Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Thread Rating:
  • 1 Vote(s) - 5 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
ЛИКВИДАЦИИТЕ НА УДБа
Author Message
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#1

Quote:Udba je likvidirala 69 hrvatskih emigranata - dokumenti ostali u tajnim arhivima

Ivo Banac: Perković previše zna o vladarima Hrvatske

Bruno Bušić ubijen je u Parizu, kamo je došao na pripreme za izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća



[Image: get_slika_varijacija.php?slika_id=1109913&var_suff=960w]


Piše: Dražen Ćurić

Agent jugoslavenske Udbe pratio je najpoznatijeg hrvatskog emigranta Brunu Bušića kad je oko 23 sata išao prema svome pariškom stanu. Kada je Bušić ušao u dvorište zgrade, za njim je potrčao ubojica i ustrijelio ga. Ova brutalna likvidacija dogodila se 16. listopada 1978. Prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava zloglasna tajna služba od osnutka komunističke Jugoslavije pa sve do njezina raspada 1990. likvidirala je čak 69 emigranata. Udba je izvršila 24 neuspjela atentata na hrvatske disidente, dok se osmorica smatraju nestalima.

Politička odluka

Mladi, ambiciozni i popularni Bruno Bušić bio je vrlo visoko na listi državnih neprijatelja kojih se Titova vlast željela riješiti. On je došao u Pariz radi priprema za izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća, na kojemu bi sigurno preuzeo vodstvo ove emigrantske organizacije. Udba je bila brža i ubila ga je samo četiri dana prije sabora. Bože Vukušić, autor knjige “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”, uopće ne dvoji da je sve likvidacije odobrio Tito. Netko je morao dati prijedlog da se ide u likvidaciju, ali je na kraju to odobravao Tito. Nakon maršalova zelenog svjetla savezni ministar unutarnjih poslova angažirao bi Udbu iz one republike iz koje je dolazila “označena” žrtva. U pravilu je hrvatske emigrante likvidirala Udba iz Hrvatske. Sada dolazimo i do uloge Josipa Perkovića, koji je od 1972. do 1976. godine bio šef II. odjela osječke Udbe, od 1979. do 1986. godine šef drugog odjela republičke Udbe, a od 1986. godine do 1990. šef cijele hrvatske Udbe.

– Čista logika govori da je Perković odgovoran za sve hrvatske emigrante koji su ubijeni od 1979. pa sve do raspada Jugoslavije – kaže Vukušić ističući da Perković treba odgovarati za ono loše što je napravio bez obzira na sve zasluge koje ima u obrani Hrvatske.

Povjesničar dr. Tvrtko Jakovina smatra da je političko vodstvo Jugoslavije načelno moralo znati za likvidacije, ali da još nije do kraja istražena njihova uloga u pojedinim egzekucijama.

– Policija nikada nije predala u arhiv dokumentaciju hrvatske Udbe pa tako mi ne znamo što je istina – ističe Jakovina.

Što se tiče Perkovićeve obrane u koju se upregla hrvatska politička elita, Jakovina kaže da je to normalno jer ne postoji država na svijetu koja ne štiti svoje nacionalne interese ili ono što je procijenila da su joj nacionalni interesi. U Hrvatskoj su se stvari dodatno zakomplicirale jer su udbaši imali istaknutu ulogu u stvaranju države. Jakovina kaže da se nije dogodilo ništa drugo, nego ono što se dogodilo u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata kada su Hitlerovi obavještajci stvarali novu njemačku tajnu službu.

Dobra umreženost

Povjesničar dr. Ivo Banac uvjeren je da Perković zna vrlo mnogo o ljudima koji trenutačno vladaju na političkoj i društvenoj sceni te da su oni zato stali u njegovu obranu. Ovakva podrška, smatra Banac, samo pokazuje do koje su mjere umreženi moćnici u Hrvatskoj. Uvjeren je da će se sve promijeniti kada se “odčepi” ova situacija oko Perkovića.

– Oni štite svoje biografije, interes i konkretnu moć. Za Hrvate je važno da počne proces čišćenja. To nije samo ubijanje, nego i kontrola cijelog društva. Udbaši su kontrolirali sve tvrtke koje su se bavile uvozom i izvozom. Ta mračna tajna hrvatskog društva nekima je dala veliku prednost u tranziciji – zaključuje Banac.

VECHERNJI LIST
(This post was last modified: 29-06-2013, 01:59 AM by ЈорданПетровски.)
29-06-2013, 01:58 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#2

Quote:večernji list u dva nastavka objavljuje autorski tekst ante nobila, odvjetnika koji brani josipa perkovića

Nobilo otkriva detalje slučajeva Đureković, Sindičić, Perković

Poznati zagrebački odvjetnik pravnički secira postupke njemačkog suda 2008. godine

[Image: nobilo-otkriva-detalje-slucajeva-durekov...ka-1099167]


Piše: Anto Nobilo

Slučaj Đureković i njegove posljedice na unutrašnjopolitičke prilike u RH zaokupile su hrvatsku javnost posljednja dva tjedna prije ulaska RH u Europsku uniju.

Sasvim tipično za nas. Umjesto da se bavimo povijesnim trenutkom ulaska u novu državnopravnu zajednicu, i to samo 20-ak godina od raskida starih jugoslavenskih državno-pravnih veza, sveukupna javnost govori o događaju iz 1983. i refleksijama tog događaja na sadašnje stanje.

