Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Thread Rating:
  • 0 Vote(s) - 0 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
РУСИЈА СЕ ОБИДУВА ДА НАМЕТНЕ ВЛИЈАНИЕ НА ДЕСТАБИЛИЗИРАНИОТ БЛИСКИ ИСТОК И ЦРНОТО МОРЕ
Author Message
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,612
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#1

Quote:Rusija - vuk koji dlaku mijenja ali ćud nikada




[Image: 655cf86928ec6edb53bfe098999fcc51.jpg]

Ruski propagandni plakat iz 1915. godine, koji je Veleposlanstvo Rusije u Londonu, u jeku krize s Turskom, objavilo na svome profilu na Twiteru uz upućivanje na stogodišnjicu Prvoga svjetskog rata

 „Povijest se ponavlja“ - toliko puta izgovorena parola u zadnje vrijeme poprima sve veći značaj. Iako su odavno zaboravljena neprijateljstva europskih država, gospodarski oporavak Rusije probudio je stoljetne težnje ruskog vodstva za širenjem utjecaja. Crnomorsko područje i Bliski istok, stoljećima su predstavljali željene pravce širenja ruskog utjecaja pa stoga i ne treba čuditi zahlađenje rusko-turskih odnosa kojem danas svjedočimo. Ako pogledamo povijest Rusije u prethodnih stotinu godina, vidjeti ćemo da je Rusija proživjela više transformacija, od Carske Rusije preko Sovjetskog Saveza do moderne ruske države. Ali, isto tako, teško je ne primijetiti da su ruske ekspanzionističke težnje, iako pod sasvim različitim oblicima vlasti, do današnjih dana ostale nepromijenjene. U vremenu koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu, Rusiji je u ostvarivanju njezinih utjecaja smetala Njemačka i njezina saveznica Austro-Ugarska. Pobjeda u Drugom svjetskom ratu donijela je Rusiji obilno širenje utjecaja u Europi, ali je  propast komunističkog režima označila krah ruskog utjecaja i donijela slobodu državama istočne Europe. Danas, kada su se europske države nekadašnjeg istočnog bloka vojno i gospodarski vezale za zapad, Rusija pokušava ostvariti svoj utjecaj na destabiliziranom području Bliskog istoka i Crnog mora. I zaista, povijest se na ovome području ponavlja.   
Da je tome zaista tako, svjedoči nam i ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Anvar Azimov, koji za sebe navodi da je 35 godina bio komunist te da je cijeli život služio Sovjetskom savezu i Rusiji. Hrvatski mediji predstavili su nam Azimova kao vrlo komunikativnog i iskrenog (!) diplomatu. Mada sam čvrsto uvjeren da i današnjoj diplomaciji vrijedi staro pravilo dubrovačkih poklisara – „sa svakim lijepo, a s nikim iskreno“. U to da je g. Azimov komunikativan, ne trebamo sumnjati. O tome svjedoče brojni intervjui koje rado daje hrvatskim medijima. Iskrenost je ipak nešto sasvim drugo, i nikada nije predstavljala odliku dobrog diplomate. Ono što se posebno zamjećuje u izjavama ruskog diplomate je politička retorika nekih minulih i ne tako slavnih vremena. Kada u svojim obraćanjima medijima govori o Rusiji, Azimov se često poziva na „sudbinu“. Tako ćemo iz njegovih odgovora doznati da je „sudbina“ namijenila Rusiji ulogu velesile, a budući da je sve što je sudbinski ujedno i izvan dosega ljudskog utjecaja, Azimov zapravo na sebe preuzima ulogu proroka. Povijest pamti razne totalitarističke diktatore koji su se proročanski pozivali na sudbinsku predodređenost svojih naroda i država. No, povijest ih nije upamtila u pozitivnom smislu, a s obzirom na „sudbinski put“ koji proklamira Putinova diplomacija, lako je za pretpostaviti da će taj „sudbinski put“ biti još jedna neslavna epizoda ruske povijesti.
