Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Thread Rating:
  • 0 Vote(s) - 0 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
ЈОСИП МАНОЛИЌ
Author Message
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,422
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#1

Quote:Razotkrivanje Josipa Manolića(prvi dio)

[Image: PXL_220317_16019148-660x450.jpg]


Autor: Marin Vlahović Nedjelja, 10. rujan 2017. u 19:47

Ne želim zvučati grubo, ali i Josip Manolić će jednog dana umrijeti. Zato je vjerojatno i osjetio potrebu pisanja svojevrsnog političkog testamenta. Politikom se bavi dulje, nego što je prosječan životni vijek čovjeka, konkretno, još od 1937.
Prije dvije godine, objavio je knjigu: „Politika i domovina“ s podnaslovom „Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku“ koja predstavlja njegovu biografiju, naravno, onako kako je sam Manolić vidi, odnosno,želi da je prezentira javnosti. Neovisno o tome što mu ne treba vjerovati, njegovo djelo je vrijedno svjedočanstvo vremena koje je obilježilo i oblikovalo suvremenog hrvatskog čovjeka i u konačnici stvorilo državu kakvu danas imamo.
Država domoljuba?
Dok se dio Hrvata zgraža nad ponašanjem i postupcima premijera Plenkovića i izvršne vlasti, nije naodmet podsjetiti se na neke detalje iz prošlosti koji su nam već tada mogli najaviti, u kakvoj državi ćemo u budućnosti živjeti. To je država u kojoj mali čovjek, domoljub, zapravo nema što tražiti. U njoj vladaju neki drugi odnosi i nije krivo ako ustvrdimo kako „Udba“, i dalje rukovodi Hrvatskom.
Prije svega, Josipa Manolića treba znati čitatim ili drugim riječima, za bolje razumijevanje, potrebno ga je čitati između redova. U prvom dijelu analize njegove knjige, pozabavit ćemo se s najvećom hrvatskom ranom- Vukovarom.
Manolić tako piše: „ Manje je danas poznata činjenica da je Vukovar bio jedna od malobrojnih općina gdje HDZ na izborima 1990. nije dobio većinu. Političku prevagu u toj su općini zajedno dobili SDP i SDS. Sukladno toj većini postavili su i svojega predsjednika općine Slavka Dokmanovića. On, a i nemali broj vijećnika, svojim se stavovima nisu uklopili u hrvatsku politiku. Točnije rečeno, od samog su početka pokazivali otvoreni oporbeni stav prema novoj vlasti. Ta je pozicija, sukladno interesima Miloševićeve klike, postupno kulminirala prema radikalizmu i potpunoj negaciji službenog Zagreba. Radikalizam je sa sobom nosio zaoštravanje, ne samo političko i promidžbeno, nego i policijsko i vojno.“ Josip Manolić, znači, istinito navodi kako su SDP i SDS zajedno formirali vlast, ali ovo činjenicu ne elaborira. U stvarnosti, radilo se o koaliciji koja je zajedničkim glasovima vijećnika izabrala Slavka Dokmanovića za predsjednika općine Vukovar.
Ratni zločinac gradonačelnik
Slavko Dokmanović kasnije je bio gradonačelnik Vukovara tijekom okupacije grada. Radi se o notornom ratnom zločincu, koji je odgovoran i za Ovčaru, a isti je skončao počinivši samoubojstvo 1998 u Haagu. Ponavljam, izabran je glasovima SDP-ovih vijećnika. SDP, tada „Stranka demokratskih promjena“, ne samo da nije htjela neovisnu hrvatsku državu, već se i na prvim demokratskim izborima svrstala uz pobunjene Srbe.