Hrvatska javnost intenzivno je tijekom jednog desetljeća bila bombardirana s glavnim političkim ciljem – ući u EU. Za ostvarenje tog cilja put je vodio kroz usvajanje Europskih pravnih standarda, i to kako kroz zakone tako i kroz praksu državnih i sudskih tijela.Samo postojanje tog ideala proizvelo je pozitivan učinak na naše društvo i njegovu transformaciju k europskom društvu. Sam proces pristupanja učinio nas je pravno uređenijom državom. Iz Europe naročite su velike primjedbe bile kroz čuveno Poglavlje 23 – Pravosuđe. Europa je hrvatskim pravosuđem bila nezadovoljna, gotovo kao i mi građani Republike Hrvatske. Ideal Europe svakako je pomogao ubrzanoj tranziciji Hrvatske i sada kada ulazimo u Europu, kad smo Europa i mi Hrvati, nužno se postavlja pitanje je li Europa toliko pravedna, pravno uređena i poštena kao što smo mi govorili o njoj.

Kao posljedice dugogodišnje idealizacije EU i svijesti naših građana o nesavršenosti našeg pravnog sustava, prirodni opći prihvaćeni zaključak, da ako je njemački sud nešto utvrdio, a naši nisu, potpuno je jasno kome treba vjerovati.

Je li baš uvijek tako?

Slučaj Đureković ili, bolje rečeno, slučaj suđenja hrvatskom državljaninu Krunoslavu Pratesu može nam poslužiti kao case study europskog pravosuđa. Jesu li oni zaista toliko bolji od nas?

Dana 16. srpnja 2008. hrvatski državljanin Krunoslav Prates proglašen je krivim za ubojstvo Hrvata Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj te je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Sve je počelo 2004. iskazom Ante Đapića i Bože Vukušića pred bavarskom policijom, te predajom nekih dokumenata bivše Službe državne sigurnosti koje je Bože Vukušić pribavio u Hrvatskoj i predao njemačkim kriminalistima. Po iskazu Bože Vukušića, proizlazi da je ubojstvo Stjepana Đurekovića planirano u državnoj sigurnosti Jugoslavije. Odluku i kontrolu cijele akcije provodio je Stane Dolanc, tadašnji sekretar (ministar) unutrašnjih poslova Jugoslavije. Po ovoj prijavi sam čin ubojstva učinili su beogradski kriminalci na čelu s Arkanom koji je bio vanjski suradnik crnogorske službe državne sigurnosti i koji je korišten za više likvidacija u inozemstvu. Pratesa je teretio da je ključ svoje garaže dostavio Josipu Perkoviću te da je javio ubojicama kad će u tu garažu naići Đureković.

Optužnica protiv Pratesa zbog ubojstva Đurekovića podignuta je 20. 2. 2006. U prvoj fazi suđenje je trajalo od 8. 3. 2006. pa do prekida 18. 5. 2006. Vijeće pokrajinskog suda tada prekida postupak. Konkludentnim činima sudsko vijeće faktički demonstrira da optužnica nije dokazana, Pratesa puštaju iz pritvora. Čak mu vraćaju putovnicu i ne uvode bilo kakvo ograničenje njegova kretanja ili obvezu javljanja sudu ili policiji.

Prva faza postupka ima sve elemente korektnog, brzog, efikasnog i njemački preciznog sudskog postupka. Ključna teza saveznog tužitelja Dietricha i državnog odvjetnika pri Saveznom vrhovnom sudu Weissa je da je Prates dao ključ svoje garaže Perkoviću i da je javio kad će Đureković doći u njegovu garažu. Tužitelj je nastojao dokazati da su ubojice s dobivenim ključem ušli u garažu, čekali Đurekovića skriveni duboko u garaži i kad je on naišao, ubili ga.

Zbog izloženog saslušani su brojni svjedoci i forenzički vještaci da bi na kraju sud morao zaključiti da ne može sa sigurnošću utvrditi je li sporni ključ upotrijebljen za ulaz u garažu i “sačekušu” Đurekovića ili su ubojice pratile Đurekovića od pošte, gdje je redovno podizao sve novine i pisma koja je dobivao, do garaže.

Sud smatra da se materijalni dokazi koji su pronađeni na mjestu izvršenja ubojstva mogu podvesti i pod varijantu da su ubojice pratile Đurekovića i pod varijantu da su ključem otvorili garažu i sačekali ga unutar garaže.

Najvjerojatnije po načelu “in dubio pro reo” – u dvojbi u korist okrivljenika – sud prekida suđenje i pušta Pratesa iz pritvora te poziva tužiteljstvo da istakne neke nove, druge dokaze kojima bi potkrijepili optužnicu.

Ova dilema o upotrebi ili neupotrebi ključa bila je to veća jer postoje iskazi da je brava na garaži po nalogu Đurekovića, iz sigurnosnih razloga, promijenjena neposredno prije ubojstva. Postoje i materijalni tragovi koji govore o tome da je brava mijenjana.

I na kraju, navodno ključni svjedok o predaji ključa pred sudom zanijekao je da bi išta znao o bilo kakvom ključu koji bi Prates predao Perkoviću.

U takvoj situaciji vijeće Vrhovnog suda daje državnom odvjetniku rok da predloži nove dokaze. To nije neobično, ali je neobično da je sud tolerirao da taj rok traje 1 godinu i 8 mjeseci.

Prates je ponovno uhićen 31. 1. 2008., i to nakon što je koji tjedan prije toga Vinko Sindičić dao svoj prvi iskaz policiji. Sindičić je do krim-policije došao preko njemačke tajne službe.

U tom nastavku postupka Državno odvjetništvo uvodi kao ključnog svjedoka Vinka Sindičića. Sud će kasnije presudu temeljiti upravo na iskazu Vinka Sindičića, a neke druge svjedoke koristit će samo fragmentarno kao učvršćenje sigurnosti iskaza Vinka Sindičića.

Svjestan da se cijela presuda temelji na iskazu Sindičića, a periferno Vukušića i Vukojevića, Sud u posebnom poglavlju analizira vjerodostojnost svjedoka jer je morao uočiti da su svjedoci, najblaže rečeno, neobični.

