrašnjeg neprijatelja nije se došlo do operativno relevantnih podataka koji bi ukazivali na spregu sudionika u obustavama rada s pojedinim kategorijama vanjskog ili unutrašnjeg neprijatelja.
U vezi s iznesenim obavljeno je oko 75 informativnih razgovora, veći broj provjera i više kontakata sa subjektima DSZ.
Poduzete mjere i radnje rezultirale su sa 35 informacija te većim brojem dopisa i depeša.


Akcija „Žar“

14.


Na planu prikupljanja sigurnosno interesantnih saznanja o krugu osoba obuhvaćenih akcijom „Žar“ odnosno u vezi s realizacijom same akcije, izvršeno je više operativnih provjera i drugih radnji od interesa za vođenje krivičnog postupka protiv nosioca OA „Žar“.


Akcija „Brk“

15.

Kroz akciju „Brk“ Služba je proširila operativna saznanja o aktivnostima osoba obuhvaćenih ovom akcijom, a na planu raščišćavanja njihove aktivnosti. S tim u vezi primijenjena je i operativno-tehnička mjera TKTR te tajna pretraga stana i poligrafiranje, a obavljeno je i 15 informativnih razgovora.
Indicirane aktivnosti na podrivanju ekonomske osnove društva uglavnom su se manifestirale prilikom zajedničkih ulaganja naših OUR-a s inopartnerima, u zaključivanjima nepovoljnih ugovora, poslovanju naših OUR-a s inofirmama, čiji su vlasnici naši državljani ili su oni u njima zaposleni, primanju provizija odgovornih osoba u našim RO te ugovaranju poslova preko tzv. divljih neregistriranih predstavnika stranih firmi. Na tom planu uočeni su pozitivni pomaci u centrima Rijeka, Pula, Zagreb i Split koji su intenziviranjem operativne aktivnosti po ovoj problematici došli do novih saznanja od sigurnosnog značaja.

[b]>>> Kraj trećeg nastavka...[/b]
(This post was last modified: 15-04-2018, 02:32 PM by ЈорданПетровски.)
15-04-2018, 02:30 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#4

Quote:Kako je pizza-majstor postao ministar tako blizak Tuđmanu?

4. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti Srijeda, 11.04.2018. u 06:56

Doajen hrvatskih obavještajaca Josip Manolić u svojoj je autobiografiji – najzačudnijoj knjizi te vrste ikad objavljenoj u Hrvatskoj – dao alternativnu viziju hrvatske povijesti XX. stoljeća. Dijelom je zahvatio čak i u XXI. stoljeće. To je neka vrsta „djelovodnog protokola“, popisa svih mogućih (i nemogućih) špijuna, ali u njoj nalazimo i posve originalno tumačenje nastanka države.

[Image: ca352d5d22398704e8c2.jpeg] Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Točnije: prijedlog tumačenja, jer Manolićeva interpretacija nije zaokružena niti je dovoljno dokazana i potkrijepljena nedvojbenim dokazima. U njoj se otvara široki krug indicija i podastire ponešto dokumenata, ali sve će te hipoteze morati verificirati ozbiljni povjesničari nakon otvaranja arhiva. Valja imati na umu i to da su te arhive u značajnoj mjeri počišćene, pa i pokradene početkom devedesetih. Neki su dosjei pokupljeni radi ucjenjivanja, drugi su maknuti kako ne bi poslužili za ucjene. Treći su dopisani. Kad sva građa koja je preživjela bude dostupna, teško će joj biti neporecivo utvrditi vjerodostojnost.

Enigma Manolić, Udbin blefer ili HDZ-ov znalac 1.

Josip Manolić nije bilo tko. To je čovjek koji je Franju Tuđmana primio u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), omladinac koji je spremao atentat na Antu Pavelića – što bi promijenilo tijek naše povijesti – on je čovjek koji je vozio nadbiskupa Stepinca u Lepoglavu, važan čovjek hrvatskog represivnog aparata u ratu i poraću, predsjednik hrvatske vlade, čelnik obavještajne zajednice, on je sa Stjepanom Mesićem pokušao srušiti dr. Franju Tuđmana.

 [Image: 033eb6b604bbedb484cd.jpeg]

On je, na kraju, u visokoj životnoj dobi, približavajući se devedesetoj, objavio memoare koji su doveli do potresa u Hrvatskoj. Potres je međutim bio dubok, podzemni, nije se osjetio na tlu. Objavio je senzacionalne, razorne činjenice, podatke koji vape za objašnjenjima, demantijima, detaljima – ali knjiga je dočekana muklom šutnjom. To bi moglo govoriti u prilog njezine istinitosti jer su na svjetlo dana izišli mnogi kompromitantni materijali. Manolićeva arhiva teži stotine kilograma. U njoj su papiri, kartoni, zapisnici informativnih razgovora, audiovrpce, transkripti, knjige, izvješća. Svedemo li knjigu na najvažnije teze, one glase ovako:


– Vrh hrvatske Službe državne sigurnosti shvatio je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća da srpski nacionalizam počinje nagrizati Jugoslaviju. Perestrojka i glasnost u Rusiji bile su jasan signal da stvar svjetskog komunizma ide do vraga, a pobuna u Rumunjskoj 1989. godine, u kojoj su likvidirani Nicolae i Elena Ceaușescu, aktivirala je zvono za uzbunu.

– Važni ljudi hrvatske Partije i Službe državne sigurnosti odlučili su preduhitriti događaje. Klasična doskočica kaže: loše policije sprečavaju pobune, dobre policije sudjeluju u pobunama, a najbolje policije same organiziraju pobune. Prema Manoliću, Služba je organizirala ili pomogla organizirati Hrvatsku demokratsku zajednicu, stranku sastavljenu isključivo od bivših članova Saveza komunista, koji su, uglavnom, u nekoj fazi života otpali od Partije kao nacionalisti. Oni su trebali preuzeti Hrvatsku kako to ne bi učinili ljuti antikomunisti, pravi neoustaše, australska emigracija, ljudi izvan kontrole koji bi u Hrvatskoj izveli krvoproliće prema rumunjskom obrascu.


U intervjuu za televiziju N1 Dubravko Merlić postavio je Manoliću (18. lipnja 2015.) zanimljivo pitanje: „Ima li među ljudima koji su stvarali Hrvatsku nekoga tko nije surađivao s Udbom?“

Manolić je odgovorio ovako: „Vjerojatno ima, ali ne puno.“

Vrh HDZ-a činili su, prema Manoliću, suradnici Službe državne sigurnosti. Franjo Tuđman nije bio među njima. Mnogi drugi jesu. Brojno stanje suradnika tajnih službi u hrvatskom vrhovništvu 1990. i 1991. šokantno je: od 45 ljudi, čak 38 radilo je, kaže Manolić, za službe bivše države...
Oni su trebali preduhitriti događaje: srpski udar, emigrante, ljute antikomuniste. Savezni ili prosrpski kadrovi imali su drukčije zadatke.
Bataljun Udbe uz Tuđmana i HDZ 2.
U Hrvatskoj se stvar dobro razvijala: HDZ je dobio prve izbore. No na regionalnom planu pojavile su se različite vizije budućnosti. U prvom redu, nije postojala suglasnost oko pitanja Bosne i Hercegovine.
Manolić tvrdi da je ključni čovjek podjele BiH između Hrvatske i Srbije bio Gojko Šušak. Iako je Šušak kotirao kao tvrdi nacionalist, on je prema Manoliću bio čovjek Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije i savezne Udbe, moćnik koji je u Hrvatskoj trebao nametnuti ideju kako su Bošnjaci (tada još Muslimani) protivnici u ratu u BiH, dok su (tajni) saveznik bili Srbi.

[Image: 5476cfede4df5f6f7de9.jpeg]

Gojko Šušak bio je omiljeni Tuđmanov ministar. Tuđman ga je javno označavao svojim najboljim suradnikom. Uz njega se postrojio cijeli ešalon ljudi koji su podržavali takvu bosansku politiku.


Zanimljivo je, inače, da je meta napada u hrvatskim medijima uvijek Služba državne sigurnosti, koja je već '90-ih bila hrvatska, republička, dok su Kontraobavještajna služba JNA ili SID, obavještajna služba ministarstva vanjskih poslova, ostajale uvijek pošteđene javnih napada, posebno hajki, iako su bile projugoslavenske. Od 855 službenika Službe državne sigurnosti, prema nekim statistikama, njih 756 Domovinski je rat provelo na hrvatskoj strani. Jednako tako, u javnost su dospijevali popisi bivših „špijuna“ Udbe koji su novoj vlasti bili beskorisni, ali su imena onih koji su presvukli dres uvijek ostajala skrivena.

Gojko Šušak ključni je čovjek Manolićeve priče. On je navodno u inozemstvo emigrirao uz pomoć Službe, a njegova obitelj u Hercegovini pripadala je onima koje nisu bile progonjene ni na koji način.

Evo još jednog zanimljivog dijela iz citiranog intervjua Josipa Manolića na N1 televiziji:

Kada je Tuđman dobio putovnicu?

Navodno je stvar počela u Beogradu na jednom sastanku i nastalo je pitanje kako postupati prema disidentima. Srbi i Crnogorci rekli su da Đilasu treba dati putovnicu. Onda su i naši tražili da se da i Tuđmanu putovnica. On je volio vidjeti svijet.

Kakvi su bili odnosi sa Šuškom?

Prvi odnosi bili su jako dobri. Josip Perković i Gojko Šušak bili su bliski jer sam ja ‘92. tražio da se Perkovića umirovi. Pustio je generala JNA, i meni se to nije svidjelo. Profesionalno mi kao obavještajac nije dao informaciju zašto je to učinio. Tuđman je prihvatio prijedlog, ali na intervenciju Šuška ponovno ga je postavio na položaj. Dekret sam potpisao ja kao predsjednik vlade.

Zašto je Šušak bio tako moćan?

Nemam dokaze zašto je kao ministar obrane bio najbolji Tuđmanu. Ja sam mu zamjerio sukob u BiH, jer to je bila činjenica.

Tko je naložio ubojstva Mire Barešića, Ante Paradžika i Blaža Kraljevića?

To je na liniji pitanja odnosa prema Bosni. Kraljević je surađivao s Bobanom, a onda se okrenuo Izetbegoviću. Radio je za interese struktura koje su bile protiv politike Tuđmana. Zna se tko je sasjekao Kraljevića i doživio je to što je doživio.

Jesu li izvedena uz znanje Franje Tuđmana?

Tuđman je izbjegao da ja to obavljam. To je povjerio Šušku. Tuđmana su optuživali da provodi Šuškovu politiku u BiH.
Velika Hrvatska i scenarij Udbe 3.

U ovom razgovoru Manolić, dakle, proziva Tuđmana i Šuška za likvidaciju ljudi koji su bili za ratni savez Hrvata i Bošnjaka u BiH – a to je politika koja je svakako odgovarala Beogradu jer bi Srbi u ratu protiv ujedinjenih hrvatsko-bošnjačkih snaga bili poraženi. Ovako su dospjeli do situacije u kojoj su u jednom trenutku kontrolirali više od 70 posto teritorija BiH, što je tek u ljeto 1995. smanjeno na 49 posto, nakon čega je došlo do Daytonske mirovne konferencije.

Franjo Tuđman još je kasnih '60-ih godina, kao djelatnik Instituta za radničku povijest, došao do uvjerenja da je Banovina Hrvatska najbliže rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja jer je unutar njezinih granica bio smješten najveći dio hrvatskog naroda. Nacionalistički Beograd morao je s naklonošću gledati na Franju Tuđmana jer je jedini on, u cijeloj galeriji hrvatskih disidenata, povoljno gledao na mogućnost podjele BiH.

Velika Hrvatska i scenarij Udbe 3.

U ovom razgovoru Manolić, dakle, proziva Tuđmana i Šuška za likvidaciju ljudi koji su bili za ratni savez Hrvata i Bošnjaka u BiH – a to je politika koja je svakako odgovarala Beogradu jer bi Srbi u ratu protiv ujedinjenih hrvatsko-bošnjačkih snaga bili poraženi. Ovako su dospjeli do situacije u kojoj su u jednom trenutku kontrolirali više od 70 posto teritorija BiH, što je tek u ljeto 1995. smanjeno na 49 posto, nakon čega je došlo do Daytonske mirovne konferencije.
Franjo Tuđman još je kasnih '60-ih godina, kao djelatnik Instituta za radničku povijest, došao do uvjerenja da je Banovina Hrvatska najbliže rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja jer je unutar njezinih granica bio smješten najveći dio hrvatskog naroda. Nacionalistički Beograd morao je s naklonošću gledati na Franju Tuđmana jer je jedini on, u cijeloj galeriji hrvatskih disidenata, povoljno gledao na mogućnost podjele BiH.