Manolić ovdje namjerno ne navodi Gorana Hadžića, još jednu bitnu figuru koja povezuje SDP i SDS. U proljeće 1990, na istim izborima, Goran Hadžić kao član Saveza komunista Hrvatske-Stranke demokratskih promjena izabran je za odbornika Skupštine općine Vukovar. Tek nakon toga je pristupio Srpskoj demokratskoj stranci i 10. lipnja postao predsjednik SDS-a za Vukovar. Daljnji detalji biografije ovog ratnog zločinca uglavnom su poznati, ali trebali bi se zamisliti nad time da su ovakvi kadrovi proizašli iz SDP-a. Tko je odgovoran što su se uopće našli na listama te stranke na izborima? Ivica Račan. Je li itko ikada potegnuo pitanje odgovornosti njega i čitave stranke? Nije, idemo dalje.
Teze o Goranu Hadžiću
Josip Manolić u daljnjem tekstu ipak spominje Gorana Hadžića, samo u potpuno drugom, može se reći, šokantnom kontekstu. „Cilj hrvatske politike tada generalno, ali i u ovom konkretnom slučaju, bio je da što više razgovaramo i na taj način dobivamo na vremenu. U tom je kontekstu poznato zarobljavanje Gorana Hadžića, jednog od vođa istočno-slavonskih Srba, prilikom akcije na Plitvicama poznatije pod nazivom krvavi Uskrs. U znak želje za građenjem dobrosusjedskih odnosa, Slavko Degoricija mu je tada poklonio službeni pištolj. Iz toga su se razvile dvije priče. Jedna je govorila da je Degoricija zapravo u dosluhu s četnicima u istočnoj Slavoniji, a po drugoj su Hadžića optuživali da je u kontaktu s hrvatskom policijom kao naš agent. Ništa od toga nije bilo istina. Smisao je takva čina dobre volje bilo otupljivanje oštrice radikalizma i stvaranje uvjeta za dogovorno rješavanje problema.“
Ako je i od Josipa Manolića, previše je. Slavko Degoricija tada je bio zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca. U isto vrijeme kada je pokošen mecima pobunjenika ubijen Josip Jović, Slavko Degoricija koji je u stvari operativni zapovjednik hrvatske policije daruje Goran Hadžiću službeni pištolj i to Manolić objašnjava velikom željom za mir. Onaj tko želi mir, ne daruje pištolje.
Iako, s obzirom na tadašnju nadležnost i moć nije sklon optuživati državni vrh kojem je i sam pripadao za provokacije, Manolić ipak dio krivnje za sukob pripisuje i hrvatskoj strani. Posebno se osvrće na ulogu Tomislava Merčepa: „Često se spominju i neke provokacije koje su se zbivale u samom Vukovaru, mahom vezane za Tomislava Merčepa, iako to tada nije i formalno dokazano (nismo htjeli dokazati istinu), gdje su tijekom proljeća i ljeta iste godine nestali neki srpski politički aktivisti, a tijela nekih od njih pronađena su u Dunavu.“
Ovdje Josip Manolić namjerno pakira Merčepu, ali pritom ne navodi o kojim se aktivistima radi. Ako se zna čime su se ti ljudi bavili, onda se valjda zna i njihov puni identitet. Nedavno su i neki predstavnici srpske nacionalne manjine u Vukovaru ponovili slične optužbe i ponovno se baratalo isključivo brojkama, ali nitko i dalje ne navodi imena i prezimena tih ljudi. Iz svega možemo zaključiti kako se radi o planiranoj manipulaciji kojoj je cilj prebaciti odgovornost za rat na Hrvate i to one pojedince koji nisu bili pripadnici tajne službe bivše države, niti su imali praktičnu kontrolu nad situacijom te dobre veze i s neprijateljskom stranom. Zbog toga si i danas trebamo postaviti pitanje: Tko je naš pravi i najveći neprijatelj? Srbi, ili „Udba“? (nastavlja se..)