Za Sindičića sud utvrđuje:

60-ih godina bio je zavrbovan u “pravu tajnu službu”, tajnu službu Jugoslavije, koja je djelovala bez zakonske podloge, bez službene strukture i izvan oficijelnih službi Jugoslavije, a radili su isključivo po nalozima Komunističke partije Jugoslavije.

Priznaje da je od 1968. postao suradnik i njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka.

Utvrđeno je da ga se sumnjičilo da je 1972. ubio obitelj hrvatskog emigranta Ševe u Italiji, nakon čega je živio i radio u Rijeci, po njegovoj tvrdnji pod lažnim imenom Ante Morović. Tvrdi da je od 1972. za tu “pravu tajnu službu” radio kao analitičar, da je procjenjivao važnost informacija koje je dobivao od Službe državne sigurnosti Hrvatske, analizirao i da su te njegove analize političari koristili za donošenje svojih odluka.

Sud smatra utvrđenim da je Sindičić bio osumnjičen ne samo za ubojstvo obitelji Ševo već i za ubojstvo Brune Bušića 1978., te da je osuđen za pokušaj ubojstva hrvatskog imigranta Nikole Štedula 1981. premda je Vinko Sindičić pravomoćno osuđen u Škotskoj zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula, te premda je odslužio tu kaznu, na suđenju je svjedok Sindičić tvrdio da on nije izvršio taj pokušaj ubojstva već da se radilo o obavještajnim podmetanjima.

Utvrđeno je da je Vinko Sindičić u ozbiljnom sukobu s Josipom Perkovićem te da su se našli na sudu zbog imovinskih potraživanja. Nadalje je utvrđeno da je Vinko Sindičić ostvario kontakt s kriminalističkom policijom putem Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka Njemačke, te ga je ova ustupila kriminalističkoj službi kao svjedoka. Usprkos ovakvom životopisu, sud navodi da u potpunosti vjeruje Vinku Sindičiću kao svjedoku!!!

I drugi važan svjedok Bože Vukušić osuđen je 1984. za poticanje na ubojstvo radnika Jusufa Tatara, koji je u konačnici i ubijen. Jusufa Tatara je grupa Bože Vukušića ubila jer je navodno špijunirao za jugoslavenske tajne službe. Tada je Vukušić osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Odslužio je 7 godina zatvora, a 1991. protjeran je u Hrvatsku.

Nakon što je izašao iz zatvora u Njemačkoj, u Hrvatskoj je odmah primljen u Službu za zaštitu ustavnog poretka. Od veljače 1992. radi kao tajnik Saborske komisije rata i poraća. Šef mu je Vice Vukojević. Godine 2006. otpušten je iz službe. Tvrdi da je to učinio predsjednik Sabora Šeks zbog njegova svjedočenja u ovom slučaju.

I pored takve interesantne biografije sud i ovom svjedoku u potpunosti vjeruje. To uvjerenje pojačava činjenicom da je navodno otpušten iz Sabora zbog svog svjedočenja pred sudom, premda osim iskaza ovog svjedoka sud ne pribavlja ni jednu činjenicu koja bi to potvrdila.

Temeljem iskaza Vinka Sindičića sud je formirao svoj stav o motivu ubojstva Đurekovića. Po tom iskazu hrvatskog i jugoslavenskog političara Miku Špiljaka bilo je strah da bi Đureković, koji je prethodno radio s njegovim sinom u Ini, mogao teretiti njegova sina za kriminalne radnje u Ini vezane za trgovinu naftom. Sindičić tvrdi da je 1982. Mika Špiljak zatražio od Jure Bilića, člana Izvršnog komiteta CK SKH, likvidaciju Đurekovića, ali da je ovaj to odbio dok god se Đureković nalazi u Jugoslaviji.

Nakon toga, po tvrdnjama Sindičića, Mika Špiljak se obratio neidentificiranom članu Izvršnog komiteta CK SKH, čije ime ga je strah otkriti i koji je prije svibnja 1982. naredio Zdravku Mustaču, tada političkom šefu državne sigurnosti SRH, a ovaj to prenio Josipu Perkoviću, da je potrebno likvidirati Đurekovića.

Po iskazu Sindičića početkom 1982. Perković opominje Đurekovića da bi zbog kriminalističkih istraživanja u Ini mogao biti uhićen. To upozorenje trebalo je usmjeriti Đurekovića ka bijegu u Njemačku, što je navodno na poticaj Perkovića ovaj i učinio. Sindičić tvrdi da su Josip Perković i Služba državne sigurnosti pomogli Đurekoviću u pisanju antijugoslavenskih knjiga, da sam Đureković o tome nije imao pojma i da su mu oni osigurali materijal i nagovorili ga da piše knjige. Sve je imalo za cilj da on postane pravi emigrant kako bi ga se onda moglo ubiti.

Tvrdnje Sindičića o pripremama za ubojstvo Đurekovića i predradnjama koje bi ga nagnale da emigrira iz Jugoslavije, osim iskaza Sindičića ni jednim drugim dokazom nisu potvrđene.

Sud je u ovom dijelu postupka propustio pribaviti dokaze koji bi se pokazali kao kontrolne činjenice istinitosti iskaza Vinka Sindičića. Npr., sud je trebao pribaviti datum i vrijeme kad je Zdravko Mustač došao na funkciju političkog voditelja Službe državne sigurnosti, pa bi utvrdio da Mustač prije svibnja 1982., kao što to tvrdi Sindičić, nije bio na toj funkciji, pa mu stoga Mika Špiljak putem nepoznatog člana Izvršnog komiteta CK SKH nije mogao narediti ubojstvo Đurekovića.