[Image: 4ae518cb9a90e7d78386.jpeg] Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

Ni Dražen Budiša, ni Savka Dabčević i Miko Tripalo, ni Vlado Gotovac, Čičak, Paradžik ili Bruno Bušić nisu bili skloni tom rješenju. Ekstremisti su bili za Hrvatsku do Drine, a oni umjereni za avnojevske granice. Tuđman je bio unikat; nije fanatično bio ni za jedno ni za drugo. HOS-ovci, povratnici iz Australije i drugi koji su se zalagali za Hrvatsku do Drine, bili oni raspoloženi proustaški ili ne, remetili su zamisao buduće geopolitičke konfiguracije.
Zamisao bismo mogli rekonstruirati ovako: Hrvati i Srbi razdvajaju se u BiH po etničkim kartama, a tamo gdje su one nejasne, poput „leopardove kože“, i gdje živi miješano manjinsko stanovništvo, ono će biti razmijenjeno. Srbi će iz Hrvatske ići prema bosanskim područjima gdje su Srbi većina, dok će Hrvati iz BiH, iz tih „šarenih“ područja krenuti prema Hrvatskoj ili Hercegovini (gdje su nastala čak i dva imigrantska naselja, Šuškovo i Bobanovo). Evo nekih citata koji opisuju Tuđmanove početne zamisli:
I vi biste željeli, i ja s vama, kako bismo mogli obuhvatiti sve Hrvate, ali mislim da bi bilo nerealno da postavimo ovako da kažemo neka Srbi uzmu srpske dijelove, a bili su pristali i jedan i drugi čak na stanovito preseljavanje. (…) Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, osobito s poboljšanim granicama. 
Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda ili, molim, podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi. (…) Naša politika mora biti takva da sa Srbijom stvorimo nekakve takve odnose da dođe do toga da je u njihovom i našem interesu, da dođe čak i do stanovitog preseljavanja pučanstva da bi se jednom stvorili normalni odnosi
Gojko Šušak svim je srcem podržavao tu opciju.
Svjedoci govore4.
U intervjuu tjedniku Nacional (br. 864, 2012-06-05), akademik Dušan Bilandžić, Tuđmanov intimus i dugogodišnji prijatelj još iz vremena JNA, dao je ozbiljnu potvrdu takve vizije. Evo što je rekao novinaru Draganu Đuriću:

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?
Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se eufemistički zvali „pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa“, bio je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

Što vam je predsjednik Tuđman konkretno rekao?
Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

Je li vam dao i neke konkretne upute?
Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: „Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora.“ Pitao me je: „Zašto?“ Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i Kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: „Pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili poslije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?
To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Poslije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. „Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva“, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?
Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: „Hoće, hoće.“ U jednom je trenutku rekao: „Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.“ A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao uvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobre saveznice. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

Američki utjecaj na Tuđmana 5.

Jeste li mu proturječili?
Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman vodio je svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?
Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo uvijek postavljali bilo je: priznajemo li rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: „To su gluposti. Tito i Kardelj stvorili su te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a.“ Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

Niste prihvatili ni tezu da je BiH stvorio turski imperij?
Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

No s predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.
Znali smo se još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika: Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana…
Josip Manolić u svojim je memoarima otkrio i zapanjujuću informaciju prema kojoj su u uhićenju Andrije Hebranga važnu ulogu imala dva hrvatska oficira JNA. Jedan se zvao Dušan Bilandžić, a drugi - Franjo Tuđman! Ta činjenica dosad nije bila javno komentirana – znalo se samo da je Hebranga priveo Ivan Gošnjak. Nakon uspostave višestranačja pokazalo se, piše on, da su Hebrangov dosje vidjela samo četiri čovjeka – Josip Broz Tito, Mika Špiljak, Josip Vrhovec i Franjo Tuđman. „Špiljak je”, piše Manolić, „krajem '80-ih dosje čitao u sjedištu SDS-a u Savskoj ulici. Osobno je dolazio danima, vodeći bilješke, te je na kraju jednom mojemu prijatelju rekao: ‘Sad mi je jasnija uloga mojih partijskih drugova.’”

[Image: 8c0e5b542df7f07e0171.png] Foto: screenshot/HRT

„Pravo je pitanje što smo mi u godini kad je postajalo jasno da će se Jugoslavija raspasti, zapravo dobili. Jesu li stranice dosjea koje nedostaju nastavak obavještajne operacije ‘zaštita hrvatskih kadrova’ u Hebrangovoj likvidaciji ili priprema nekoga novog razdoblja? Jesu li jugoslavenske službe, izuzimajući pojedine dokumente iz dosjea, zapravo zaštitile tadašnjega majora Franju Tuđmana (1948.) ili majora Dušana Bilandžića, koji će zajedno s Gošnjakom i Kadijevićem uhapsiti Hebranga?
Predsjednik Franjo Tuđman izuzeo je iz Hrvatskog državnog arhiva dosje o Hebrangu, a motive sklanjanja tog dosjea moguće je samo naslućivati“, piše Manolić.
Jednoga dana i ta će tajna, vjerojatno, biti otkrivena. No vratimo se ministru obrane Gojku Šušku.
Zagonetni Šušak i Udbin arsenal 6.
Evo vrlo zanimljivog odlomka u kojemu Manolić opisuje jedan zagonetni detalj koji ipak mnogo toga razotkriva u vezi sa Šuškom.
„Po dolasku iz Kanade“, piše Manolić, „Šušak je smješten u naš hotel u Ilici. Ubrzo je neki izvor SZUP-u dojavio da Šušak u hotelskom stanu ima cijeli arsenal specijalnog oružja za nečujne likvidacije. Osobno sam bio odgovoran za Tuđmanovu sigurnost i provjeravao istinitost svake informacije o sumnjivim ljudima koji su ga okruživali. No Šušak je bio jedan od ministara koji je Tuđmanu mogao prići svakodnevno. Stoga sam vrlo povjerljivoj osobi naložio tajni pretres Šuškova hotelskog stana. Donio mi je iznenađujuće i zabrinjavajuće informacije: Gojko Šušak posjeduje oružje za likvidaciju kojima se služe obavještajci, proizvedeno u Institutu SSSDS-a u Beogradu, poznatijem kao Udbin institut. Sljedećeg dana opet smo neovlašteno ušli u sobu da bismo snimili Šuškov arsenal, ako se što dogodi, da imam dokaze gdje se oružje nalazilo…“
Manolića su te spoznaje, priznaje u knjizi, duboko zabrinule, pa je odlučio nastaviti praćenje Šuška.
„Odlučio sam se“, piše dalje Manolić, „za puni nadzor hotela u Ilici. Pokazat će se da u hotelu Gojko Šušak svakodnevno, preko jedne Tuđmanove tajnice, preuzima informacije iz njegova ureda u Banskim dvorima. Nisam Tuđmana informirao o tim spoznajama, ali još postoji svjedok koji je vidio oružje i raznovrsnu opremu. Tu su i fotografije i videosnimke. Kad je povjerljivi posjetitelj Šuškove sobe uletio u moj ured s tom informacijom, osjećao sam se kao da se zrakoplov srušio na Banske dvore, a nećemo ostati živi zbog sadržaja informacije. Vrsta Šuškova oružja sugerirala je njegove veze sa saveznom Udbom ili vojnim KOS-om. Moja je uloga time poprimila novu dimenziju“, zaključuje Manolić, no dodaje da ključne dokaze ipak nije dobio jer je poštovao Tuđmanov izbor.
„Nismo ozvučili sobu i nismo došli do možda kompromitirajućih spoznaja, posebno državnih tajni koje su tajnice otkrivale Gojku. On je bio ministar i Tuđmanov izbor, i to sam poštivao iako se s time nisam osobno slagao. Nisam mogao prihvatiti da ministar ima neprijavljeno oružje, najmanje da ima oružje za posebne namjene. Možda se Šušak svojim arsenalom pravio važan pred svojim obožavateljima, stvarajući dojam o hrvatskom agentu 007, bez ikakve zadnje namjere, no za mene je to bio svojevrstan signal da imam posla sa specijalnim igračem…“
Mnoge ljude u vrhu nove hrvatske vlasti šokirala je bliskost Gojka Šuška i Josipa Perkovića. Njih su dvojica, prema službenim biografijama, izgledali kao smrtni neprijatelji: bivši načelnik Udbe i bivši emigrant iz Kanade… No čini se da su veze ove dvojice bile uspostavljene znatno prije, i da baš i nisu bile neprijateljske. 
Novinar Drago Hedl objavio je u Jutarnjem listu sadržaje razgovora s nekoliko važnih hrvatskih obavještajaca koji su mu potvrdili da su veze Šuška i Perkovića postojale i prije.
„Josip Manolić, ali i Perica Jurić“, piše Hedl, „misle da su kontakti Gojka Šuška i Perkovića postojali i prije.“ Sugovornik iz Sigurnosno-izvještajne službe (SIS) rekao je Hedlu kako postoje dokazi da je Gojko Šušak, prije nego što je postao ministar, imao kontakte sa šefom Službe državne sigurnosti u Rijeci.
„Kada i ako se s predstavke, koju je nekoliko djelatnika SIS-a 1994. uputilo svim saborskim klubovima, skine oznaka državne tajne, saznat će se mnoge stvari koje će objasniti i odnose čelnih ljudi MORH-a, dakako i one Šuška i Perkovića“, rekao je djelatnik SIS-a Hedlu, pa nastavio: „Ako ste pratili prve Šuškove javne istupe, oni nisu ličili ni na što. Bili su posve blijedi i ispod razine osobe koja obnaša ministarsku dužnost. Otkako mu je za savjetnika došao Perković, stvari su se bitno promijenile. Perković mu je pomogao da u javnosti, svojim istupima, ostavi bolji dojam. Bio je njegov savjetnik, ali i osoba koja je Šušku promijenila imidž.“
Jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana Hedlu je rekao da je pitao Šuška za veze s Perkovićem.
„Pitao sam to Gojka. I meni je bio misterij otkud njih dvojica – s tako različitim životnim putovima i političkim stavovima, a osobito s obzirom na činjenicu da su se kao udbaš i ‘narodni neprijatelj’ gledali preko nišana, tako dobro funkcioniraju. Šušak mi je rekao: ‘Nema tu nikakvih tajni. Perković savršeno radi svoj posao. Boljeg čovjeka za nabavu oružja mi nemamo. Imam u njega potpuno povjerenje.’“
No kako to da je pizza-majstor iz Kanade postao baš – ministar obrane? Kako to da je postao tako blizak Tuđmanu, koji s njim nije imao ni jednu zajedničku sklonost?
Šuškov najpoznatiji emigrantsko-disidentski performans, ispisivanje imena „Tito“ na neku svinju u Kanadi, opasno zaudara na provokatorsku djelatnost agenta. Na svinji napišete „Tito“, izazovete ogorčenje kanadskih udruga za zaštitu životinja, privučete pozornost lokalnog tiska, svratite na sebe pozornost svih hrvatskih emigranata, a oni koji vam povjeruju – pridruže vam se. I imate ih pod kontrolom. Zvuči dosta logično… Ako vam je, povrh toga, brat djelatnik SSNO-a, u Lištici, onda stvar postaje još sumnjivija.
Jedna nam je osoba, čiji identitet nećemo otkriti, ispričala indikativnu priču. Njezin je brat u osvit višestranačja došao u Hrvatsku. Na aerodromu je, međutim, nestao. Nekoliko dana nije se znalo gdje je. Kad ga je rođaka krenula tražiti, doznala je da je u pritvoru u Đorđićevoj. Kad je pušten na slobodu, bio je prebijen. Otkrio je da ga je priveo Josip Perković. Rođaka je, ogorčena, otišla kod Gojka i Đurđe Šušak kako bi prosvjedovala jer se taj dužnosnik tajne policije i dalje nalazi na vlasti.
Bila je, međutim, šokirana Šuškovom reakcijom. On je, naime, počeo braniti Perkovića.
Nekoliko godina kasnije toj je ženi jedan hrvatski političar, desničar, čuvši njezinu priču, dao kratak komentar: „Bože, pa čemu se ti čudiš… Svi su u Kanadi znali da je on Udbin provokator.“
Prvi susret Tuđmana i Miloševića 7.
Josip Manolić u knjizi je ustvrdio da je Franjo Tuđman inkognito posjetio Miloševića još dok je bio posve beznačajan disident! Zašto bi tada svemoćni Milošević primao čovjeka za kojega većina tada nije ni čula? Tuđman nije imao karizmu Marka Veselice niti je bio poznat kao Savka Dabčević i Miko Tripalo. U hrvatskom proljeću on je igrao posve marginalnu ulogu.
„Zapravo je pravo pitanje što je Tuđman dogovarao u Beogradu te rane 1989., tko mu je organizirao sastanak, zašto nikada nitko nije ‘provalio’ taj sastanak srpskog partijskog šefa i u ono doba ‘nevažnog’ disidenta Franje Tuđmana? Jesu li Tuđman i Milošević već tada pripadali istom ‘moćnom klanu’ koji će zapravo rukovoditi raspadom (podjelom) Jugoslavije?