Autor: Marin Vlahović


Quote:„Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji“,
11-09-2017, 02:26 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,422
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#2

Quote:Razotkrivanje Josipa Manolića (drugi dio): BITKA ZA VUKOVAR


[Image: manolic_vukovar.jpg]


Autor: Marin Vlahović Srijeda, 13. rujan 2017
U prvom dijelu feljtona pod naslovom „Razotkrivanje Josipa Manolića“, analizirali smo dijelove njegove knjige „Politika i domovina“, koji su se bavili događajima što su prethodili otvorenom ratu Hrvatske s pobunjenim Srbima, JNA te paravojnim formacijama iz same Srbije. U tekstu knjige, prisutna je potreba autora, da shodno vlastitoj biografiji i tadašnjoj ulozi, nekim zbivanjima prida veću, a drugima manju pozornost i značenje.
Primjerice, Manolić uopće ne daje važnost činjenici kako je veći broj vijećnika izabranih na listama SDP-a prešao u velikosrpski SDS, a neki od tih političara su poput Goran Hadžića, preuzeli vodeću ulogu u organizaciji pobune protiv hrvatske države, kao i samim zločinima nad Hrvatima. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. Josip Manolić bio je predsjednik Vlade, a tijekom opsade Vukovara obavljao je dužnost šefa ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je koordinirao i zapovijedao radom svih obavještajnih službi.
Optužbe na račun Dedakovića Jastreba
Četvrto poglavlje knjige pod naslovom „Vukovarske enigme“, donosi Manolićevo viđenje bitke za Vukovar i djelomično opravdanje pasivnosti glede odluka, koje je navodno, kako s vremenskim odmakom misli, ipak trebao donijeti. Po Manoliću, Mile Dedaković Jastreb već je ranije trebao biti smijenjen s mjesta zapovjednika obrane grada, a nešto kasnije i šireg područja. Manolić Jastreba dovodi u vezu i s djelovanjem srbijanske obavještajne službe:
„Ukratko, i domaći četnički radikali i generalštab JNA u tom je momentu imao za cilj da Vukovar postane logističko središte za daljnje osvajanje hrvatskog teritorija. U tom kontekstu treba promatrati i pismo koje je u najkritičnijim trenucima opsade Vukovara odaslano prema hrvatskom vrhu, ponajprije Saboru i Predsjedniku Republike, da bi stvorilo pomutnju među ionako iscrpljenim braniteljima, ali i u najširoj javnosti. Naknadno smo dešifrirali da je stiglo iz naših redova, točnije iz vinkovačkog stožera zapovjednika obrane operativne zone Mile Dedakovića Jastreba. Autora, ili autore, očito je trebalo tražiti među onima koji su ga okruživali. Izvjesno je da je ono sadržavalo i neke stavove koje je Dedaković u to doba javno iznosio. Pismo je poslije uključeno u izvještaj o padu Vukovara i bilo je jedno od uporišnih točaka za zaključke koje smo tada usvojili. „
Teorije o padu Vukovara
Manolić se ovdje referira na zaključke vladine komisije, koja je trebala utvrditi sve okolnosti zbog kojih je pao Vukovar. Ta komisija postala je poznata kao „Manolićeva komisija“, iako on tvrdi kako je njome samo predsjedao, dok su njeni zaključci bili izraz zajedničkog rada svih članova. Od svih teorija o zavjeri prema Vukovaru, najviše su se razvile dvije. Prva, koju zagovara i dio braniteljske populacije jest ta da je Vukovar izdan od strane državnog vrha koji je tada, a i kasnije, bio pod presudnim utjecajem kadrova proizašlih iz UDBA-e.
Druga teorija, koja je i službeno usvojena saborskom potvrdom izvješća „Manolićeve komisije“ , drži kako se Vukovar nije mogao obraniti, ali i da su postojali pojedinci, poput Mile Dedakovića i Dobroslava Parage te švercera oružjem Ferdinanda Jukića, koji su nanijeli veliku štetu uspješnijoj obrani grada.