U pokušajima opravdanja ruske ekspanzionističke politike, Azimov otvoreno priznaje da Rusiji „ne odgovara sadašnji svjetski poredak u kojem jedna država pokušava nametati svim ostalim svoja pravila igre“. Za to otvoreno proziva SAD te tvrdi da one „pokušavaju nametnuti svijetu svoju dominaciju“. A između redaka nam servira Rusiju kao sudbinskog izbavitelja od američke dominacije. Nekoliko redaka dalje, Azimov nam otkriva što zapravo Rusija zamjera SAD-u. Govoreći o padu Berlinskog zida, veleposlanik ističe da je NATO tada obećao Sovjetskom Savezu da se neće širiti na istok ta da „nijedna od bivših država Sovjetskog Saveza neće postati članicom NATO-a“. Ako sam dobro razumio, Azimov nam poručuje da Rusija danas štiti Ukrajinu od američkog utjecaja. Za ruskog veleposlanika okupacija teritorija jedne suverene države ne predstavlja „nametanje dominacije“, naravno, ako je Rusija okupator. S druge strane, samovoljno pristupanje NATO savezu za rusku diplomaciju predstavlja nametanje američke dominacije. Možda bi o plemenitosti ruskih napora trebalo obavijestiti ukrajinsku vladu u Kijevu pa bi i problem Krima bio riješen. No postoji li uopće problem Krima? Ma koliko ovo pitanje zvučalo čudnim, ruski veleposlanik tvrdi da taj problem ne postoji. Ako bi povukli povijesnu paralelu, onda bi mogli konstatirati da ni za Njemačku 1938. nije postojao problem aneksije Austrije. Čak štoviše, Azimov navodi da se Krim „vratio domovini“, a ruska politika opravdanje za aneksiju dijela teritorija jedne suverene zemlje nalazi u referendumu koji je de facto sama provela. Ali nemojmo zaboraviti da je i u Austriji je bio proveden referendum, ali si trebamo postaviti pitanje o demokratičnosti referenduma kojeg je Berlin raspisao i kontrolirao. Isto onako kako i svjetska zajednica danas postavlja pitanje o demokratičnosti referenduma provedenog na Krimu.
Azimov navodi da je pitanje Krima za Rusiju zaključeno te da ne postoji mogućnost nikakvog kompromisa. „Pojeo vuk magare“, rekla bi stara narodna poslovica. Ruski diplomat tvrdi da okupacija Krima predstavlja ispravljanje „neopravdane i nerazumne politike Hruščova“ koji je predao Krim Ukrajini, ali ne postavlja pitanje - u što bi se svijet pretvorio kada bi sve države posegnule za ruskim primjerom i povijesne "nepravde" počele rješavati na način koji Rusija danas čini? Ratni vihor bi se za čas pretvorio u stihiju novog svjetskog rata. Iako ima titulu doktora povijesnih znanosti, Azimov se vrlo olako razmeće povijesnim zaključcima navodeći da je Krim „oduvijek bio dio Rusije“!? Ostalo je nejasno što u povijesti za ruskog diplomatu znači „oduvijek“? Povijest pamti da je Krim bio u sklopu Osmanskog Carstva od 15. pa do kraja 18. stoljeća, kada je pripao Rusiji nakon Rusko-turskog rata. Ako Azimov misli na nacionalnu strukturu Krima u povijesti, onda opet nije u pravu. Na Krimu su tijekom povijesti živjeli mahom Tatari, etnički i vjerski blisko povezani s Turcima, a ne Rusi. Bar dok ih Staljin 1944. godine nije deportirao na istok Rusije. Samo 11 godina nakon deportacije Tatara, kojom je nasilno promijenjena etnička struktura Krima, Hruščov pripaja Krim Ukrajini u čijem sastavu Krim ostaje preko šest desetljeća. I sada nam ruska diplomacija nastoji prodati priču o ispravljanju „povijesne nepravde“ ruskom okupacijom Krima? Očito je Azimov loš povjesničar ili dobar diplomata.