[Image: aff1697990cb3131c163.jpeg] Foto: YouTube 2


Brojni događaji koji će uslijediti pokazat će da neka ‘nevidljiva’ ruka otvara Tuđmanu vrata u dolasku na čelo HDZ-a pa tako i susrete s istaknutim emigrantima koji su tobože na listama Udbe za likvidaciju, a zapravo su bili agenti saveznih obavještajnih službi.”
Manolić nastavlja: „Razgovarajući o pripremama za Prvi sabor HDZ-a i o budućim izborima uoči božićnih blagdana 1989., Tuđman će mi u povjerenju reći: ‘Joža, od danas je naša glavna veza u policiji Josip Perković. Ako nešto trebaš, molim te, obrati se njemu’ (...) Vijest o potrebi komunikacije preko Perkovića Tuđman će okončati riječima: ‘Joža, to ostaje između nas.’“
Manolić tvrdi da je Gojko Šušak bio agent Udbe i KOS-a, kao i neki drugi važni HDZ-ovci. O mnogim „velikim Hrvatima” Manolić iznosi zapanjujuće procjene. Tako je, recimo, iznio u javnost podatak da je režiser Antun Vrdoljak iznosio prilično šokantne, projugoslavenske prijedloge u vrijeme kada se razgovaralo o budućnosti ovih prostora.
„Na jednom od sastanaka o konfederalnom ugovoru do punog je izražaja došla Tuđmanova sposobnost“, piše Manolić. „ Pokušaj Tončija Vrdoljaka da se politički inaugurira pojam stvaranja tzv. treće Jugoslavije u tekst konfederalnog ugovora, sintagmu koju je Tonči nastojao unijeti u tekst nacrta, Tuđman je ocijenio neprihvatljivim.”
I priča o Arkanu nosi niz iznenađenja.


[Image: df597c6a22cb02e51841.jpeg] Foto: screenshot/youtube

„Arkan je još tijekom istrage i boravka u Remetincu i prije ‘režirana suđenja’ postao dobavljač oružja za potrebe RH. Početkom 1991. godine, točnije u travnju, RH kupit će, njegovim posredovanjem, od njegove tvrtke ‘iz vojnog skladišta u Batajnici’ oružje, pretežno kalašnjikove AK 47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o 12 šlepera”, piše Manolić, pa dalje navodi kako je obitelj Tuđman bila ucjenjivana nekim videozapisom. Ne kaže o čemu je riječ, ali dodaje da je operacijom Arkanova puštanja iz hrvatskog zatvora rukovodio osobno Tuđman. Sasvim je moguće da je Arkan bio suradnik – hrvatske Službe.
Ukratko, prema zapisima „Broja jedan“, kako Manolića nazivaju hrvatski novinari, čini se da je u politikama Tuđmana i Šuška, Miloševića i Beograda, bilo mnogo manje slučaja i improvizacije no što se na prvi pogled čini. No da bi se sve ove teze zaokružile u cjelinu i postale povijesna istina, trebat će naći važne dokaze:
– Je li Gojko Šušak doista bio suradnik jugoslavenskih tajnih službi, SDS-a ili KOS-a JNA? Indicije i gola logika nisu dovoljni, iako nisu zanemarivi.
– Jesu li Tuđman i Milošević igdje dogovorili pojedine ratne operacije ili podjelu Bosne? S time u vezi vrijedi isti zaključak: dosta je indicija, pa i onih zaokruženih, postoje snažni iskazi Dušana Bilandžića, ali krunskog dokaza nema.
– Je li Beograd, u vrijeme prvih izbora u Hrvatskoj, navijao za Franju Tuđmana, znajući za njegove geopolitičke vizije?
Za potvrdan odgovor na ova pitanja, Manolićevi memoari nisu dovoljni. 

>>> Kraj četvrtog nastavka..


15-04-2018, 03:02 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#5

Quote:Misterij Crne ruže: Nevidljiva i moćna ruka gura mlade u smrt

5. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastraživanja i terora

Dvije priče, naizgled odvojene, naizgled neovisne jedna od drugoj, obje vezane za tajne kultove, sotonizam, obje nalik na horor, proizvele su osjećaj tihe jeze u cijeloj zemlji. Jedna je priča o tajanstvenoj sekti Crnoj ruži, a druga o pljački Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (NSK), u čijem je središtu stajao mladić duboko poremećene osobnosti, sotonist, izdanak stare ugledne novinarske obitelji, Aleksandar Milles, vlasnik jedne od najčudnijih hrvatskih biografija dvadesetog stoljeća.
Crna ruža je, tvrde poznavatelji , sekta stara oko 30 godina. Nastala je izvorno u Americi od Luciferove crkve. Kad se ta Luciferova crkva proširila na Hrvatsku, ovdašnja podružnica odvojila se od svoje matice i počela rad po svome. Poznata su samoubojstva i ubojstva koja su obavljali članovi Crne ruže. Ni dandanas nitko nije saznao tko ih vodi. Smatra se da je to neka utjecajna ili bogata osoba. Sekta se zove Crna ruža jer je poznata po tome što bi svako toliko neki njihov član dobio crnu ružu, što bi značilo da si mora oduzeti život. Ako si ga ne oduzme sâm, oduzmu ga drugi…
Priča o Crnoj ruži započela je nakon samoubojstva jedne djevojčice u Dugom Selu. U tom je mjestu, nedaleko od Zagreba, kafić imao Željko Malnar, pisac, novinar, pustolov, putopisac velikog stila, jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda. Željko Malnar bio je visok čovjek, izuzetna, markantna fizičkog izgleda; lijep, plavook, dugokos, nalik na Zagora iz popularnih talijanskih stripova. Malnar je bio jedinstvena medijska ličnost u Jugoslaviji. U Zagrebu su bili zabilježeni slučajevi kada je njegova pojava na ulici izazvala masovnu histeriju obožavateljica, poput one koju su šezdesetih izazivali Beatlesi.Ipak, u Malnarovoj je pojavi bilo nešto zlokobno prijeteće.

Brojni ljudi koji su ga poznavali, osjećali su neodređen, ali snažan strah od Malnara.

Panika zbog samoubojstava 1.

Njegov je kafić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio okupljalište mladih alternativaca odjevenih u crno. Nazivali su ih darkerima. U vrijeme famoznih samoubojstava, mladež odjevena u crnu odjeću bila je izložena nasilju jer su ih smatrali poremećenima i opasnima. Hrvatska je u to vrijeme bila vrlo konzervativna zemlja, s patrijarhalnom kulturom, pa je pojava mladeži koja se drogira i odijeva u crno, sklona sotonizmu, užasnula cijelu javnu scenu i duboko potresla obitelji.
Djecu su tih godina stariji upozoravali na pošast darkerskog pokreta i droga te mističnih rituala koje vodi neka moćna, ali nevidljiva ruka, koja djeci ubija bilo kakvu autonomnu volju i, iz nepoznatih razloga, navodi ih na samoubojstva.


[Image: a5c057a9ff41fd9d851d.jpeg] Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Malnarov kafić dobio je ime Garude. Nazvan je po hinduističkom božanstvu.
Za života Malnar je, za 24sata, ovako prokomentirao optužbe na svoj račun:
„To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam jako popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži služila tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati.“
„Malnar se“, piše list, „prisjetio kako je prvi članak o njegovoj povezanosti s Crnom ružom izišao u sarajevskim novinama. Potom su krenule glasine da su članovi te sekte sotonisti, da se okupljaju na grobljima, okreću križeve, da otimaju djevojke kako bi ih žrtvovali Sotoni, da se ubijaju… S pričama o samoubojstvima“, tvrdi ovaj list, „fama o Crnoj ruži je eskalirala, a gotovo svi koji su se odijevali u crnu odjeću bili su društveno odbačeni kao mogući članovi tog supertajnog društva – o kojem su svi sve znali. Bilo je govora čak i o tome da vođe sekte na mladima iskušavaju novu drogu kojom im oduzimaju volju te mogu utjecati na sve odluke, uključujući i odluku o ubojstvu ili samoubojstvu.“


Krvave seanse u bogataškim vilama 2.

„Zbog svega sam imao jako velikih problema jer su mi počeli otkazivati angažmane na televiziji, a imao sam i problema s okolinom. Čak su me jedanput priveli. To je bilo strašno. Sjedim oko dva ujutro u Đorđićevoj, a kroz vrata proviruju četiri policajca. Okrenem se prema njima i viknem: ‘Bu!’, a oni, kao u crtiću, pobjegnu i zalupe vratima“, rekao je Malnar, dodajući kako se kasnije smijao tim anegdotama, ali onda mu nisu bile smiješne.

[Image: 22f8b3361daff291b37e.jpeg] Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Puno goru priču o Crnoj ruži ispričao je stanoviti Branimir Petranović Maka, koji je novinarima opisao kako je iz sekte spašavao svoju tadašnju djevojku i njezina brata, članove đakovačkog ogranka Crne ruže.
„Brat je moje tadašnje djevojke upao u Crnu ružu“, priznao je novinarima 24sata, „pa ga je ona pokušala izvući odatle, ali je i sama zaglibila ondje. Bio sam ukupno na četiri seanse“, prisjeća se Maka. Objašnjava kako su se susreti uvijek organizirali u istoj kući na periferiji, u domu sljedbenika čiji su roditelji bili imućni. Na sastanke je dolazilo i do tridesetak mladih, mahom djece u dobi od 14 do 18 godina. Sektu je vodio markantan muškarac kojem nitko nije znao ime, a svi su ga oslovljavali s On. Svaki je susret započinjao žrtvom bogu sekte.


[Image: bd8d333527a5c30cd51f.png] Foto: screenshot/Youtube

„On bi donio žilete. Netko se po tijelu ili ruci porezao, a ostatak nazočnih potom bi lizao krv s te rane. I ja sam to radio, da me ne otkriju...“
Željko Malnar imao je, u gomili svojih prijatelja, sljedbenika i obožavatelja, jednog krajnje neobičnog svata. Zvao se Aleksandar Milles.
Milles je počinitelj najglasovitije hrvatske pljačke svih vremena. On je sin poznatog hrvatskog novinara Konstantina Millesa i brat Maje Milles, legendarne novinarke crne kronike, izdanak zagrebačke novinske aristokracije socijalističkog razdoblja.
(Aleksandar Milles rodio se u Zagrebu kao drugo dijete Katje Goldoni i novinara Konstantina Millesa. Njegova 15 godina starija sestra, novinarka Maja Milles, također je počinila samoubojstvo. Navodno je kao dijete Aleksandar patio od noćnih mora, pa nije bio u stanju ni redovito se školovati. Već je s osam godina, pisali su mediji, počeo proučavati vjersku literaturu te održavati sotonističke obrede).

Sotonin sluga 3.

Milles je, kažu njegovi biografi, počeo rano proučavati vjersku literaturu i crnu magiju, a u kući je izrađivao eksplozivne naprave. Podmetao je požare i s društvom odlazio na savski nasip gdje su održavali „crne mise“ i palili vjerske knjige. Već u ranoj mladosti počeo se družiti s antikvarima i bibliofilima preko kojih je saznao mnogo toga o knjigama.
Kolekcionar Stjepan Marinović bio je njegov guru. U godini Titove smrti 1980., Milles je upoznao Zlatka Kovača, zaposlenika NSK. Mladi Milles, kojemu je tada bilo samo 16 godina, plaćao je sitnije iznose za knjige koje bi mu Kovač i drugi manipulanti ukrali iz knjižnice, a onda bi ih preprodavao po puno višim cijenama. Prva knjiga koju je kupio od Kovača bila je Zora dalmatinska. Nacionalna i sveučilišna knjižnica tada je bila na Marulićevu trgu, u staroj secesijskoj zgradi u kojoj su uvjeti skladištenja i nadzora bili amaterski. Navodno je samo u kotlovnici bilo oko 400 tisuća knjiga! Kao paravan, Milles je otvorio
videoteku sotonističkog naziva - 666.

[Image: 04871904b4ea48115017.jpeg] Foto: Večernji list

Knjige iz Metropolitane navodno je krao kako bi napravio uslugu Sotoni.
Kako se posao granao, tako je Millesu lokalno tržište postajalo sve uže, pa ga je s vremenom proširio na Austriju. Angažirao je i nove pomagače. Posao je punih pet godina, sve do 1986., išao glatko, a onda je jedan krijumčar Millesovih knjiga pao na austrijskoj granici.
Tu se prvi put dogodilo nešto vrlo čudno. Umirovljeni zagrebački inspektor Branko Lazarević u svom je tekstu u Expressu ovako opisao tajanstvene događaje koji su Millesu omogućili nastavak pljačke.
„Carina i policija pozabavili su se slučajem“, piše Lazarević, pa nastavlja. „Informacija je išla uobičajenim tokom i stigla je do zagrebačke policije. Te iste godine tadašnji sekretar GSUP-a u Zagrebu u svoj ured je pozvao načelnika odjela za suzbijanje općeg kriminaliteta iz Đorđićeve i saopćio mu: 'Imam informaciju od Centra državne sigurnosti o krađama iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Evo vam je i radite po tom predmetu.' Načelnik odjela vratio se u svoj ured, u svoju sobu broj 30 na prvom katu. Nekoliko minuta je, s rukama u džepovima, zamišljeno hodao po svojoj sobi.
On se, kao rođeni Zagrepčanin, radovao što će se konačno obračunati s onima koji kradu nešto što je najvrednije u njegovu rodnom gradu. I sam je nekada radio u Policijskoj postaji Centar i ponešto je znao o tome što se događa na Cvjetnom trgu. Pozvao je suradnike i izdao zapovjedi.