Optužbe Manolića u knjizi na račun Mile Dedakovića teške su i nedvosmislene: „Zapovjednik Mile Dedaković se, što je također bitno pripomenuti, nije držao dogovora iz razgovora koje je s Tuđmanom i ključnim ljudima Glavnog stožera HV-a obavio prilikom iznenadnog dolaska u Zagreb mjesec dana prije. Dogovor je bio sasvim precizan: Dedaković se obvezao vratiti u Vukovar i otud i nadalje rukovoditi obranom grada. Bilo je, naime, poznato da su se iz Vukovara, unatoč okruženju, izvlačili i vojnici i civili pa i cijele postrojbe. Dakle, postojao je organizirani izlazak i ulazak u grad kojim je upravljao Mile Dedaković. Izlazak se naplaćivalo u DEM. „
Što se tiče Dobroslava Parage i HOS-a Manolić tvrdi sljedeće: „ Tema Vukovara, a s njom i jednako aktualni napadi na Dubrovnik, bila je na dnevnome redu Vrhovnog državnog vijeća 12. studenog 1991. Predsjednik Tuđman je u objašnjenju stanja na terenu naglasio da je u našim redovima sve uočljivija „dezorijentacija, pa i aktivno djelovanje obavještajnih službi“, spominjući u tom kontekstu KOS i HOS. Predsjednik je, s čime smo se i mi ostali slagali, paravojne formacije HSP-a smatrao posljedicom djelovanja zloglasne obavještajne službe JNA čiji je temeljni zadatak bio, kako je i posebno naglasio, „obaranje demokratske Vlade i Predsjednika Republike”.
Podmetanje HOS-u i Paragi
Manolić ovdje lukavo prebacuje davanje dijagnoze tadašnje situacije na predsjednika Tuđmana, iako je Tuđman takvu ocjenu mogao donijeti samo temeljem informacija koje je dobio od samog Manolića. Pritom, on ne negira kako se s Tuđmanom slagao, ali se ograđuje od istinitosti informacije, time što je ona naizgled tuđi, a ne njegov krajnji zaključak. Kako bismo lakše shvatili o čemu se radi, nužno je da ove tvrdnje sukobimo s ranijim etiketama koje su se lijepile Dobroslavu Paragi. Isti krug ljudi za Paragu je ranije tvrdio kako je američki špijun, odnosno, agent CIA-e. Ali, američka politika u tom razdoblju je i dalje zagovarala neku formu jedinstvene Jugoslavije, u najmanju ruku konfederalni odnos republika sa Saveznom Vladom, tako da nije jasno kakvu je ulogu Paraga kao ekstremni političar koji zagovara svojevrsnu obnovu granice NDH, imao u takvom scenariju. Odnosno, kako bi zaoštravanje političke situacije i korištenje ustaških simbola i pozdrava, moglo pomoći ostvarenju osnovnih ciljeva tadašnje američke politike na prostoru umiruće Jugoslavije?
Druga objeda se također ne čini sasvim logičnom. Ako je vjerovati Manoliću, onda je HOS posljedica obavještajnih igri KOS-a i to sve s ciljem da se sruši legalno izabrana demokratska vlast u Hrvatskoj. Zbog čega onda nema poznatih slučajeva u kojima HOS odbija poslušnost glavnog stožera Hrvatske vojske? Isto tako, ako je HOS bio toliko neprijateljski raspoložen prema Tuđmanu, zašto nikada nisu niti pokušali izvesti vojni prevrat? Iz njihovih redova nije bilo organiziranja terorističkih akcija, niti atentata na vodeće hrvatske političare, već baš suprotno, HOS-ovci i važniji članovi HSP-a bili su ti koje su likvidirali, obično u pripremljenim mučkim zasjedama. Tko je ubio te ljude, Manolić vrlo dobro zna, ali nam ne nudi nikakve odgovore.
15-09-2017, 11:50 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,422
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#3