Već na samoj logičkoj razini tvrdnja Sindičića da su Služba državne sigurnosti i Josip Perković potaknuli Stjepana Đurekovića da piše knjige te da su mu dali materijale za to ne može se prihvatiti. Stjepan Đureković, za razliku od dotadašnjih emigranata koji su gotovo svi odreda bili društveni marginalci, slabo obrazovani i neupućeni u prilike u Jugoslaviji, svojim knjigama u kojima oštro napada Tita ili establišment Jugoslavije, zahvaljujući informacijama koje dobiva iznutra, stvara knjige koje postaju vrlo popularne i jedno od najboljih propagandnih oružja koje je emigracija ikada proizvela. Te su knjige bile toliko oštre i začinjene s toliko detalja da je Đureković vrlo brzo postao prava zvijezda u emigraciji.

Zaista je nevjerojatno, apsolutno neživotno da bi Služba državne sigurnosti Hrvatske i Josip Perković sudjelovali u pisanju krajnje kritičnih knjiga koje napadaju osobno predsjednika Tita, partiju i cijeli politički establišment SFRJ, i to samo zato da bi Đureković otputovao u inozemstvo i da bi ga likvidirali.

Da su tvrdnje Vinka Sindičića o tome kako je Josip Perković radio na pisanju knjiga za Stjepana Đurekovića nelogične, neživotne, proizlazi iz sljedećih dokaza koji su sudu bili na raspolaganju:

U sudskom postupku utvrđeno je da je Stjepan Đureković i prije dolaska u Njemačku bio doušnik BND (Njemačke tajne službe). Činjenica da je Stjepan Đureković radio za BND isključuje mogućnost njegove manipulacije od strane Josipa Perkovića iz SDS-a. Očito da je njegov rad odobravala i vodila njemačka tajna služba.

Sindičićeva konstrukcija o motivima ubojstva Đurekovića u potpunoj je suprotnosti s izvješćem koje je Stjepan Đureković napisao njemačkoj policiji nakon što je emigrirao. Izvješće nosi naslov “Moj opis rada u Ini”. Premda je imao priliku, piše policiji, nalazi se u inozemstvu na sigurnom, on ne spominje nikakve kriminalne radnje u Ini i o svom radu u Ini govori sa simpatijama.

Upotrebom logike i dokaza koji su bili u posjedu suda ili ih je sudsko vijeće moglo pribaviti od hrvatskih pravosudnih organa, sud je morao zaključiti da je Vinko Sindičić, opisujući motive ubojstva Stjepana Đurekovića, dao u potpunosti lažan iskaz.

Iskaz Sindičića na sudu poslužio je kao temelj kaznene odgovornosti za Krunoslava Pratesa i osnova za pokretanje kaznenog postupka za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Bitni sažetak svjedočkog iskaza Vinka Sindičića može se svesti na sljedeće:

U Hrvatskoj je pri Izvršnom komitetu SKH formirana “prava tajna služba” izvan sustava sigurnosnih službi SRH i SFRJ te je djelovala od 1972. do 1986. Zadaća te “prave tajne službe” je da sređuje, obrađuje i filtrira dolazeće informacije po njihovoj važnosti za komunističku partiju i njeno održavanje na vlasti te da tako pripremi temelj za procjenu i odlučivanje. Za rad u ovoj službi nije bilo natječaja s obzirom na to da ova služba oficijelno nije postojala (str. 6. neslužbenog prijevoda presude).

Vinko Sindičić tvrdi da je on bio pripadnik “prave tajne službe” i da je u tom svojstvu 1983. bio u komisiji koja je saslušavala Josipa Perkovića, tada načelnika 2. odjela SDS pri R SUP-u SRH kako bi utvrdila da li je bilo zloupotreba službe u ubojstvu Đurekovića. Nadalje, Vinko Sindičić lažno tvrdi da je u toku tog saslušanja Josip Perković priznao da je zajedno s Krunoslavom Pratesom organizirao ubojstvo Đurekovića po zapovijedi Zdravka Mustača. Sva saznanja o ulozi Perkovića, Mustača, Pratesa, Lasića i sve pravno relevantne činjenice koje sud smatra relevantnim vezano za samo ubojstvo proizlaze iz svjedočenja Vinka Sindičića o navodnom priznanju Josipa Perkovića tijekom saslušanja od strane pripadnika “prave tajne službe”.

Je li u SRH postojala “prava tajna služba” pri CK SKH koja je radila paralelno sa sigurnosnim službama SRH utemeljenim na zakonu, a po svojoj funkciji kontrolirala “zvanične” službe sigurnosti, pa čak istraživala čelne ljude SDS RSUP-a SRH?

Ako to nije točno, onda cijelo svjedočenje Vinka Sindičića pada po domino efektu. Naime, ako takva služba nije postojala, onda Vinko Sindičić nije mogao biti njen član. Onda nije mogao biti ni član komisije koja je saslušavala visokog dužnosnika Službe sigurnosti Republike Hrvatske Josipa Perkovića. Josip Perković nije mogao ni priznati sve činjenice za koje Vinko Sindičić tvrdi da mu je priznao, a koje činjenice su bile baza za donošenje osuđujuće presude hrvatskom državljaninu Krunoslavu Pratesu koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Tvrdnje o “pravoj tajnoj službi?? koje je iznio Vinko Sindičić nisu potkrijepljene ni jednim drugim dokazom.

Dakle, pitanje svih pitanja u slučaju za ubojstvo Đurekovića i presude Pratesu jest: da li je ili nije postojala Sindičićeva “prava tajna služba” koja je bila pri Izvršnom komitetu CKH i nadređena Službi državne sigurnosti Hrvatske.