[Image: b59930504e0456213a02.jpeg] Foto: večernji list

Kockice su se lagano počele slagati. Noćni posjetitelji knjižnice identificirani su. Trebalo je prikupiti dovoljno dokaza, a onda odrediti vrijeme kada ih uhititi. Tu se“, piše Lazarević, „događa neočekivan preokret. Dok je načelnik odjela zadovoljno trljao ruke, uslijedio je hladan tuš. Kako je iznenada stigla informacija da se krene u akciju, došla je zapovijed da se akcija stopira! Ako je i tako, dobro je, pomislio je načelnik odjela i predložio sekretaru: 'Akciju treba okončati. Trojicu osumnjičenika uhititi, oduzeti knjige, dovršiti obradu i privesti ih sucu.' Sekretar to nije dopustio: 'Čekajte!' Nezadovoljni Načelnik nije mogao ništa izmijeniti. Čekao je, potajno se nadajući da to neće trajati dugo. Otišao je u mirovinu, ali nije dočekao da hapsi osumnjičene. Dokazi su nestajali, knjige koje su trebale biti oduzete, Milles je prodao. Nastavili su krasti.“
Zapovijed o prekidu istrage došla je, misli Lazarević, iz Beograda. „Sekretar tadašnjeg GSUP-a je pokrenuo, a potom i zaustavio obradu. I jedno i drugo vjerojatno je učinio po nalogu Službe državne sigurnosti. Sasvim sigurno ni ta služba u Hrvatskoj nije bila samostalna, nalozi su stizali iz Saveznog SUP-a iz Beograda…“


Čudan prekid istrage 4.

Zašto? Koga se spašavalo? Tko je omogućio nastavak pljačke i koji mu je bio motiv? Jer upravo se to dogodilo. Pljačka je, naime, potrajala još godinu dana.
Uoči Univerzijade 1987. počela je adaptacija fasade na knjižnici pa je zgrada bila prekrivena skelama. To je kradljivcima omogućilo lagan ulaz izvana, a u listopadu 1987. Milles je izveo pravo čudo: ponijevši velike količine hrane i pića, u petak navečer ušao je u zgradu i ordinirao po njoj cijeli vikend. Krađu je tek u ponedjeljak uočio voditelj Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, velečasni Vladimir Maglić…
Otprilike u to doba, u arhivu se zaposlio i Tomislav Karamarko. Arhiv je tada, kao i danas, mjesto pod posebnim nadzorom: tamo se čuvaju dokumenti, biografije, osjetljivi podaci. U arhivu ne može raditi bilo tko, naročito ne bez provjere. I Karamarko je Malnarov prijatelj s Peščenice, i on je opsjednut okultizmom… Pripovijedao je svima koji su ga htjeli slušati da je zbog nekih ustaša u obitelji rođen u siromaštvu, da se još u mladosti zbližio s crkvenim krugovima i Kaptolom, da je dugo čekao na prvo radno mjesto hrvajući se u međuvremenu s policijom.


[Image: 0765662c6aa72b8a6161.jpeg] Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Većina tih tvrdnji napola je istinita. Stvaraju dojam o velikoj žrtvi zbog antikomunističkih aktivnosti. No treba reći i drugu polovicu istine. U godinama velike krize uoči sloma socijalizma fakultetska omladina godinama je čekala na prvo radno mjesto. Tomislavu Karamarku bilo je potrebno manje od dvije godine da bi se zaposlio i to ne bilo gdje nego u Državnom arhivu. Akcija zapošljavanja inicirana je od Enise Muftić, kćeri uglednog muslimanskog intelektualca, tada Karamarkove djevojke, a poslije i njegove supruge. Godine 1986. Enisa je zamolila oca da „potegne svoje veze” u Državnom arhivu. Profesor se obratio Boži Rudežu, sociologu religije, pomoćniku ministra školstva Stipe Šuvara, šefu gradske Komisije za vjerske zajednice.
Ne pitajući o kome je riječ, političar je kontaktirao s kaptolskim prelatom Đurom Kokšom koji je dao svoj blagoslov. I tako je Tomislav Karamarko, uz blagoslov socijalističke države i Crkve, udomljen u crkvenoj „filijali” državno-arhivske ustanove SR Hrvatske, bez ikakve provjere njegovih vjerskih, komunističkih ili antikomunističkih krimena. Štoviše, sređujući građu na Kaptolu, plaću je primao iz socijalističkoga proračuna. U Karamarkovoj današnjoj interpretaciji ta se zgoda interpretira ovako: „Imao sam problem sa zapošljavanjem, ali sam se preko svećeničkih krugova ipak zaposlio u Državnom arhivu, gdje sam se brinuo za kaptolsku arhivu. Pokojni velečasni Josip Josipović te svećenici Andrija Lukinović i Vlado Maglić pomogli su mi da dobijem taj posao. Pomogao mi je i Božo Rudež, otac košarkaša Rudeža, koji je odobrio novac za kaptolski arhiv”.
Vlado Maglić, dakle čovjek koji je prvi uočio Millesovu vikend-pljačku, asistirao je pri Karamarkovu zapošljavanju.


Suđenje Aleksandru Millesu: "Vidimo se u paklu" 5.

Istraga je nastavljena. Ovaj put policajci su bolje odradili svoj posao. Milles je nakon duljeg kolebanja priznao da je 700 knjiga završilo u Beogradu kod nekog antikvara. U inozemstvu je pronađeno i vraćeno 68 knjiga. MIles nije bio uzbuđen zbog otkrića.
Suđenje je počelo 4. svibnja 1989. a završilo 27. rujna 1989. Milles je, vidi se iz novinskih izvještaja, stalno mijenjano iskaze, upletao tajne službe, crnu magiju i nije htio surađivati.

[Image: 7806eff3bc276f50a964.jpeg] Foto: večernji list

„Imao je bujnu maštu, ali nas je zanimalo gdje su završile knjige pa samo trpjeli njegove ispade. Sve nas je šokiralo kada je rekao da mu je konačni cilj bio spaliti NSK i arhiv s ukupno 2,5 milijuna knjiga“, rekao je sudac Vladimir Vinja koji je Millesa osudio na 15 godina zatvora, a njegove pomagače na kraće kazne. Nakon žalbe, Vrhovni sud im je svima smanjio kazne, a Millesu dosudio devet godina.
„Milles je bio onizak, nešto malo duže kose. Ostavljao je dojam bezosjećajnog, hladnog, ali obrazovanog sugovornika. Imao je nježnu ruku tako da mi se, dok sam se rukovao s njime, činilo kao da nema kosti“, rekao je Milovan Rauš, inspektor zagrebačke policije.
Kad je 1991. dobio prve slobodne dane, prvo je otišao u NSK kako bi se učlanio u biblioteku!
U svibnju 1994., s jednim je kolegom iz zatvora, s kojim je bio na slobodnom vikendu, provalio u kuću na Krležinu Gvozdu, odakle su htjeli ukrasti slike i druge umjetnine. No otkriveni su, pa su se dali u bijeg, a Milles je uzeo nekog policajca za taoca. Milles je uskoro za tražio da dođe tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak i zatražio helikopter, ali se na kraju ipak predao. Nekoliko dana kasnije skočio je s dimnjaka zatvorske kotlovnice, ali je preživio. Bio je to šesti pokušaj samoubojstva. Sedmi put je uspio. Otrovao se u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj 5. lipnja 1995. godine. Umro je od trovanja fenotijazinom i mefenaminskom kiselinom. Na krevetu je ostavio oproštajno pismo s jednom porukom: „Vidimo se u paklu.“
Prema navodima tadašnjeg tužiteljstva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica ostala je bez više od 1700 knjiga, grafika, karti i ilustracija u petogodišnjoj pljački. Iz Metropolitane, crkvenog odjela biblioteke u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, ukradeno je 156 knjiga te 567 karata, grafika i ilustracija koje je Milles izrezivao iz knjiga.
Procijenjena je šteta oko milijun njemačkih maraka, iako se Miles hvalio da je ukrao knjige vrijedne 40 milijuna maraka (oko 160 milijuna kuna).

Tajni računi u inozemstvu 6.

Ni Karamarko ni Dražen Budiša, koji su tada radili u toj ustanovi, nisu javno opširnije govorili o pljački.
Dražen Budiša shvatio je da se rijetka izdanja moraju čuvati pa je tražio da se pohrane u trezor.
„Prošlo je mnogo godina i ne volim se prisjećati tog vremena. Bol nije minula, a riječi ne mogu ništa promijeniti“, rekao je jednom.
Ostalo je nejasno i gdje je završio novac koji je Milles zaradio od prodaje. Inspektor Milutin Rauš, koji je sudjelovao u istrazi, Branku Lazareviću povjerio je i ovo:
 „Činio sam Millesu male usluge. Kupovao sam mu kekse, čokolade i kavu. Nešto od toga nosio je u zatvor. Dopuštao sam njegovu ocu da mu dolazi i da se sastaju u mome prisustvu u Đorđićevoj. Vidjelo se, ti susreti su bili dosta važni za oca koji je iz dana u dan sve više i više propadao. Bio sam zadovoljan njegovom suradnjom, mnogo knjiga je vraćeno, ali kada sam tražio da mi kaže gdje je novac od ukradenih knjiga, tu je uvijek zapelo… Nije htio reći u kojoj banci drži novac. Rekao je samo da je to banka druge države. Pretpostavljam da je to Austrija. Tvrdio je da u toj banci ima puno novca. Nekoliko puta me nagovarao da otvorim račun bilo gdje u svijetu. Može on biti na moje ime ili na ime nekoga u koga imam povjerenje i da mu kažem koliko mi je potrebno novca do kraja života. Ta će mi svota na taj račun brzo biti doznačena. Nisam to nikada htio učiniti“, tvrdi Rauš.
Gdje je novac?
Država ga nije tražila. Zašto?
Sve su to zagonetke. Hoće li ikada biti razjašnjene? Jesu li sve te priče povezane ili je činjenica da su u njihovu središtu isti ljudi sasvim slučajna?
Naši izvori iz bivše Službe državne sigurnosti tvrde da postoje samo indicije.
„Moguće je“, kažu nam, „da su savezne službe, civilna ili vjerojatnije vojna, KOS, stvarale atmosferu straha. U to doba nije se znalo kamo će ići zemlja i sustav. Mirisale su se promjene, i to velike: atmosfera jeze mogla je inicirati osjećaj potrebe za čvrstom rukom, možda intervencijom vojske… Milles je pljačkom nagomilao velik novac. Je li on trebao samo njemu? Bio je samoubojica po naravi. Zašto bi gomilao tolike milijune?“


Operacija biblioteka i Karamarko 7.

Kad se jednoga dana otvore arhive Kontraobavještajne službe JNA i savezne Službe državne sigurnosti, ne bismo se smjeli odveć iznenaditi ako za obje enigme iz 80-ih, Crnu ružu i pljačku NSB-a, nađemo odgovore u njihovim depoima. Postoje šturi podaci o operaciji Biblioteka, dosad malo spominjani u javnosti, zabilježeni u opsežnom poglavlju godišnjeg izvješća SDS-a iz 1985., naslovljenom „Neprijateljska djelatnost u nekim visokoškolskim ustanovama, studentskim centrima i studentskim domovima”. Služba tvrdi da je u operaciji Biblioteka praćena „neprijateljska aktivnost eksponiranih nosilaca s pozicija hrvatskog nacionalizma te njihov utjecaj na ukupnu sigurnosnu situaciju u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci”.
Operacija Biblioteka, otkrivaju dokumenti, bila je dio šire akcije kodnog imena Trs, a koja se posljednjih godina često spominje u medijima. Tomislav Karamarko bio je zaposlen u Državnom arhivu, u istoj zgradi čiji su zaposlenici, sudeći po dokumentima, bili pod stanovitim nadzorom tajne policije.
Josip Manolić, bivši visoki dužnosnik komunističke tajne policije i HDZ-a, optužio je Karamarka za suradnju s tajnom policijom sredinom 80-ih. Tomislav Karamarko odgovorio je da je bio predmet obrade, žrtva progona u akciji Službe sigurnosti kodnog imena Trs.
Analitičari službe objašnjavaju u godišnjem izvješću razloge pokretanja operacije Trs, navodeći potrebu za otkrivanjem i prevenciju neprijateljskih djelatnosti na sveučilištima i drugim srodnim institucijama. Trs je bio zaveden kao grupna obrada (istraživanje aktivnosti veće skupine osoba) iz dvaju centara službe (Zagreb i Split), ali se spominju i dva operativna istraživanja (postupci kojima se utvrđuje ili opovrgava postojanje kaznenog djela) - spomenuta Biblioteka i Index, koji nosi isto ime kao i kasnija akcija razbijanja korupcije na zagrebačkom Sveučilištu.