Quote:Razotkrivanje Josipa Manolića (treći dio): TROVANJE KARDINALA ALOJZIJA STEPNICA


[Image: BeFunky-Collage-22.jpg]


Autor: Marin Vlahović Nedjelja, 17. rujan 2017.
Posljednje poglavlje u knjizi Josipa Manolića „Politika i Domovina“, u sebi sadrži i najmučniji sadržaj, koji se odnosi na postupanje s organima pokojnog kardinala Stepinca. Od prve stranice knjiga ima vremenski kontinuitet kroz kronologiju zbivanja u kojima je Manolić bio akter ili svjedok, ali priča o Stepincu je izdvojena iz ovog vremenskog slijeda, jer ona za autora ima posebno značenje, što i sam priznaje: “Zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, ostaje nesumnjivo osoba za koju me i danas, 59 godina od mojega prvog susreta s njim, prepoznatljivo povezuje hrvatska javnost.”
„Manolić otkriva kako su neke Stepinčeve propovijedi bile inspiracija i partizanima: „Istina, Stepinčevi istupi protiv rasističke politike režima NDH doveli su do toga da su se pojedine Stepinčeve propovijedi umnožavale i u partizanskim jedinicama i da smo ih i mi u SKOJ-u čitali”.
Hladnokrvan i bešćutan prema kardinalu
Ova informacija svakako je dodatan argument protiv današnjih glasova u Hrvatskoj koji uporno i dalje osporavaju kardinalovu borbu protiv rasizma. Na početku poglavlja o Stepincu, Josip Manolić pokušava dati objektivan prikaz kardinalovog djelovanja, ali u daljnjem tekstu, primjetna je hladnokrvnost pa i bezosjećajnost u pogledu sudbine nadbiskupa Alojzija Stepinca. Ipak, neki detalji koje spominje, svakako su vrijedno svjedočanstvo beskompromisne i hrabre ličnosti kardinala. Naime, u travnju 1945, na biskupskom zasjedanju, hrvatski biskupi, na čelu sa Stepincem, ponovno će osuditi komunizam kao „bezbožni režim“ koji se nasilno nameće hrvatskom narodu.
U tim trenucima, ishod rata već je poznat, a možemo pretpostaviti kako je i sam Stepinac bio svjestan svih posljedica ovakvih javnih poruka. Manolić priznaje kako je Tito donio odluku o likvidaciji Stepinca: ”Oficir Ozne krenut će iz Beograda negdje 4-5 svibnja sa zadatkom da likvidira Stepinca. Odluku je donio Tito nakon sastanka s Jeftom Šašićem i njegovim zamjenikom Kalafatićem, Đorđem Novoselom i uz nazočnost Vladimira Bakarića. Stepinac je trebao biti likvidiran u metežu i gužvi prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, ili dan-dva poslije dok se je ubojstvo moglo pripisati i drugoj strani”.
Zadnja rečenica u ovom citatu zahtijeva dodatnu pozornost. Ubojstvo Stepinca partizani su htjeli pripisati ustašama. Postavlja se pitanje, s obzirom na to da se radilo o uobičajenoj metodi prikrivanja vlastitih zločina- koliko je partizanskih žrtava pripisano ustašama? Danas je teško odgovoriti na ovo pitanje, a iskapanja i povijesne analize, koje bi mogle ponuditi neke odgovore, proglašavaju se revizionizmom.
Kao što je javno poznato, Josip Manolić je kao čovjek od povjerenja Steve Krajačića bio odabran da sprovede kardinala Stepinca u Lepoglavu. To iskustvo, odnosno, prvi susret s kardinalom, Manolić ovako opisuje: „Taj prvi susret protekao je dosta mučno. Nadbiskup nije prihvaćao razgovor, odavao je dojam čovjeka kojemu nije ni do kakve komunikacije. Ja sam pak imao obvezu da ga što detaljnije informiram o uvjetima koji ga očekuju u zatvoru i da mu skrenem pozornost na one formalnosti koje donosi za njega posebno definiran kućni red. Nadbiskup je od prvog dana izdržavanja kazne bio u posebno povlaštenom režimu kućnog reda..“
Prvi čovjek zatvorskog sustava
Poslije ove epizode Manolić je nagrađen postavljanjem na visoku dužnost šefa za izvršenje sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova. U prijevodu, postao je prva osoba zatvorskog sustava u Hrvatskoj. To imenovanje dogodilo se u svibnju 1948. Manolić u knjizi potpuno negira odgovornost za postupanje nad političkim zatvorenicima u tom periodu pa tako tvrdi kako ne zna ništa ni o Stepinčevim zatvorskim godinama: „Od 1946-1948 nisam bio u nadzoru zatvorskog sustava i nisu mi bile poznate pojedinosti iz njegovih prvih zatvorskih dana.“