Istaknuo bih općepoznatu činjenicu da je SKH/SKJ u potpunosti upravljao svim državnim institucijama u Republici Hrvatskoj, prije svega putem utjecaja na kadrove koje je postavljao na sve važnije državne i privredne pozicije. SKH/SKJ je u potpunosti upravljao cijelom državnom operativom, posebno represivnim organima, uključujući i sigurnosne službe, tako da nije bilo potrebe za stvaranjem paralelne, super tajne službe koja će kontrolirati Službu državne sigurnosti koja je i tako bila pod potpunom partijskom kontrolom. Neosporna je povijesna činjenica da su SRH i SFRJ bile partijske države. SKH nije bila ilegalna ili polulegalna organizacija, već je njihova uloga bila utvrđena Ustavom i svim važećim zakonima. Uloga partije u društvu je bila strogo definirana.

Npr., predsjednik CK SKH automatski postaje i član Predsjedništva SRH po položaju (čl. 387 st. 5 Ustava SRH) i dr. Znajući sve to, tvrdnja da je partija u vlastitoj državi morala stvarati ilegalne organizacije kako bi kontrolirala organe s kojima je upravljala temeljem Ustava i zakona apsurdna je.

Nadalje, SKH kao i tadašnja država bile su visoko birokratizirane tvorevine kojima je bilo imanentno proizvoditi veliku količinu dokumentacije koja danas predstavlja jasnu arhivsku građu za rekonstrukciju svih važnijih događaja u našoj povijesti.

Iz obrazloženja same presude Krunoslavu Pratesu proizlazi da i vještak ekspert kojega je angažirao sud, riječ je o sudskom vještaku Bernardu Robioneku, nije mogao potvrditi tvrdnje Vinka Sindičića. Vještak Robionek svoj studij povijesti s posebnim osvrtom na istočnoeuropsku povijest započeo je 1990. godine i uspješno završio 2005. na Sveučilištu u Kölnu s akademskim stupnjem magistra. Od listopada 2006. Robionek je promoviran kod profesora doktora Steindorfa na Katedri za istočnoeuropsku povijest na sveučilištu u Kielu s temom “Hrvatski aktivisti za nezavisnost u SR Njemačkoj u Zapadnom Berlinu”. Za istraživanje materijala za svoju disertaciju vještak se 2007.zadržavao u Beogradu i Zagrebu na područnim istraživanjima. Poznaje hrvatski jezik. Vijeće Vrhovnog pokrajinskog suda u potpunosti je uvjereno u njegovu stručnost. Taj vještak je jednom rekao da iz svojih istraživanja nije našao nikakvu sigurnu potvrdu za postojanje jedne takve neslužbene tajne službe. Nadalje, vještak je zauzeo mišljenje da mu se čini “krajnje upitan način naredbe i kasnije istrage o ubojstvu nad Đurekovićem na razini tajne službe koji je opisao svjedok Sindičić”. Zbog ovog stava sudskog vještaka sud je konstataciju o tajnoj službi temeljio u bitnom na izjavama svjedoka Sindičića. Kako dakle ne postoji ni jedan dokaz koji bi potvrdio iskaz Vinka Sindičića, začuđuje da sudsko vijeće nije povjerovala ni sudskom vještaku Robioneku, to više što samo u svojoj presudi navodi vrlo impresivnu biografiju tog eksperta za jugoslavenski sigurnosni sustav. Valja napomenuti da Vinko Sindičić, a to je navedeno i u presudi, definira “pravu tajnu službu” kao mrežu osoba u inozemstvu od kojih su neki bili voditelji konzulata, novinari, časnici na brodu, članovi emigrantskih organizacija i sl. Takva organizacija koja prikuplja podatke, analizira ih i dostavlja partijskom rukovodstvu ne može djelovati bez sredstava veze, tehničkih i materijalnih sredstava, proračuna, evidencije pripadnika i informanata i sl. Dakle, mora imati potpunu infrastrukturu čiji bi se trag nesumnjivo pronašao u arhivima u Hrvatskoj. Nadalje, ti kadrovi bi morali imati mirovinsko, zdravstveno i slično osiguranje, što nisu imali.Takva organizacija nije mogla postojati a da ne ostavi arhivskog traga pa bi netko nekad prije Sindičića, da je ona postojala, spomenuo takvu tajnu službu.To nitko nikad nije učinio, ni povjesničari, istraživači, novinari pa ni tajne službe Zapada koje su se intenzivno bavile jugoslavenskim tajnim službama.

Budući da je njemačka obavještajna služba bila izuzetno fokusirana na područje bivše Jugoslavije, neosporno je da bi naveli da je na području Jugoslavije postojala i služba unutar Centralnog komiteta. To bi više morala takva služba doći u fokus pažnje njemačke tajne službe jer je prema riječima Vinka Sindičića bila orijentirana, tj. djelovala je u inozemstvu.

Nadalje, začuđuje da sud nije ni pokušao saslušati najviše državne, partijske i policijsko-obavještajne dužnosnike iz 1983. Velik broj tih ljudi i danas živi u Hrvatskoj, svježe su memorije i s lakoćom mogu rekonstruirati način rada u SR Hrvatskoj i Savezu komunista Hrvatske 1983.Da su to učinili, onda bi im se kao svjedoci pojavile osobe koje su oko 1983. bili: profesionalni sekretar Savjeta za zaštitu ustavnog poretka u Predsjedništvu SRH, sekretar i član CK SKH, član Predsjedništva SRH, sekretar (ministar) unutrašnjih poslova SRH, vojni zapovjednik u Hrvatskoj, predsjednik Predsjedništva CK SKH, član Predsjedništva CK SKH.