>>> Kraj petog nastavka...
 
15-04-2018, 03:36 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#6

Quote:Kako su ih vrbovali? Nudili su im slobodu, novac, ali i seks...

6. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti Petak, 13.04.2018. u 07:00
„Iz Crkve smo dobivali korisne informacije“, kaže naš sugovornik, djelatnik Službe.
„Jedna je stvar“, kaže on, „vrh Crkve. Znali smo kako dišu protivnici, a oni su bili najrespektabilniji. No nije bio bitan samo vrh. Kad imate nekog popularnog župnika, zamislite koliko vam taj može pomoći. Za nas nije bilo ispovjedne tajne. Ljudi su se povjeravali ispovjednicima, a ispovjednici ispovijedali nama…“
Evo kako je Vladimir Pavlinović, prvi glavni urednik Glasa Koncila, opisao pokušaj vrbovanja u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, gdje je bio pozvan na razgovor s oficirom KOS-a.
„Na sebi sam“, rekao je Pavlinović u intervjuu tjedniku Express, „upoznao policijsku tehniku hladno-toplo, dernjavu prijetnji i topli govor prijateljskih obećanja, o čemu sam čitao u knjizi ‘Zavjera šutnje’, u kojoj je ruski inženjer Vajsberg-Cibulski živo opisao staljinistička ispitivanja kroz koja je prošao. Kapetan mi je odmah uvodno dao na znanje da oni o meni znaju sve, SVE! Evo i ono što sam prije četiri dana razgovarao s nadbiskupom u Zagrebu. A čuju se tamo i ‘razni drugi glasovi i glasići’, pripomenuo je. Naravno, znao sam koji su to glasići bili. Na hodniku pred nadbiskupovom sobom stajao sam u redu s poglavarima zagrebačkih samostana koje je toga dana primao. Kapetan me je odmah poučio kako oni imaju tehniku kojom mogu slušati koga god žele na bilo kojem mjestu, pa i u autu.“
Pavlinovićeva je obrada pripremana mjesecima prije. Služba ga je ocijenila perspektivnim kadrom, čovjekom koji će se u hijerarhiji Crkve visoko uspeti. Takvi su suradnici bili dragocjeni. Oni donose ne samo informacije već utječu na javno mnijenje, donose odluke, mogu biti korisni na tisuću načina. Kako bi slomio Pavlinovića, oficir mu je dao papir koji je trebao dokazati da oni „znaju sve“. Na njemu je bilo dosta točnih informacija, ali i ponešto pogreška, nastalih zbog šeprtljavosti.

„Na primjer, prisustvovao sam mladoj misi Vita Cifrića“, nastavlja Pavlinović u Expressu. „Jasno, to se odnosilo na Vida Cipriša iz Marije Bistrice. U pismenom prigovoru napisao sam da ne znam nikoga toga imena, a i ne razumijem koje bi krivično djelo bilo nazočiti nečijoj misi. Očito, zagrebačka Udba im je iz mojega dosjea telefonom pročitala stare doušničke zapise i krivo su čuli ime. A Cipriš je morao imati važno mjesto u fasciklima Udbe u Zagrebu. Godinama je bio u zatvoru i nakon toga postao svećenik. A ja sam mu prije tri godine bio fotograf na mladoj misi. Ignjatović mi je zastrašujuće dočarao što me čeka za moje besmisleno pokušavanje da turam 'motku u točak voza revolucije'. Ali mogu ja, reče, i odmah na slobodu, sve ovisi o meni. 'Kako ovisi?' 'Tako da dokažeš da si lojalan građanin Jugoslavije.' 'Kako to mogu dokazivati?' upitao sam. 'Ti ćeš u crkvenim krugovima dolaziti u doticaj s mnogim ljudima. Kao rodoljub obavijestit ćeš organe bezbednosti o svemu što se tamo šapuće i govori protiv naroda i države.' Na tu ponudu 'slobode' nisam imao daljnjih pitanja. Ali sam jedno pitanje ostavio za sebe: kako dojaviti nadbiskupu Šeperu da ima u svojem radnom stolu ugrađen prislušni aparat i da se sve snima? S tom mukom otišao sam četiri mjeseca kasnije u nišku kaznionicu, u Kazneno-popravni dom Bubanj…“
Nisu svi, međutim, imali snage za odlazak u kaznionicu.

Ljudi iz Crkve su, kao i drugi disidenti, prisluškivani, s njima su razgovarali doušnici Udbe, oni su praćeni, otvarana im je pošta, pozivani su na informativne razgovore, oduzimane su im putne isprave, zatvarani su...

Kako je Udba lomila kler 1.

Represija je primjenjivana u širokom spektru, što se u godišnjem izvještaju Službe državne sigurnosti iz 1985. opisuje suhoparnim rječnikom koji vrvi statistikom i tehničkim terminima...
Od 15 dosjea objekata, osam je u Rimokatoličkoj Crkvi (Gaj Osijek, Kapucinski samostan Varaždin, KBF i NBS Zagreb, Porečko-pulska biskupija, Zagrebačka nadbiskupija, Franjevački samostan Bjelovar, Glas Koncila Zagreb i Provincija družbe Isusove Zagreb, dok je SPC bio „reprezentiran“ s pet objekata: pod nadzorom su bili Eparhijski savjet u Zagrebu, Pakračka eparhija, manastir Lepavina u Bjelovaru, bogoslovija „Sveta tri jerarha“ u manastiru Krka i crkva svetog Save u Splitu. Nadziran je i jedan islamski vjerski centar, a Službi su bili sumnjivi i adventisti u Maruševcu kraj Varaždina.
Na kraju perioda imali smo 83 suradnika“, piše u izvještaju (67 za katolike, 3 u inozemstvu, 13 za pravoslavne i 3 za ostale vjerske zajednice) te 89 operativnih veza, a dominira RKT crkva sa 65 operativnih veza i 17 SPC).

[Image: ed786a157595db2946ea.jpeg] Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Drugim riječima, sakristije su bile napučene špijunima. Služba je imala pod kontrolom sve važne klerike. „Od ranije poznati Službi” i „pod tretmanom” bili su: nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, nadbiskup splitski Frane Franić, riječki Josip Pavlišić, zadarski Marjan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, đakovački Ćiril Kos, dubrovački Severin Pernek, krčki Karmelo Zazinović, pomoćni biskupi zagrebački Đuro Kokša i Mijo Škvorc, ravnatelj za hrvatsku inozemnu pastvu Vladimir Stanković, urednik Glasa Koncila Živko Kustić, episkop gornjokarlovački Simeon, dalmatinski Nikolaj, zagrebački Jovan, imam IVZ-a Ševko Omerbašić i drugi te njihovi istomišljenici iz redova nižega klera.
Služba je, piše dalje, korištenjem suradničke mreže i primjenom operativno-tehničkih sredstava ostvarila važan uvid u rad pojedinih zatvorenih vjerskih skupova.
Djelatnici Službe, čini se, u rad Crkve bili su upućeniji nego pojedini članovi Hrvatske biskupske konferencije. U sklopu Rimokatoličke Crkve praćen je rad proljetnog i jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, nekih sjednica Vijeća BKJ te više zatvorenih sastanaka svećenika na biskupijskom i dekanatskom nivou.
„Do suradnika koji su pomagali operativcima dolazilo se jako teško“, opisao je novinarima Božidar Spasić, kontroverzni srpski šef SDB-a, pandan Josipu Perkoviću u SR Hrvatskoj.
Spasić rado i često govori o Službi, pa se čini otvoren kao Crvenkapica. Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni su u jednoj „Delovodnoj knjizi”.

„Samo su tri-četiri suradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do suradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu. Na primjer, dobit će putovnicu preko veze, zaposliti ženu, omogućiti im da završe neku školu, dati novac, pomoći pri otvaranju obrta. Kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića baš smo mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmiješano, pravi bosanski lonac“, kazao je Spasić.

Perkovićeva rekonstrukcija vlastite firme 2.

Djelomičnu rekonstrukciju suradničke mreže u Hrvatskoj obavio je Josip Perković, koji je 1997. godine na zahtjev obavještajne zajednice napravio popis suradnika. Taj klasificirani dokument poslije je navodno pronađen u stanu Miroslava Šeparovića koji je i sam bio čelnik obavještajne zajednice u Hrvatskoj.
Brojna imena nedostaju, vjerojatno ona koja su i dalje ostala u aktivnoj službi. Prema svemu sudeći, neki ljudi bili su registrirani kao suradnici bez pristanka, dok su drugi na osnovu jednog ili više informativnih razgovora u Udbinim dosjeima dobili kodno ime, a da za to nisu znali.
U dokumentu koji ima naslov „Suradnička mreža…“ navodi se da suradničkoj mreži pripadaju osobe koje su bile suradnici i operativne veze, a za „glavni princip zasnivanja suradnje navodila se dragovoljnost motivirana domoljubljem i humanizmom (socijalistička svijest). Tek se izuzetno, zbog sigurnosnih ili operativnih razloga, suradnja mogla zasnivati na materijalnom i drugom interesu ili na kompromitirajućem materijalu.”
To znači da su za Službu uglavnom radili idealisti, vjernici poretka, a rjeđe ucijenjeni ljudi. To ipak ne znači da je ovih drugih bilo malo.
Suradnik je bio definiran kao osoba koja „svjesno, tajno, organizirano i kontinuirano prikuplja podatke i obavještenja ili izvršava druge zadatke za potrebe Službe”.
Zadaće suradnika su „prikupljanje podataka i obavještenja o određenoj obavještajnoj, terorističkoj ili protuustavnoj djelatnosti, kao i podataka i obavještenja od značaja za sigurnost i međunarodne, gospodarske i druge interese SFRJ, neposredno sudjelovanje u operativnim operacijama, operativnim i dvojnim kombinacijama, plasiranje pripremljenih informacija i dezinformacija, uloga veznika ili rezidenta za držanje na vezi drugih suradnika, sudjelovanje u tajnom praćenju i promatranju…”
Suradnici su kategorizirani kao „obavještajci, suradnici rezidenti, suradnici dvojnici, suradnici baza, suradnici u razvoju“. SDS je suradnike imao i u inozemstvu. Suradniku i operativnoj mreži morali su pružiti svakovrsnu potrebnu pomoć ili plaćati mu ako je suradnik motiviran materijalnim motivima.
U poglavlju„Stanje u Hrvatskoj“ ističe se da je Služba između 1980. i 1990. godišnje angažirala 2000 suradnika i operativnih veza.
Tijekom svake godine dio mreže je brisan, a angažirani su novi suradnici. Dosjei suradnika nalazili su se u Centrima SDS-a odnosno „kod operativnih djelatnika, koji su suradnike držali na vezi“. „Postala je obveza da se dosjei suradnika s kojima je prekinuta suradnja sređeni dostave sjedištu Službe radi odlaganja u dokumentaciju. Međutim, ova obveza nije dosljedno poštovana. Tek je 1990. godine izvršena djelomična analiza deregistrirane suradničke mreže, o čemu postoji i mikrofilmski zapis u V. odjelu SZUP-a.”
U ležernom satiričkom duhu novinar beogradskog Vremena Miloš Vasić opisao je kako se neke stvari u životu, nakon što postanete meta službe, mijenjaju na neočekivan način:
„Prije svega“, piše Vasić, „nema varijante da toj osobi netko ukrade auto jer je registarski broj distribuiran po linijama Službe gdje treba; sve ako ga netko i ukrade, bit će pronađen i vraćen odmah (s eventualnim tehničkim dodacima koji još više poboljšavaju sigurnost osoba); taj se auto više ne mora ni zaključavati... Provala u stan definitivno ne dolazi u obzir: ako se i dogodi, osoba neće saznati jer služba nema samo čiste ruke već su te ruke i vješte. Ništa neće biti pomaknuto (prave se polaroidne fotografije stanja stvari), a stanje prašine bit će pažljivo rekonstruirano. Para i tehnike neće manjkati: radnici Službe ne kradu; sadržaj vašeg kompjutera bit će, doduše, pažljivo kopiran na diskete o trošku Službe, razumije se. Ako niste imali telefon, služba će diskretno intervenirati da ga dobijete (to se svojedobno dogodilo piscu Borislavu Mihajloviću Mihizu, dok je bio sigurnosno interesantan); ako račune ne plaćate redovito, neće vas olako isključiti. Najvažnije od svega: vaša fizička sigurnost je – dok ste sigurnosno zanimljivi – zajamčena. Nikakav vješti ubojica s prigušenim automatom Heckler und Koch neće vam prići u kavani i poslati vas Bogu na istinu na način brz i bezbolan. Služba će svoje sigurnosno interesantne mušterije zaštititi do kraja…“


Novac i seks 3.