Siguran sam da za Rusiju ne bi postojao ni problem SAO Krajine u Hrvatskoj, da su se stvari 90-ih godina kojim slučajem drugačije odvijale. To i sam Azimov tvrdi kada izjavljuje: „da je Sovjetski Savez, uoči raspada, bio toliko jak kako je to danas Rusija, ne bi bilo ni ratova u Jugoslaviji“. Ali onda vjerojatno danas ne bi bilo ni suverene hrvatske države te bi se u tom slučaju njegov veleposlanički ured danas, umjesto u Zagrebu, nalazio u Beogradu. U dobrom diplomatskom duhu, Azimov vabi hrvatsku javnosti velikom potrošnjom ruskih turista i izgubljenim turističkim profitom uslijed sankcija koje su nametnute Rusiji. Premda je turizam jedna od rijetkih gospodarskih grana koja u Hrvatskoj umjesto pada bilježi rast. Optužbe izrečene od strane ruskog diplomate mogu samo odavati želju Rusije za daljnjim zaoštravanjem odnosa, kada kaže da su sankcije „ponavljanje hladnog rata“ i ide tako daleko da optužuje Europsku Uniju da je „izdala“ Rusiju i stala na stranu SAD-a. Ruski veleposlanik očito vjeruje da bi hrvatska javnost u vremenu ruskih ekspanzionističkih i okupacijskih aktivnosti, trebala povjerovati da se svjetska zajednica urotila protiv pravedne Rusije. U povijesti tako prozirna retorika koja nije služila na čast političarima koji su je koristili.
Budući da je čovjek od povijesnog zanata, ne treba čuditi što se Azimov u svojim obraćanjima medijima služi povijesnim zamkama kojima nastoji na vuka navući janjeću kožu. U povijesti već toliko puta iskušana taktika ruske politike. Rusko nuđenje prijateljstva i suradnje Azimov je začinio povezivanjem na narodnoj osnovi, ističući slavensko zajedništvo ruskog i hrvatskog naroda. Čudi me da se u današnje vrijeme ruska diplomacija i dalje služi idejom bratskog slavenstva kada znamo da je panslavizam Rusiji samo poslužio kao smokvin list za širenje njezinog utjecaja na Balkanu i podvrgavanja slavenskih naroda ruskoj kruni. Zar smo zaboravili da se na stolu ruskog ministra vanjskih poslova, Sergeja Sazonova, 1914. godine nalazio od prije skovan plan komadanja Austro-Ugarske i širenja ruskog utjecaja u Europi? Zar je naša povijesna memorija tako tanka da smo zaboravili da su ekspanzionističke težnje Kraljevine Srbije bile oblikovane u Petersburgu i predstavljale alat u ruci ruske politike? 
Ideja o „oslobađanju“ slavenskih naroda od germanske dominacije nije bila ponukana iskrenim željama, već se povodila za ruskim težnjama širenja utjecaja. Iza bratskog slavenstva krila se ruska želja za posjedovanjem pomorskih tjesnaca, Bospora i Dardanela, koji bi omogućili nesmetan pristup ruskoj crnomorskoj floti Sredozemnom moru, a time i jačanju ruskog utjecaja na Sredozemlju. Rusija je svoju panslavističku politiku na Balkanu počela pojačano provoditi nakon poraza u Krimskom ratu (1853.-1856.), a pojačano nakon poraza u Rusko-japanskom ratu 1905. godine. Panslavističke težnje carske Rusije imale su za cilj širenje ruskog utjecaja i podvrgavanje slavenskih naroda ruskoj kruni, čime bi si Rusija osigurala tampon-zonu između tjesnaca te Austro-Ugarske i Njemačke. Koliko god nas upućivali na njemački „Drang nach Osten“, ne smijemo zaboraviti ni da je Turska predstavljala barijeru širenju ruskog utjecaja prema Sredozemlju i Bliskom istoku. Ruska težnja za turskim tjesnacima nije minula krvavim krajem Carske Rusije. Sovjetski Savez je tijekom Hladnog rata nastojao postići što veći utjecaj u Turskoj u cilju pristupa Bosporu i Dardanelima. Značaj ruske crnomorske flote ostao je do danas bitno umanjen jer je njezino operativno područje izvan Crnog mora i dalje uvjetovano izlazom kroz turske tjesnace. Zbog toga je Turska tijekom cijelog stoljeća bila i ostala trn u oku ruske politike. Povijest se ponavlja, a iz nje smo naučili da svijet nikada nije mirno spavao kada je ruski medvjed bio sit i snažan. Zapad se poveo upravo tom logikom kada je Rusiji uveo sankcije, a vrijeme će pokazati hoće li sankcije biti dovoljan poticaj da ruski medo dođe pameti, napustiti povijesne težnje i okrene se budućnosti.
05-05-2016, 11:06 PM
Reply