Kako se moglo povjerovati u novootkrivenu Sindičićevu “pravu tajnu službu” a da se ne saslušaju osobe koje su oko 1983. upravljale hrvatskom partijom i Hrvatskom. Sve bi te osobe sudu rekle isto što i meni. U partiji nije postojala nikakva tajna služba. Za to nije bilo potrebe. Svi organi države i partije postojali su i funkcionirali temeljem ustava i zakona. Na iste okolnosti mogli su saslušati i niz nekadašnjih pripadnika Službe sigurnosti, koji su mogli svjedočiti o načinu funkcioniranja sigurnosnih sustava, ali isto tako i u statusu Sindičića kao vanjskog suradnika. Postoje ne samo personalni već i materijalni dokazi da je Vinko Sindičić lagao. Njegova ključna tvrdnja da je on radio u “pravoj tajnoj službi” u Izvršnom komitetu CK SKH i da je u tom svojstvu 1983.saslušavao Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su mu tom prilikom priznali kazneno djelo jednostavno ne stoji.

Povijesna je činjenica da je Izvršni komitet kao tijelo CK SKH ukinut na 8. kongresu SKH održanom u Zagrebu 1978., dakle 5 godina prije ubojstva Đurekovića. Da je Vinko Sindičić zaista bio pripadnik neke tajne službe u Izvršnom komitetu CK SKH, onda bi taj podatak morao znati. O ovoj činjenici govori i statut SKH i zaključci Kongresa i mnoštvo drugih pisanih dokaza iz tog doba. Isto tako, ni Zdravko Mustač nije od člana nepostojećeg Izvršnog komiteta SKH 1982. mogao primiti zapovijed za likvidaciju Stjepana Đurekovića jer je u to doba nije bio na funkciji “političkog šefa SDS-a”, kao što to tvrdi Sindičić. Kao kontrolnu činjenicu istinitosti iskaza svjedoka Vinka Sindičića sud je mogao koristiti dostupne podatke o Vinku Sindičiću s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća.

Uloga Vinka Sindičića i njegov odnos s civilnom sigurnosnom službom RSUP-a (SDS) vrlo pomno i analitički kvalitetno opisani su u oslobađajućoj presudi Vinka Sindičića za ubojstvo Brune Bušića donesenoj po raspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu 20. ožujka 2000. U presudi se analizira “premisa da je optuženik Vinko Sindičić bio suradnik Službe državne sigurnosti” (str. 29. i 30. presude).

Sud nedvojbeno utvrđuje da je Vinko Sindičić bio suradnik Službe državne sigurnosti bivše Jugoslavije, i to pod imenom Mišo i Pitagora. U nastavku obrazloženja oslobađajuće presude u odnosu na Vinka Sindičića vijeće Županijskog suda u Zagrebu navodi da su neki od suradnika Službe državne sigurnosti bili kao vanjski suradnici angažirani u politički motiviranim ubojstvima. Ovakav zaključak, na nivou indicija, poklapa se s priznanjem Vinka Sindičića koje je dao tijekom saslušavanja u svojstvu svjedoka u kaznenom predmetu protiv Krunoslava Pratesa da ga se u 80-im godinama sumnjičilo za ubojstvo Bušića, Josipa Senića i obitelji Ševo, a da je osuđen u Velikoj Britaniji za pokušaj ubojstva emigranta Štedula.

U samom spisu Županijskog suda u Zagrebu broj K-146/99, u kaznenom predmetu protiv Vinka Sindičića zbog izvršenja kaznenog djela ubojstva na štetu Brune Bušića, očigledno se nalaze brojni dokazi o ulozi Vinka Sindičića, ali zbog statusa tajnosti koji ima dio spisa, ti dokazi (spis SDS-a o suradničkom statusu Vinka Sindičića i dr.) nisu nam bili dostupni, ali su mogli biti dostupni njemačkom sudu.

Dakle, po stavu Županijskog suda u Zagrebu, Vinko Sindičić je bio suradnik Službe državne sigurnosti SRH.

Suradnički status reguliran je Pravilnikom Službe državne sigurnosti.

Iz ovog pravilnika sasvim jasno proizlazi da suradnik nije dio Službe državne sigurnosti, već se radi o građaninu koji je dobrovoljno pristao za službu obavljati određene radnje (doušničke, agentovne i sl.). On zadržava status građanina, a ne profesionalca i nije dio sigurnosnog profesionalnog sustava. Status i djelokrug rada suradnika Službe državne sigurnosti reguliran je točkama 16-28 Pravilnika.

Pojam suradnika, tj. građanina neprofesionalca koji pomaže Službi nije nepoznat i bilo kojoj drugoj službi državne sigurnosti ili pak kriminalističkoj službi ili bilo kojem drugom organu kaznenog progona, ali je apsurdno tvrditi da netko tko ima status doušnika ili bilo kojeg drugog pojavnog oblika funkcije vanjskog suradnika može ikada doći u priliku da saslušava jednog od čelnika službe državne sigurnosti bilo koje države.

Tvrdnja da je Vinko Sindičić radio za Centralni komitet SKH, i to za njegovu “pravu tajnu službu”, te u toj funkciji saslušavao visoko rangiranog funkcionara SDS-a MUP-a RH ukazuje se kao potpuna izmišljotina, ako kao kontrolnu činjenicu koristimo saznanja o Vinku Sindičiću i njegovu životu u 1983. i godinama koje su slijedile. Već iz izjava citiranih mogućih presumptivnih svjedoka koji su radili u Službi državne državne sigurnosti vidljivo je da je Služba državne sigurnosti imala značajnih problema s Vinkom Sindičićem koji je često dolazio u sukob s različitim ljudima u Rijeci te se pritom koristio prijetnjama pa i prijetnjama oružjem.Kao svog bivšeg suradnika oni su nastojali zaštititi Službu od kompromitacije i upravo je kasnijih godina Josip Perković bio zadužen da pokušava koliko toliko kontrolirati situaciju oko Vinka Sindičića. Da se radilo o osobi bez društvenog ugleda i značajne društvene pozicije, koja je često dolazila u sukob sa zakonom, vidljivo je iz niza podataka koje smo prikupili iz javnih izvora.