Udbini su se ljudi morali obvezati da nikada neće odati nijednu tajnu svog rada. Najosjetljivije točke bile su, opisao je Pavlinić, seks i novac.
„A u prilikama u kojima su bacali ljude u zatvor nizašto također je jaka poluga vrbovanja bila ponuda slobode. Čovjek nešto izbrblja ili ga netko lažno optuži i on se nađe iza rešetaka s prijetnjom od više godina zatvora. Što se bogoslova u vojsci tiče, različit je bio postupak prema mlađima, tek pripremnicima za svećenike, i prema onima koji su već bili zaređeni. Prve su nastojali preodgojiti raznim metodama pranja mozga i obećavanjem svake pomoći za promjenu studija. Kad odu, diskvalificirani su za špijunažu bivše sredine. Za druge, koji su bili manjina, nisu računali na mogućnost obrade da napuste zvanje. Njih je trebalo pridobiti za špijunažu u crkvenim redovima, što je po potrebi uključivalo i vjernike. Ponuda je bila izlazak iz zatvora, uz svaku potrebnu materijalnu pomoć, a i neće biti izloženi svim onim maltretiranjima kao ostali kler. Sa mnom je bio u niškoj kaznionici mladi bosanski svećenik Josip Kasić. Za neki vic na račun Tita dobio je pet i pol godina zatvora. Stavili su ga u sobu s četnicima osuđenima za ratne zločine. Njima su obećali ranije puštanje na slobodu kao nagradu za zlostavljanje popa Kasića. Kad sam došao tamo, imao je polomljene zube. Usred noći počeli bi ga tući, vikali mu da je u snu zazivao Stepinca. I Kasiću su nudili šansu da ide na slobodu. Ni to ni batine nisu ga slomile. Nije mu bilo života ni nakon zatvora. Pobjegao je iz Jugoslavije i završio je život kao misionar iseljenika u Australiji.“
U izvješću Službe državne sigurnosti iz 1985. godine vidljiva je cijela struktura Službe u Hrvatskoj: broj djelatnika, tajne akcije, mjere nadzora nad ljudima, objektima i komunikacijama, izvješća doušnika, ocjene njihova rada, jednom riječju – sve.
U Izvještaju koji je klasificiran kao „državna tajna” nema imena suradnika ni imena profesionalaca – samo kodna imena, to jest pseudonimi. No drugi dokumenti Službe bacaju svjetlo i na te detalje.
Cjelokupna arhiva Službe snimljena je na mikrofilmove koji su izrađeni u dvije kopije. Jedna je ostala u Zagrebu i nju je navodno devedesetih netko nepoznat uzeo iz službenih prostorija i sakrio na tajnoj lokaciji u Zagrebu.
Druga je kopija u Beogradu. Ni jedna ni druga nisu dostupne javnosti. Služba državne sigurnosti imala je 1985. godine, prema ovom izvještaju, relativno mali profesionalni pogon.


Deficit radne snage 4.

„Služba je popunjena sa 76,39 posto“, piše u izvještaju, „dok je prošle, 1984. godine, bila popunjena 76,9 posto.“ Od ukupno 1097 radnih mjesta bilo ih je popunjeno 838. Razlog zbog kojeg SDS nije bio popunjen sto posto nije poznat, no moguće je da svježe diplomirani pravnici, ekonomisti i slični profili sebe baš i nisu vidjeli kao rođene špijune.
U Službi je radilo 55,36 posto ljudi s visokom ili višom stručnom spremom. Broj Hrvata nešto je pao u odnosu na prethodnu, 1984. godinu, s 55,6 posto na 53,1 posto, kao i broj Srba, koji je s 31,9 posto pao na 31,5 posto. Jugoslavena je u Službi bilo 15,39 posto. Radnici Službe išli su i na specijalizirane tečajeve koji su trajali po sedam mjeseci.
Praksa je bila takva da operativci međusobno ne znaju što rade, ali šef obavještajnog sektora bio je upućen u rad svih.

[Image: 9eb5ea809fa49b4c6dd0.jpeg] Foto: Robert Anić/Pixsell

Služba je pratila strogo određene skupine neprijatelja: nacionaliste (660 ljudi, a samo 1985. registriran je 141 novi), pripadnike vjerskih zajednica 143 (29 novih), zbog birokratizma je praćeno 55 ljudi (novih 17), anarholiberalizma 53 (pet novih sumnjivaca), zbog tehnokratizma nadzirano je osmero ljudi (prethodne godine čak 15), u Hrvatskoj je Udba pronašla dva (trula) liberala (stanoviti Dan Nikuća i Slavko Goldstein). Goldstein je i danas sumnjiv kao liberal, dok Nikuću ne poznaje ni tražilica Google... Pod mjerama je bilo još 25 ljudi koji su praćeni zbog „podrivanja ekonomskih osnovica društva”, 4 iredentista (albanski, zbog SR Srbije, i talijanski, zbog Istre) te 23 neprijatelja čiji profil ni Služba nije mogla precizirati, pa su ih vodili pod kategorijom neodređeno?!
Kako je to izgledalo u životu, plastično je u jednom intervjuu opisao Željko Kekić Pauk, jedan od vodećih operativaca Službe, koji je nadzirao Franju Kuharića, Franju Tuđmana, Antu Kovačevića i druge disidente, ljude Crkve, liberale ili slične „unutarnje neprijatelje”, ljude koji, kako je govorio drug Tito, „ruju i rovare”.

[Image: e7d3678032b6a3ce30ae.jpeg] Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

„U ono doba ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent“, naglasio je Kekić. „Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide. Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kad smo obrađivali anarholiberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama Filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima mog tobožnjeg studija. Kako bi rekao jedan pisac, loše službe sprečavaju pobune, dobre sudjeluju u njima, a najbolje ih same proizvode.“
Služba je na popisu imala ukupno 345 suradnika, navodi se dalje. U vezi s nacionalizmom, 159, u vjerskim zajednicama 83, u birokratsko-dogmatskim strukturama 19, u vezi s podrivanjem ekonomskih temelja društva 13, s obzirom na anarholiberalizam osam, povezano s tehnokratima sedam, iredentizmom šest, liberalizmom jedan. „Stalno je prisluškivano 76 objekata. Mjere prisluškivanje telefona provedene su nad 602 osobe. Njih 365 pod stalnom je mjerom kontrole telefona, a pod povremenom mjerom ih je 237“, spominje se u izvješću.
Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH nije bila Stasi, ni po veličini aparata, ni po broju doušnika, ni po metodama i tehnikama, ali je metodičnošću i preciznošću nastojala nalikovati na njega. Služba se odlikovala „kritičnošću i samokritičnošću”.
U izvještaju se primjećuje „lošije rukovođenje, kontaktiranje i produkcija suradnika kao i učešća u informiranju”. Navodi se da je „u većini centara značajno manji broj suradnika koji sudjeluju u više od deset informacija”, potom da se sve slabije radi u „obradi srpskog nacionalizma, birokratsko- dogmatskih struktura, anarholiberalizma, to jest građanske desnice.”
Zanimljivo je da će ljudi koje Služba tretira kao „građansku desnicu” (manje-više to je značilo da se zalažu za višestranački sustav, a nisu nacionalisti ili klerikalci) samo pet ili šest godina kasnije pod udar Službe doći kao „ekstremni ljevičari”.


Građanska desnica 5.

Građansku desnicu, naime, činili su Milan Kangrga, Branko Horvat, Alija Hodžić, Mladen Lazić, Benjamin Perasović, Luka Marković, Rade Šerbedžija (kojeg su pratili i zbog srpskog nacionalizma), Slobodan Drakulić (suprug Slavenke Drakulić), Predrag Matvejević, Žarko Puhovski, Mirjana Oklobdžija, Gajo Petrović, Rudi Supek i Lino Veljak.

[Image: 9e2874b6a43a419f2717.png] Foto: screenshot/Youtube

Sve će te ljude poslije proglasiti „jugokomunistima”, pa se može reći da je kategorijalni aparat SDS-a tu potpuno zakazao. Ako je ljudski faktor zakazivao, tehnika nije. U izvještaju se navodi da je Služba raspolagala sa 76 stalno ozvučenih objekata. Najveći broj predstavljali su „nacionalistički centri”, njih 30, te vjerske zajednice, s 33 objekta. Ozvučenja su išla sve do vrha Kaptola.“
Na pitanje novinara Expressa upućeno Pavlinoviću, je li s Crkva ikada istraživala sumnje o prisluškivanju Kaptola, on je rekao da vjerojatno nije. „Nije to društvo vješto kontraobavještajnim operacijama. Unutar staleža postoji načelno povjerenje u svačiju savjest“, naglasio je, a potom ispričao nevjerojatnu priču.
„Smrću Mije Pišonića ta je priča zaspala. Meni se probudila pedeset godina kasnije. Prilikom jednog dolaska u Zagreb, uočio sam na novinskom kiosku i kupio knjigu ‘Krunoslav Draganović. Iskazi komunističkim istražiteljima’, meni dotad nepoznatog autora Miroslava Akmadže. Svećenik Draganović, jedan od najistaknutijih ustaških emigranata, u Jugoslaviji nazivan neprijateljem broj jedan, pod zagonetnim se okolnostima u rujnu 1967. vratio u Jugoslaviju i, na opće čuđenje, ništa mu se nije dogodilo. Ostalo je visjeti u zraku veliko pitanje i o njemu se žustro sporilo: je li Draganović prisilno dopremljen iz Italije ili je bio suradnik Udbe? Za oba gledišta iznosili su se, kako u domaćoj Crkvi tako i političkoj emigraciji, uvjerljivi argumenti. Misterij Draganović i nakon 280 stranica knjige povjesničara Akmadže ostaje bez konačnoga razrješenja. Ali zato je Akmadža usput u arhivama našao podatke koji potvrđuju suradničku ulogu Mije Pišonića. No mene je šokiralo ime koje je navedeno u knjizi, ime Rudolfa Pukljaka, inače mojega suseljanina, iz Dubrovčana u Zagorju. Glavni suradnik Udbe na Kaptolu nije bio Mijo Pišonić, nego Rudolf Pukljak. Onaj koji je prijatelja Pišonića nakon njegove tragične smrti glasom pravednika slao Bogu na sud! Već pri početku knjige čitamo, na primjer: Pukljak je u jednom izvješću Udbi, kao njezin suradnik, napisao da je Šeper u jednom razgovoru kazao da Draganović i još neki iseljenici žele da biskupi u Jugoslaviji prema vlastima nastupe ratnički. Šeper je komentirao: 'Neka oni dođu u zemlju i tako nastupe, pa će vidjeti kako će završiti’. To se nalazi u Dosjeu Pukljak pod rednim brojem 39, od 22. svibnja 1961.“
Na sastanku Udbe 7. studenoga 1967. bilo je riječi o akciji Franjo, koju provode centri Službe državne sigurnosti za praćenje istaknutih crkvenih osoba (poimence navedeni, a među njima je i Antun Ivandija, kojega sam spomenuo), zatim o pojačanom korištenju „Zagorja”, kako se nazivala sprava za prisluškivanje u uredu zagrebačkog nadbiskupa. Odlučeno je da se s tom akcijom upozna i suradnik Službe državne sigurnosti „Vlado”, to jest Rudolf Pukljak.
Eto kako s trijumfalnim Pukljakovim otkrićem minijaturnog magnetofona u Pišonićevu ormaru nije okončano prisluškivanje nadbiskupova ureda. „Isti Rudolf Pukljak, čovjek koji je uživao puno povjerenja nadbiskupa Šepera, bio je uposlen u brzom instaliranju nove naprave, bez sumnje tehnički naprednije, koja će perfektno i neometano raditi idućih četrdesetak godina pod lijepim kodnim imenom Pukljakova rodnoga kraja. Postavlja se pitanje: jesu li isti oni udbaši koji su poslije svoja umijeća i vještine stavili u službu organiziranja hrvatskih tajnih službi dobili nalog da dobro staro ‘Zagorje’ u nadbiskupskim odajama potiho razmontiraju ili su ga još modernizirali i krstili nekim novim ljupkim imenom? Profesionalne navike ne umiru samo tako“, rekao je Pavlinić


Jednom agent, uvijek agent 6.

