Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Thread Rating:
  • 0 Vote(s) - 0 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
КРИЗА НА СИСТЕМОТ ВО САД?
Author Message
hristo Offline
Super Moderator
******

Posts: 2,955
Joined: Dec 2009
Reputation: 33
#1

Klasna dimenzija pobune koja se iz Fergusona širi SAD-om, frcanje iskri otpora i militarizirana policija dugo pripremana za obračun s vlastitim narodom


Svijet je saznao za američki grad Ferguson prije nekoliko mjeseci kada je tamo ubijen mladi crnac Michael Brown (18) od strane bijelog policajca. Neposredno nakon ubojstva buknuli su prosvjedi, a nakon nekoliko nemirnih noći američke vlasti u grad pokraj St. Louisa šalju Nacionalnu gardu s ciljem zaustavljanja izgrednika, ali i gušenja prosvjeda.

Danas pak postaje jasno da prosvjedi u Fergusonu nisu ugušeni, samo su stišani pred novu eskalaciju, a ona je stigla ovog tjedna nakon što je porota visokog suda oslobodila policajca koji je, on tvrdi u samoobrani, ubio Michaela Browna.

Priča oko Michaela Browna nadovezala se na brojne druge priče o ubijenim mladim crncima, primjerice ona vezana uz ubojstvo Trayvona Martina i drugih koji često dobivaju znatno manju medijsku ekspoziciju. No, za velik broj stanovnika SAD-a medijska ekspozicija nije ni potrebna da bi znali u kakvom okruženju žive.

Policijska brutalnost u SAD-u nije nekakav "kulturalni" fenomen i treba ju promatrati iz jednog sasvim drugog ugla. Policijska brutalnost je manifestacija općeg stanja u jednom društvu i ne sugerira na dobro.

"Ovakve stvari se ne dešavaju u Europi", danas ističu mnogi i djelomično su u pravu. U Europi je još uvijek nezamislivo da policija bude toliko "laka na okidaču", pa čak i kada je riječ o incidentima s manjinama. No, ne znači da neće biti. Policijsku brutalnost osjetili su narodi Europe čim su se pokušali pobuniti protiv žestokih mjera štednje, a da su se pobunili još i malo "konkretnije", put od gumenih do pravih metaka brzo bi se prešao.

Ipak, u usporedbi s Europom, SAD je jedna druga priča. Klasne razlike u SAD-u itekako su izraženije nego u Europi gdje socijalna država tek izumire. Kapitalistički model u SAD-u stvara klasu obespravljenih i oni su daleko najveća prijetnja cijelom poretku, a ne nekakvi teroristi u planinama Jemena ili džunglama Somalije gdje SAD operira svojim dronovima.

Niti ekspandirajuća kineska ekonomija niti ruska sve istaknutija vanjska politika nisu ni približno tolika prijetnja vlastodršcima u Washingtonu i njihovim kapitalističkim zapovjednicima koliko je to sam narod SAD-a.

Isti ove činjenice nipošto ne promatraju prekriženih ruku već se pripremaju na borbu protiv "neprijatelja", a te pripreme mogu se vidjeti svugdje. Počevši s doslovno "orwellijanskim" nadzorom stanovništva putem masovne NSA špijunaže, preko uvođenja kontroverznih zakona poput Patriot Acta koji gaze ljudska prava data narodu SAD-a u temeljnim poveljama na kojima je zemlja stvorena, pa do najočitijeg - ubrzane militarizacije policije i snaga sigurnosti.

Kada SAD bombardira zemlje koje nikada nisu napale niti prijetile SAD-u, to se još može objasniti kao dio krvave ekonomske igre koja ima za cilj ugrabiti tuđe resurse. Pa i pragmatični Amerikanci, oni koji su svjesni što njihova zemlja, dakle u njihovo ime, radi na vanjskom planu, slegnuti će ramenima i prihvatiti brutalnost kao kotač koji osigurava prestižni status svjetske super-sile.

No, kako će sebi prosječan Amerikanac objasniti činjenicu da pripadnik policije sve više i više podsjeća na vojnika, što po oklopu, što po oružju, što po vojno-policijskim vozilima koja se kotrljaju i noćas ulicama Fergusona? Tko je sada meta? Tko je neprijatelj? Al-Qaeda? Putin? Assad? Ne, neprijatelj je onaj koji si ovo pitanje postavlja - američki građanin.

Ne zato što u samoj današnjoj strukturi SAD-a postoji nekakva dijabolična želja za gaženjem vlastitog naroda, kao što to sugeriraju neke teorije, već zbog činjenice da sve što se događa u SAD-u je sasvim "prirodno" za model koji je tamo na snazi. Kapitalizam kakvog njeguje i izvozi SAD pazi na dvije stvari: pokoravanje novih tržišta i vlastitu egzistenciju.