VEČERNJI LIST
30-06-2013, 10:17 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#3

Quote:Donosimo drugi nastavak autorskog teksta Ante Nobila, odvjetnika koji brani Josipa Perkovića

Odluka o ubojstvu donesena je u Beogradu

Siguran sam da mi u Hrvatskoj ovakve kaznene postupke možemo provesti kvalitetnije. Uostalom, mi smo sada Europa.

[Image: odluka-ubojstvu-donesena-je-beogradu-slika-1114425]


Piše: Anto Nobilo

Ako rekonstruiramo život Vinka Sindičića u 80-im godinama kad tvrdi da je radio kao analitičar za CK SKH, i to za njegovu “pravu tajnu službu”, onda ćemo utvrditi sljedeće:

Boravio je u Rijeci, a ne u Zagrebu gdje je bilo sjedište CK SKH od 1987. do 1989. Vinko Sindičić je u Rijeci bio umiješan u čitav niz prizemnih obračuna i kriminalno suspektnih radnji. 1979. pa nadalje, prema 80-im godinama, gradi poslovno-stambeni objekt u Marčelijevoj dragi, danas Ulica Mate Balote 24. Izvođaču radova ostaje dužan.Tužili su ga vlasnici zemlje jer su tvrdili da je zgradu izgradio na tuđem zemljištu. Više puta je prodavao iste stanove različitim ljudima uzimajući novac od lakovjernih kupaca, pa je tako prevario barem 4 obitelji.

U vezi s tim prijevarama svjedok je pravomoćno osuđen na 4 mjeseca zatvora.Automobilom je pokušao pregaziti kćer Siniše Mohorka s kojim je bio u sporu oko imovine.

Zamalo je ugušio podstanara Murata jer je iz ispušnih cijevi u sobu u kojoj se nalazio Murat ubacivao turiranjem motora velike količine ugljičnog monoksida. Ispred kafića Skalinada kod hotela Bonavia u središtu Rijeke usred dana pucao je na policijskog inspektora Ljubu Neškovića.

Iz presude Vinku Sindičiću u postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem K-146/99 zbog ubojstva Brune Bušića vidljiv je faktički njegov socijalni status, njegovo ponašanje i aktivnosti. Tako npr. tvrdi da je u Marčelijevoj dragi htio sagraditi autolakirnicu te opisuje svoja putovanja u različite zemlje očigledno po zadatku Službe državne sigurnosti. Sam Vinko Sindičić tvrdi da je zajedno s Venom Doležalom, koji ima autoservis, radio na prepravcima karamboliranih automobila koje su prodavali diljem Jugoslavije, a da je negdje krajem 70-ih godina položio ispit za autolakirera kako bi mogao otvoriti autolakirersku radionicu. Tvrdi da je tijekom gradnje kuće stalno boravio na građevini i intenzivno se bavio gradnjom kuće.

Želi izaći iz Velike Britanije

S Ragibom Merđanićem u to vrijeme je bio u lošim odnosima, koji su proizlazili iz činjenice da su zajedno švercali. Nadalje, tvrdi da se bavio švercom satova te da je sam radio gravure kad se to pokazalo potrebnim.

Uza sve rezerve prema bivšoj državi, teško bismo mogli prihvatiti tvrdnju Vinka Sindičića da bi osoba njegova profila i ponašanja te javnog “ugleda” mogla raditi u Centralnom komitetu SKH kao analitičar i u funkcionalnom smislu biti čak nadređen zamjenik ministra unutrašnjih poslova g. Mustaču ili načelniku II. odjela SDS-a g. Perkoviću, koje je navodno čak i saslušavao.

Upravo suprotno, očigledno je da je Vinko Sindičić svoj status vanjskog suradnika u Službi državne sigurnosti često zloupotrebljavao jer je dolazio u razne sukobe s ljudima na području Rijeke, bavio se sitnim švercom automobila i satova i drugim nedopuštenim radnjama, a taj status suradnika koristio kako bi se zaštitio. Upravo su mu službenici državne sigurnosti iz Rijeke pa i Josip Perković pomagali da se sanira šteta koju je on nanosio Službi svojim ponašanjem u Rijeci, tako da se njegova tvrdnja da je on saslušavao Josipa Perkovića i radio za CK SKH čini apsolutno neutemeljenom.

Vinko Sindičić nalazio se na izdržavanju kazne zatvora zbog ubojstva u pokušaju izvršenog na tlu Velike Britanije protiv hrvatskog emigranta Štedula. Iz pisma upućenog Generalnom konzulatu Republike Njemačke 31. 8. 1998., a koje je dostavljeno na niz različitih adresa u Velikoj Britaniji, proizlazi da Vinko Sindičić prezentira navodnu kaznenu odgovornost Zdravka Mustača i Josipa Perkovića i nudi se za svjedoka te na bilo koji način nastoji da izađe iz zatvora u Velikoj Britaniji.

On doslovno preklinje Njemačke vlasti da ishode njegovo izručenje iz Velike Britanije u Njemačku i kao protuuslugu nudi svoja saznanja o umiješanosti Mustača i g. Perkovića u ubojstva. Iz pisma proizlazi da pokušava na sve načine doći u Njemačku, ali tada ni na koji način ne spominje ubojstvo Stjepana Đurekovića. Očito je da je na ideju da svjedoči o okolnostima vezanim za to ubojstvo došao razvojem situacije kad je počeo sudski postupak protiv Pratesa, a optužba, i oni koji su stajali iza optužbe, došli u slijepu ulicu ne mogavši okončati taj postupak osuđujućom presudom. U tom trenutku on opet dolazi i nudi njemačkim vlastima svoju pomoć i kao 1998. kad je odbijen, a kao što je to vidljivo iz njegova prvog saslušanja, zauzvrat očekuje azil u Republici Njemačkoj.