Ta tvrdnja, kao i mnoge druge su u sukobu s prethodnim tvrdnjama Josipa Manolića, i to u istom poglavlju knjige. S jedne strane Manolić tvrdi kako je kardinal Stepinac imao povlašteni status, a s druge kako nije imao nikakvog uvida u pojedinosti o njegovim zatvorskim danima.
Povijesni događaj, o kojem postoje brojna svjedočanstva, proglašava izmišljotinom. Stepinac je bio predmet vrijeđanja i verbalnog iživljavanja zatvorenika pri samom dolasku u Lepoglavu. Taj doček organizirala je zatvorska uprava po nalogu samog Tita, koji je ponosnog kardinala htio poniziti te u njemu izazvati osjećaj izoliranosti i usamljenosti. Manolić piše kako se tako nešto nije dogodilo: „ Odgovorno tvrdim, kao i drugi svjedoci događaja, da nikakvih špalira od zatvorenika ili drugih osoba te nikakvih prozivki i povika u dočeku nije bilo”.
Kako bi potkrijepio tu istinu, Manolić se referira na zapise čuvara: „Dane Mirić, njegov čuvar zapisat će da je oko 17 sati neopaženo od mještana Lepoglave i zatvorenika doveden na izdržavanje kazne zatvora osobnim automobilom iz Zagreba zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac.“  Znači, imamo svjedočanstva zatvorenika koji tvrde jedno i tamničara koji tvrde drugo. Kao tamničar, Josip Manolić, sasvim logično, njihova svjedočanstva smatra vjerodostojnim, dok iskaze drugih svjedoka naziva podmetanjem.
Sustavno trovan
Ono što i danas izaziva najveće rasprave i kontroverze jest trovanje nadbiskupa Stepinca. I u tom dijelu priče, Manolić je u izravnom sukobu s vlastitim tvrdnjama. Manolić ocjenjuje kako je Stepinac bio dobrog zdravlja te da je umro prirodnom smrću. Ako je bio tako zdrav, zašto nije doživio Manolićeve godine?
Znanstvena analiza utvrdila je kako su kardinala sustavno trovali i tako polagano ubili. To je dokazano analizom zemnih ostataka njegova tijela koje su obavile stručne ekipe forenzičara iz Italije. Manolić ne prihvaća ovu istinu nego žučljivo proziva: „Predlažem svim zagovornicima zavjere podastrite dokaze! Odgovorno tvrdim, nikakva trovanja ni zračenja nije bilo, a na Bateljinu tvrdnju o sustavnom mučenju, mogu reći da za tu objedu također nema nikakvih dokaza, niti ih je sam Stepinac ikada ikome kazao ili zapisao u svoj osobni dnevnik”.
Kardinalovo srce
Uistinu, dokaza nema mnogo, ali svakako postoje, a zašto ih nema više, nesvjesno nam objašnjava Josip Manolić kada opisuje bizarno postupanje udbaša s kardinalovim organima. Najvažniji organ, komunistima je bilo kardinalovo srce koje ni pod kojim uvjetima nije smjelo završiti na Kaptolu. Manolić o tim zbivanjima, između ostalog piše: „ …. Opačić je otišao na Šalatu oko 13,00 sati i negdje blizu ulaza u Zavod čekao Volarića oko sat vremena. Kad se ovaj pojavio, prišao mu je, kazao da zna po što je došao i zatražio da mu to preda. Volarić se uplašio i nije se puno odupirao. (Volarić je trebao srce odnijeti na Kaptol) Odveo je Opačića u laboratorij Zavoda, gdje se na policama nalazilo mnogo raznih preparata u formalinu, na kojoj je bila etiketa s rukom napisanim „A.S.“ Opačić je od Volarića zatražio gumenu medicinsku rukavicu, u nju je stavio srce i odnio ga na Zrinjevac. Ujutro ga je predao svom kolegi i prijatelju Joži Guštinu koji je srce odnio u Dom zdravlja RSUP-a u Šarengradskoj i tamo ga je, kako je neposredno nakon toga ispričao Opačiću, osobno spalio u nekoj peći“.
Ako je ova priča istinita, onda ono govori o svom jadu i nemoći bezbožnog, komunističkog mentalnog sklopa. Srce nije ništa drugo nego ljudski organ. Srce se može spaliti, ali duša kardinala Alojzija Stepinca je vječna.
(nastavlja se)
23-09-2017, 05:06 PM
Reply