Mogu se grane ekonomije beskonačno razvijati i sofisticirati - "radnik" možda više nije onaj koji sklapa autodijelove već onaj koji programira nove aplikacije za pametne telefone - ali suština se u kapitalističkom društvu, naročito američkom, nikad nije niti će se promijeniti. "Radnička klasa" zasigurno fizički ne izgleda kao iz kakvog sovjetskog pamfleta, ali ona nije otišla nikuda - kako i bi? Kapitalizam je krajnje jednostavan sustav za razumijevanje u svojoj osnovi: radnik prodaje svoj rad kako bi stvarao (umnažao) bogatstvo svojem poslodavcu, vlasniku kapitala.

Taj proces traje i proizvodi društvene kontradikcije bez predaha. Ironično, upravo u vrijeme velikih kriza - a SAD je i dalje u krizi, štogod brojke govorile - bogataška klasa naglo postaje još bogatija, dok ona siromašna spoznaje nove dimenzije boli i borbe za sirovi opstanak.

Da, u SAD-u postoje jedan znatan dio populacije koji je "getoiziran" i odbačen na marginu egzistencije, i nije tajna da crnci i latinosi tvore velik dio te skupine, ali je krajnje pogrešno tvrditi kako su ti ljudi "sami sebi krivi" zbog teškog života kroz koji se probijaju kako god mogu.

Komentari s rasističkim prizvucima, koji zadnjih dana često odjekuju SAD-om, ili diskriminiraju s predumišljajem ili su proizvod čistog neznanja. Želi li netko svojom voljom živjeti u donjoj klasi? Jesu li milijuni jednostavno mazohistički nastrojeni? Naravno da nisu i zato je toliko pogrešno kriviti njih za posljedice sistema koji i sam priznaje, primjerice, da nikada ne može imati punu zaposlenost i da će uvijek postojati klasna podjela u njegovoj unutrašnjosti.

Što je tzv. europska socijalna država ako ne proizvod radničke borbe, ali i lukavosti vladajuće klase? Mada se već ubrzano raspada, u SAD-u imamo daleko ekstremnije stanje. Biti pripadnik radničke klase u SAD-u pogubnije je nego u Europi. Uspoređujemo pritom Europu i SAD rame uz rame jer govorimo o razvijenom svijetu. Mada oba entiteta nisu na razini s terminom "razvijeni svijet", u SAD-u uvelike dolazi do degradacije po pitanju radničke sigurnosti i opće sposobnosti normalne egzistencije.

Sada policija nosi sve veći oklop, zato su cijevi sve duže i zato se, na kraju krajeva, dešava i Ferguson. Prosvjednici tamo noćas možda ni ne idu za tim, možda primarno misle da sudjeluju u pobuni protiv brutalnog policijskog režima kojem ne nedostaje rasističke mržnje, ali oni se prije svega bune protiv sistema jer sistem je taj koji bez previše razmišljanja likvidira mladiće diljem SAD-a. Sistem je taj koji proizvodi ovakav policijski kadar i priprema ga na konačan obračun protiv vlastitog naroda.

Američka kapitalistička klasa više ne posjeduje lukavost kakvu je u jednom periodu imala, kada su i skovane priče o "američkom snu" (nikad za svih, ali za dovoljno da bi se priče širile), sada gramzivo gleda na svoju održivost i jačanje te je spremna na obračun s onima koji su je stvorili svojom mukom i svojim radom.

Gramzivost i nedostatak lukavosti ne znače i nedostatak shvaćanja temeljnog procesa. Radnici su uvijek bili ti koji su slabije shvaćali sile koje na njih djeluju, stvarnost koja ih okružuje - nikada kapitalisti. Američka policija u gotovo vojnom izdanju nije nikakva slučajnost, ona je izgrađena kako bi štitila interese vladajuće klase, njenu imovinu, opstanak i budućnost.

"Koga da zovemo kada je policija ta koja ubija?", ističe se na jednom od transparenata sinoć na ulicama Fergusona. Zaista, koga? Nikoga, jer koncepcija da je policija tu "za narod" počinje ubrzano zastarijevati. Policija će biti tu, ali ne za narod, već protiv naroda. To ne znači da su nužno svi policajci "kopilad" (kako poznata ACAB kratica sugerira), no policiju se danas u razvijenim kapitalističkim zemljama sustavno priprema za gaženje pobunjenog naroda, a ta pobuna se stvara od iskri koje frcaju iz nepravednog ekonomskog modela. Ferguson je iskra, a takvih iskri će biti sve više, kako u SAD-u, tako i u Europi koja je tragično odlučila "uvesti" sve oblike nepravde preko Atlantika.

Možda, kao i u kolovozu, pobuna u Fergusonu bude još jednom ugušena silom, ali nikada trajno. Danas Ferguson, sutra tko zna gdje, ali put je poznat i svoditi će se na dvije konstante: sve veće jačanje represivnog anti-narodnog aparata i sve češće "frcanje iskri" pobune protiv institucionaliziranog izrabljivanja radničke klase skrivenog pod plaštom nedostatne i krnje demokracije.

http://www.advance.hr/vijesti/klasna-dim...lastitim-n
27-11-2014, 12:18 PM
Reply