„Jasno je da ne umiru. Služba je znanost, umjetnost, život“, kaže njezin bivši dužnosnik. Remek-djelo Floriana Henckela von Donnersmarcka, njemačkog režisera koji je godinama skupljao novac za scenarij u koji nitko nije vjerovao, pokazuje da su policije doista katkad vitalnije i znanstvenije od znanstvenih akademija. Već u prvim scenama filma, gdje mladi polaznici Stasijeve akademije uče kako razlikovati istinit iskaz od neistinitog, vidljiv je pametan, pronicljiv, diskretan stav – ono što hrvatskim kritičarima prethodnih hulja na vlasti uvijek nedostaje.
Na kraju, Služba katkad može stvoriti neočekivane prednosti u životu, ne samo za one koji rade za nju, već i za one koji rade protiv nje. Miloš Vasić navodi jedan poznati slučaj, s nepoznatom pozadinom.
 „Taj status ima i druge prednosti: briga Službe za vašu interesantnu osobu može da se proširi do dirljivih razmjera. Recimo, Služba se može potruditi da vaša kćer ili žena steknu nježnog, pažljivog i šarmantnog ljubavnika (za razliku od prethodnih, koji su bili barabe), što u velikoj mjeri olakšava vašu situaciju; Služba može da se potrudi da i vi steknete nježnu, pažljivu i šarmantnu ljubavnicu, što još više olakšava situaciju. Uostalom, pokojnom Josipu Kopiniču desilo se da ga je Služba upoznala s licem ženskog spola i objasnila mu da mu je od sada to žena; Josip i Stela živjeli su poslije sretno do kraja života…”

>>> Kraj šestog nastavka...


(This post was last modified: 15-04-2018, 03:49 PM by ЈорданПетровски.)
15-04-2018, 03:47 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#7

Quote:Zavjera Yu-Rocka: Udba imala svoje prste na estradnoj sceni

7. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastraživanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti Subota, 14.04.2018. u 07:00
Uopće, čudesno je kakvim se sve ezoterijama bavi Služba!
"Zašto ste se koristili cirkusantima, mađioničarima", pitamo jednog stručnjaka za službe. Jer u tom je svijetu mnogo polusvijeta - na pozornici u kojoj komad režiraju udbaši, puno je kriminalaca, lumpenproletera, gostioničara, pijanaca, narkomana, poremećenih osoba. To je malnarovska Noćna mora. No, odakle mađioničari, iluzionisti?

"Jednostavno je: došao bi nam netko iz Rusije. Kako smo najlakše saznavali podatke? Hipnozom", kaže jedan naš sugovornik.

Mitologija? Fantastika? Ili možda istina? Uglavnom, u krugovima ezoterika, na marginama, u polusvijetu, sve vrvi policijskim suradnicima. To je zapravo posve logično - tu se život odvija mimo zakona ili njima nasuprot, tu se šverca droga, prodaje ljubav, krijumčari ukradena roba ili oružje.
Jedno od područja djelovanja službe, o kojemu se malo zna, jest estrada. Na prvi pogled, stvar izgleda sasvim apolitično. Muzika, zabava, mladež…
No, tako je samo na prvi pogled.

Od malih nogu Udba je birala 1.


Razmotrimo li stvar malo pozornije, doći ćemo do sljedećih varijabli:
- Prvo, tu su mase ljudi, a "ideologija postaje politička sila kad zahvati mase", kako su govorili klasici marksizma.
- Drugo, te su mase mlade, iz čega proizlaze nove dvije važne spoznaje. Jedna je da su mladi na izvorima droge, koju treba kontrolirati, s kojom se može kontrolirati. Druga je da će oni sutra postati politička bića, dužnosnici, građani, suradnici, mete i sve što je Službi uopće potrebno za normalan rad i prostu ili proširenu reprodukciju, kako se to zvalo u socijalizm.

- Treće, na vrhu te estrade su zvijezde, koje imaju silan - idejni i politički, a ne samo estetski - utjecaj na mlade ljude.

Prisjetimo se antiratnog pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Vijetnamskog rata. Tko su bili njegovi ključni akteri? Mladi ljudi, rokeri, pripadnici pokreta hippyja, supkultura.

Udbin tavan s longplejkama 2.

Prije nekoliko godina, internetom se masovno kolportirao članak s portala Urbana Srbija, u kojemu se tvrdilo da je Služba državne sigurnosti kontrolirala jugoslavensku estradu. Članak ima obilježja fantastične proze i vrlo je zabavan. Evo tog, vrlo zanimljivog članka:
Velika zavjera u yu-rocku
Jednu od najspecifičnijih priča ispričao je nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državne sigurnosti Živan Velisavljević koji je umirovljen početkom 1990. godine ukazom tadašnjeg predsjednika SFRJ.
Velisavljević danas živi u svojoj obiteljskoj kući u rodnim Lojanicama, u blizini Šapca. Njegova kuća je daleko od onoga kako bi javnost zamišljala domove umirovljenih špijuna. Ovdje nema visokih zidova, željeznih vrata koja se otvaraju daljinskim upravljačem i dobermana čuvara. Pa ipak, iako je Velisavljevićeva kuća kao jedna od mnogih u ovom kraju, u njoj postoji nešto po čemu se razlikuje.
Na brižljivo uređenom tavanu Velisavljević ima kolekciju od nekoliko tisuća LP ploča isključivo zabavne i rok muzike nastale u SFRJ. Na pitanje je li diskofil, Velisavljević kaže da mu te ploče nisu za razonodu već da su mu sredstvo za rad. Štoviše, Velisavljević nam otkriva da nijednu od ovih ploča nominalno ne može otuđiti jer mu ih je Resor državne sigurnosti dao na revers.

Velisavljevićev angažman u Službi počeo je 1968. godine. Studentske demonstracije ozbiljno su uzdrmale Tita. Iako je uspio umiriti ih, Tito je primjećivao da se stalno pojavljuju nova žarišta.
U tom trenutku Tito je tek bio priveo kraju krizu oko Brijunskog plenuma, a odmah se pojavila studentska kriza i invazija na Češku i bilo je potrebno pacificirati barem jedan od frontova. U tom cilju Tito je na tajnom sastanku diskutirao o tome koji se front može prvo riješiti. Veljko Vlahović je predlagao da SFRJ nabavi atomsku bombu koja bi joj bila garancija suvereniteta, Edvard Kardelj je spominjao približavanje NATO paktu, a Stane Dolanc izašao je s najbizarnijim prijedlogom. Dolanc je, naime, objasnio kako je CIA, koristeći muziku bendova snažno oslonjenih na hedonizam i upotrebu opojnih droga, uspjela otupiti borbenu oštricu studentskih protesta u Americi, a brojne progresivne mlade ljude pretvoriti u bezopasne klaunove bez jasne revolucionarne ideje.
Operacija 'Miljacka': Brega i Čola
Dolanc je u suradnji sa svojim najbližim povjerenicima Srđanom Andrejevićem i Obradom Đorđevićem izabrao mladog Živana Velisavljevića da vodi 'Miljacku'.
I Velisavljević je vodio ovu operaciju pune 22 godine.
- Prvi regrut prirodno mi je bio Goran Bregović. S njim nije bilo problema, on je volio i ideju jugoslavenstva i seks i drogu, tako da smo se lako dogovorili, svjedoči Velisavljević.

[Image: fc18fa35e5e1f19fc850.jpeg] Foto: YouTube

- S Bregovićem sam čak primjenjivao i jedan sistem koji je Služba koristila s kriminalcima - omogućavala im je da kradu u inozemstvu, a da dobivaju sklonište u Jugoslaviji u zamjenu za obavljanje ponekog posla za nas. Tako sam i ja omogućavao Bregoviću da krade strane pjesme, da ih objavljuje ovdje kao svoje, a da u njima propagira ono što je nama bilo potrebno.
Zdravko Čolić već nije bio tako jednostavan za regrutaciju.
- Zdravko Čolić bio je izuzetno talentiran izvođač i njega nismo mogli regrutirati tek tako. On nije imao ništa protiv nas, ali nije želio nikome ništa dugovati.
Ipak, kada je uhićen u Ohridu zbog razmjenjivanja deviza, Velisavljević je u tome vidio svoju priliku.

- Obišao sam ga u zatvoru u Ohridu i dogovorili smo se za petnaest minuta.
U Velisavljevićevu odjelu u Resoru državne sigurnosti nastupila je histerija kada su saznali da je Čola regrutiran. A onda se pojavila panika kada su shvatili da su mu potrebne velike hit-pjesme. Dio Službe sumnjao je u Kornelija Kovača pa je odlučeno da cijela jugoslovenska pop-scena stane iza Čolića.

[Image: cbc01b333c3a53537711.jpeg] Foto: 24sata/Show

- Napravili smo tajni sastanak jedne noći u Skenderiji. U šest mlaznih aviona RV-a i PVO-a dovezli su sve ključne pop-kompozitore kod nas. Bili su tu Arsen Dedić, Đorđe Novković, Kornelije Kovač, Bojan Adamič, Žika i Radovan iz Zane, Momčilo Bajagić, mali Zlaja Arslanagić iz Crvene Jabuke, Iztok Turk, Jasenko Houra, Jura Stublić, Vlada Divljan, Zoran Lesendri i mnogi drugi.

Sastanak u Skenderiji
- Smjestili smo ih u Skenderiju. Sjedili su potpuno nepripremljeni na ono što ih čeka. Onda sam ja izašao za govornicu, osjetio sam se kao Tito, i rekao im da je svatko dužan pripremiti po jednu pjesmu za Čolin povratnički album.
Velisavljević ni danas ne može sakriti ushićenje.
Ekipa kompozitora potom je vraćena avionima u svoje gradove i započet je rad na pjesmama. Međutim, u Službi je zavladala nervoza jer se toliki broj ljudi nije mogao sigurnosno kontrolirati, tako da su na kraju odlučili da ipak Bregović napravi cijeli album kako pjesme ne bi iscurile u javnost.

- Čolićev povratnički album u jednom trenutku djelovao je kao da će biti najveći album u povijesti pop-muzike. Činilo se da će ovo biti za Čolića ono što je 'Smile' bio za Beach Boyse, a mi to nismo smjeli dopustiti. Čola je bio potreban Jugoslaviji u tom trenutku, i na kraju je sve riješio Brega.

Ratne snimke
Služba državne sigurnosti bila je zadužena i za pripremanje konceptualnih albuma koji su imali funkciju da se zavrte u eteru u slučaju rata, pa čak i nuklearne apokalipse.
- To su tzv. albumi sudnjeg dana, tako smo ih zvali u Službi, a na njima su snimljene posljednje pjesme na svijetu, pjesme uz koje je ovaj narod trebao preživjeti nuklearnu zimu.
Na pjesmama je radila sama krema jugoslavenske scene, u suradnji s timom psihologa.
- Ima nekih ljubavnih pjesama koje smo testirali na životinjama. I zaista, te pjesme, kada su bile puštene, navodile su ih na parenje zbog lučenja određenih hormona. Takve su pjesme u principu pravljene za slučaj da se ljudi u bunkerima poslije nuklearnog rata moraju stimulirati za produžavanje ljudske vrste.
- Pustiti takvu pjesmu u eter u regularnim okolnostima je kazneno djelo. Ti snimci nalaze se u sefu Načelnika SDB-a dandanas. 

[Image: 4cae207ea6667c6a2566.jpeg] Foto: Screenshot

Velisavljević nerado govori o ovim pjesmama. Ipak, poslije velikog navaljivanja rekao je da je neke od njih pisao Kiki Lesendrić, a da ih pjevaju Zana Nimani, Anja Rupel i Marina Perazić. Kada smo ga upitali sliče li te pjesme na njihove ranije radove, Velisavljević se osmjehnuo i lakonski odgovorio: 'Denis i Denis za ovo su vrtić...'

Dvostruki agent
Velisavljević kaže da se u svojoj praksi samo jednom sreo s dvostrukim agentom. To je bio slučaj Iztoka Turka, vođe i glavnog autora grupe Videosex.
- Iztok je radio za nas. Negdje u vrijeme albuma 'Lacrimae Christi' kontaktirala ga je njemačka služba BND. On je želio prekinuti kontakte s njima, ali mi smo inzistirali na tome da ih nastavi.
Kako se približavao raspad Jugoslavije, Velisavljević tvrdi da se i Turkova lojalnost usmjeravala prema Nijemcima.
- Nisam siguran da je Turk izdao Jugoslaviju, mislim da joj je bio lojalan do samog kraja, ali kako je vrijeme odmicalo, sve manje i manje. O tome govore njegovi neuspjeli pokušaji da s Videosexom snimi pjesme na engleskom.
Snimanje pjesama na engleskom, prema Velisavljevićevu mišljenju, bila je smišljena provokacija u samim centrima njemačke obavještajne službe kako bi se kolonizirala jugoslavenska glazbena scena.
- Oni su željeli marginalizirati naše bendove tako što su ih nagovarali da snimaju na engleskom, čime su ih odvojili od domaće publike, a nisu dobivali pravu šansu na inozemnoj sceni. Na svu sreću, to im je uspijevalo kod alternativnih bendova. Mi smo Bregu, Čorbu i Azru držali pod željeznim stiskom.
- Album Divljih jagoda na engleskom bio je klasična zavjera MI6. Njih je kao svoje agente u tom periodu držao ozloglašeni Anthony Moncton. On je počeo svoju karijeru kao rokenrol operativac za SFRJ da bi na kraju završio službujući u Beogradu.
Na svu sreću, DB je imao svoj adut u grupi.
- Alen Islamović bio je naš čovjek i razarao je englesku karijeru Divljih jagoda iznutra. On je bio zdrav element u toj grupi, i zato smo ga i nagradili postavljanjem za pjevača u Bijelom dugmetu.
Ruža Hrvatska u raljama Službe
Velisavljević sebe i danas smatra Jugoslavenom. On vjeruje da su same republičke Službe državne sigurnosti radile protiv zajedničke države, čak i na području rokenrola.
- Jasenko Houra bio je čovjek hrvatske republičke Službe. Nekoliko puta slao sam im dopise da nam ga stave na raspolaganje u saveznoj službi jer je talentiran glazbenik, a oni su odbijali i smišljali neke formalnosti. Odgovorno tvrdim da je njegova pjesma 'Mojoj majci' (Zadnja ruža Hrvatska) maslo zagrebačkog odjela. Nema nevinih, nastavlja Velisavljević.

[Image: 4b8453312f0e0af6d40a.jpeg] Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

- Kada smo primijetili da se bog i crkva često spominju u pjesmama Pilota, priveli smo Zorana Lesendrića da vidimo o čemu se radi. Tijekom noći javio nam se šef beogradskog odsjeka i rekao nam da je on njihov. Mi smo morali ga pustiti. Ja sam tada shvatio da svaka republička služba ima svoj bend. Rata ne bi bilo bez propagande i bendova poput Prljavog kazališta, naglašava Velisavljević.
On smatra da je naivno očekivati da borba između tajnih službi bude išta pitomija na polju rok-scene nego na drugim poljima.
- Scenarij Ibarske magistrale prvi put primijenjen je na Krcunu, a drugi put na Draženu Ričlu.
Velisavljević odgovorno tvrdi da u prometnoj nesreći člana Crvene jabuke nisu čista posla.
- Zlaja je ubrzo napustio bend, on je bio anđeo, jedan od mojih najdražih operativaca, pravi Jugoslaven, kaže Velisavljević.
- Mislim da će biti zanimljivo ako Žera ikada progovori, on zna cijelu priču.

Udba je pomagala umjetnicima u krizi
Velisavljević ne prati sadašnju scenu od kada se umirovio. Ipak, ono što vidi na televiziji i internetu ne ulijeva mu povjerenje.
- Dosta talentiranih ljudi otišlo je u narodnjake, a na rok-sceni dosta bendova pjeva na engleskom, a to ništa ne valja. Scena je bila mnogo bolja dok je DB kontrolirao jer mi smo i kreativno pomagali kad je nailazila kriza.
Velisavljević se ponosi podatkom da je DB za pjesmu 'Lipe cvatu' angažirao čak tri profesora Muzičke akademije i jednog profesora književnosti da pomognu Bregoviću da je osmisli.
- Danas više nema takve ambicije, nažalost. Plašim se da DB više ne kontrolira ni one bendove koje je sam osnovao.

[Image: 5fa8c8618155bfe91278.jpeg] Foto: Calimero Sport

Eto, to je ta priča.
Zvuči uvjerljivo? Služba je imala duge prste i apsolutni sluh?
"Ljudi su po prirodi dobri, a još su bolji ako ih se prisluškuje", rekao je Juan Peron.
Neki su novinari nasjeli na ovu priču, pa su krenuli tražiti tihog susjeda Velisavljevića, čiju kuću 'ne čuvaju dobermani' i koji danas živi mirno i skromno, uživajući tek u velikoj fonoteci koju je uzeo na revers od službe… No za Velisavljevića u tom kraju nitko nije čuo.
Jasno je i zašto. Cijeli je članak zapravo neopisivo zabavna - satira!
To je originalna glazbena kritika, čiji autor ismijava brojne zvijezde yu-rocka i njihove uratke, vješto kombinirajući glazbenu kritiku s općim mjestima teorije urote (kontrola svijesti, moćni centri koji sve nadziru i sve znaju, operativci koji ništa ne prepuštaju slučaju, muzika koja izaziva potrebu za parenjem životinja).
No u satiričkoj priči krije se, kao u ruskoj babuški, zrno racionalne, faktične istine. Služba jest kontrolirala i kontrolirat će estradu, iz razloga koji su navedeni na početku.
Možda je kozerija o Velisavljeviću samo pokušaj da se, hiperboličnom pripoviješću, skrene pozornost s te racionalne jezgre?
>>> Kraj sedmog nastavka...







15-04-2018, 04:14 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,430
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#8

Quote:'HDZ su sastavili udbaši, a već 1987. su si odabrali Tuđmana'

8. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti Nedjelja, 15.04.2018. u 07:04
„U Udbinim dokumentima ne piše kako je to izgledalo u životu niti piše kako su prolazile žrtve torture. Bilo je zlo i naopako. Zlostavljali su nas na sve moguće načine. Upotrebljavali su i električnu struju. Čupanje brkova. Izbijanje zubi. Lomljenje rebara. Cipelarenje na sve mile i nemile načine. Naravno, mi smo bili vezani“, rekao je jednom prilikom Đuro Perica dok se s neugodom prisjećao rujna davne 1975. godine.

Jedan od utemeljitelja HDZ-a tada je uhićen, a poslije osuđen i zatočen 14 godina pod optužnicom da je sudjelovao u podmetanju bombe u Paromlinskoj ulici namijenjene koloni u kojoj je tijekom svog posjeta Zagrebu bio Tito.

Dani u istražnom zatvoru u Đorđićevoj ulici Perici su najgori dani života, kad su ga, kako tvrdi, udbaši neljudski prisiljavali ne bi li priznao nešto što nije učinio.

[Image: a4ab62ab6cdff4d503bf.jpeg] Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Iza svega je, govori nam Perica, zapravo bila Udba, koja je tako morala opravdati svoju ulogu.
Dan uoči uhićenja Perici je bio jedan od najljepših u životu.
„Supruga i ja s društvom smo bili na izletu u Vugrovcu. Bilo je fantastično. Po povratku u Zagreb, veselje smo nastavili kod jedne kolegice i zadržali se do dva sata u noći. Baš sam došao kući i zaspao kad su me ovi probudili.

Otvaraj, milicija! 1.

„Otvaraj vrata. Milicija!” vikali su.
Pretresli su cijelu kuću, tražili eksploziv, mine, granate. Nisu našli ni lovačku pušku, kamoli što drugo. Bili su to zadnji izdisaji komunizma. Ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zadnji trzaji krepavajuće kobile“, prisjetio se Perica.
Ondašnja milicija odvela ga je u istražni zatvor u Đorđićevoj ulici. Ukupno su uhitili 13 ljudi.
„Jedni su mi ispričali zašto bih morao biti kriv, a drugi tražili da to priznam. Shvatio sam da se neki vrag kroji. Oni su svake dvije godine inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu. Tko bi se pobunio, završio je tamo gdje sam ja bio“, ispričao je i dodao kako su ljudi bili zastrašeni još od kraja Drugog svjetskog rata.

„To što sam proživio u istražnom neće vjerovati nitko tko sâm nije to proživio. Poslije, u Domovinskom ratu, izravni su izvršitelji prešli na onu drugu stranu. Otišli su u četnike, gdje im i jest mjesto, a oni koji su naređivali ostali su u Hrvatskoj. NI za što nisu odgovarali. Njihovi sinovi ponovno su u nekim državnim službama za sigurnost. Dobro su umreženi, jako se lijepo paze i dobro Hrvatskom gaze. Kad su u vrhu politike sinovi bivših udbaša, pitate se tko je tu lud.“
Uvijek je, kaže, bio poklonik lustracije. U vrijeme kad se stvarala država, smatrao je da treba maknuti „tipčine koji su do ramena krvarili ruke”. No mnogi su ga od te ideje odgovarali.
„Manolić mi je tada rekao: 'Đuka, nećeš valjda prljati ruke.' Jer to je prljav posao. A onda sam shvatio da će tatini sinovi opet uživati plodove rada svojih otaca, a to što smo mi izgubili mladost, nikome ništa. No zločin ne zastarijeva.“

Osveta i revanšizam 2.

Tijekom godina u zatvoru shvatio je da osveta nema smisla. Ipak, potreba za revanšizmom ostala je do danas.
„Osveta je plod primitivnog, a revanšizam promišljenog duha. Stoga, revanšizam – da, ali na pravnoj strani s pravnim efektima. Treba se povesti računa o tome da ti ljudi odgovaraju jer pozivali su se na neke svoje izmišljene zakone. Ubijali su Hrvate da bi potencirali nekakvu opasnost od hrvatske političke emigracije, a bili su svjesni da ta emigracija nije mogla ništa. Do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Stalno govore da nije vrijeme. A kad će biti vrijeme? Jer kad me ne bu, nek' me grebu.“
U cijeloj državi Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što su bili angažirani oko pet tisuća profesionalaca i deseci tisuća doušnika...
Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ, rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u listopadu 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat.
„Udbaši su u tim prevrtljivim okolnostima morali naći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uza sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije. Prema mojim informacijama, 1987. su odlučili da je njihov izbor Tuđman“, govorio je Štedul.

[Image: 4ae518cb9a90e7d78386.jpeg] Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL
Upravo zbog toga zaključuje da je HDZ stranka koju je dobrim dijelom stvarala tajna policija bivšeg režima.
„Tuđman se nije mogao oduprijeti. Bez njih ne bi pobijedio, a možda bi ga i ubili da im se odupirao. Za Tuđmana su se komunističke strukture odlučile smatrajući da im treba netko tko je sposoban organizirati stranku, neovisno o tome postoji li i netko popularniji od njega, potom i netko koga će moći kontrolirati te tko će biti u stanju osigurati podršku i emigracije i partijskih krugova stradalih u hrvatskom proljeću te Crkve. Znali su da Tuđman ima kontakte s emigracijom, s Crkvom, znali su da on ima najozbiljnije kontakte. Josip Perković bio je operativac. Ako nije bila donesena neka odluka, onda Perković to nije mogao provesti. Isto tako je i s krijumčarenjem oružja“, kaže jedan naš sugovornik, odlično upućen u problematiku Službe, koji podržava teoriju kako je Služba podržala novi sustav.

Perkovićeva uloga u stvaranju države 3.

„Perković je bio Udbin operativac i za vrijeme Jugoslavije i poslije nje“, pripovijeda nam jedan insajder. „On je izvršavao zadatke koje je netko drugi naredio. Partija, CK, cijeli establishment počeo se još 1986. pripremati za višestranačje, a poslije i za osamostaljenje Hrvatske. Uvidjeli su da će Jugoslavija morati prijeći na tržišno gospodarstvo te da neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su da konfederacija neće moći opstati već potkraj 1988. U svakoj republici nastaju inicijative koje rade svoje planove.

[Image: 35af9bbd1bd5a7b5b076.jpeg] Foto: MICHAELA REHLE

Tako i u Hrvatskoj određene strukture počinju pripremati sustav u kojem bi one zadržale svoju dominaciju; političku, gospodarsku, obavještajnu, pa i medijsku, sudsku itd. Planirali su da zadrže vlast u toj novoj samostalnoj višestranačkoj državi u strahu od revanšizma i istraga zločina koje su počinili. Upravo od straha od istrage zločina smatrali su da moraju ostvariti još veću dominaciju nego za vrijeme Jugoslavije.”
Naš sugovornik potvrđuje da zbog toga nije došlo ni do lustracije...
„Oni su znali”, nastavlja, „da svoje planove neće moći ostvariti ako ne uključe i druge dijelove društva, pa tako i hrvatsku političku emigraciju i Katoličku Crkvu, zbog planova Miloševića i velikosrba. I najavljuju savezništvo s disidentima i Crkvom. U to vrijeme disidenti, a najsposobnijom se pokazala frakcija oko Tuđmana, uključujući Crkvu, to prihvaćaju. Tuđmanu, Crkvi i disidentima to je jasno, ali prihvaćaju tu igru, smatrajući da će ih moći nadigrati. Potkraj Jugoslavije i za rata bilo je nezgodno to provesti jer bi tako oslabili mogućnosti otpora. Tuđman je ipak pokušao zadnjih godina rata 1992. i 1993. pokrenuti pitanje lustracije, ali se povukao i ostavio to za vrijeme poslije rata. Međutim, poslije rata već je došla bolest, a čekala se vjerojatno i mirna reintegracija istočne Slavonije i već je bilo gotovo...”

>>> Kraj osmog nastavka...
15-04-2018, 04:15 PM
Reply