Sindičić je bio vanjski suradnik

Svjedok Bože Vukušić svakako je osoba koja bi sve učinila da našteti bilo Josipu Perkoviću, bilo Zdravku Mustaču ili bilo kojem drugom pripadniku sigurnosnog sustava bivše države.

Međutim, Bože Vukušić je morao iskazati, nakon iskaza Vinka Sindičića, da u svojoj 10-godišnjoj aktivnosti u komisiji nije mogao naći nikakvu potvrdu da je Sindičić imao jednu oficijelnu funkciju unutar SDS-a, premda je ustvrdio da je on bio važan čovjek u sigurnosnom aparatu Hrvatske.

Premda sudsko vijeće pokušava koristiti svjedoka Vukušića kao potvrdu iskaza Vinka Sindičića, pažljiva analiza onoga što je Bože Vukušić rekao to opovrgava. Ako Vinko Sindičić nikad nije imao službenu poziciju u sigurnosnom sustavu bivše države, a bio je važna osoba za tu službu, onda ga možemo definirati samo kao vanjskog suradnika, o čemu smo već i govorili.

Bože Vukušić zasigurno ne može biti osoba koja potvrđuje svjedočenje Vinka Sindičića. Bože Vukušić je o radu državne sigurnosti u SFRJ i SRH napisao knjigu pod naslovom “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”.

Na str. 375.-377. Bože Vukušić govori o tome tko, gdje i pod kojim okolnostima je donio odluku o ubojstvu Đurekovića te tko je ubio Đurekovića. Iz njegovih ukupnih saznanja proizlazi da je nalog za izvršavanje akcije ubojstva Đurekovića dao Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove nakon što je dobio odobrenje na Savjetu za zaštitu ustavnog poretka SFRJ. U prvoj fazi stvoren je operativni štab akcije Dunav koja je trebala uhodanim sredstvima pripremiti teren za kompromitaciju Đurekovića i njegovu konfrontaciju s ostalim emigrantima, a nakon toga je jugoslavenska obavještajna služba sa sjedištem u Beogradu u dogovoru s crnogorskom službom sigurnosti angažirala kriminalce da osnuju tim koji će izvesti fizičku likvidaciju Stjepana Đurekovića. Nakon akcije za koju su u Beogradu smatrali da je briljantno izvedena, cijela ekipa sigurno se vratila u Jugoslaviju i odmarala se na crnogorskom primorju kad su mediji saznali za ubojstvo Đurekovića.

Vukušić citira da je Stane Dolanc nakon što je čuo da je Đureković ubijen samo pitao da li se ekipa (misleći na izvršioce ubojstva) sigurno vratila u Jugoslaviju.

Dakle, čak i Bože Vukušić, koji zasigurno nije sklon Josipu Perkoviću, ako ni zbog čega, a ono zbog toga jer su Perkovićevi operativci doznali da je on izvršio kazneno djelo otmice i dandanas se vodi kazneni postupak protiv Bože Vukušića u Hrvatskoj zbog tog kaznenog djela, nikada nije potvrđivao teze koje je pred sudom iznio Vinko Sindičić. Bože Vukušić to nije mogao počiniti ni pred sudom u osobnom svjedočenju niti u knjigama koje je na tu temu pisao.

Iskaz bez dokaza

Slijedom izloženog, Božu Vukušića ni na koji način se ne može koristiti kao potvrdu iskaza Vinka Sindičića.

Nije nevažno ovdje spomenuti da je Vinko Sindičić prvi i jedini koji je iznio tezu da bi Josip Perković i Zdravko Mustač sudjelovali u ubojstvu Stjepana Đurekovića te vodili tu akciju. Upravo suprotno, svi izvori iz arhiva Službe državne sigurnosti Hrvatske koje je proučavao Bože Vukušić, kao i sve analize njemačkih saveznih organa iz 73. godine koju analizu sud u Müncnenu posjeduje, govorili su da je akcija ubojstva Đurekovića izvršena iz Beograda. Tek nakon manipulacije Vinka Sindičića Beograd i Savezna tajna služba te Služba sigurnosti Crne Gore amnestirani su te je svaljena cijela krivnja na Službu državne sigurnosti Hrvatske ili CK SKH.

Saga o “vjerodostojnom” svjedoku Vinku Sindičiću nije prestala ni nakon suđenja Pratesu. Nakon što se našao u njemačkom zatvoru zbog otmice (ubrzo je, naravno, pušten), policijskim istražiteljima dao je iskaz da je Udba ubila Olofa Palmea i da on o tom ubojstvu ima saznanja. Švedska, kao ozbiljna država, nije se ni osvrnula na te informacije i njeni istražni organi nikada nisu ni saslušali Vinka Sindičića.

Na kraju, kao šlag na tortu dolazi 28. ožujka 2012. dokument koji je stvorio ključni njemački svjedok Vinko Sindičić. Sačinio ga je i ovjerio pred javnim bilježnikom u Njemačkoj te poslao njemačkom tužiteljstvu, policiji, sudu, pa i Hrvatskoj novinskoj agenciji Hini. Naslov dokumenta je Widderuf – opoziv.

Tako Vinko Sindičić 13. 4. 2012. posebno piše Saveznom tužiteljstvu: “Poštovani, ovim putem Vam dostavljam faksom na gore navedeni broj moju izjavu u odnosu na moje izjave u svojstvu svjedoka pred njemačkom policijom, njemačkim tužiteljstvo i Visokim zemaljskim sudom u Münchenu. Obrazloženje suvišno. Ako ćete na njemu inzistirati, slobodno ga zatražite. Srdačno, Vinko Sindičić”, a u prilogu ovjerena izjava.

Sama ovjerena izjava glasi da su izjave “koje sam u svojstvu svjedoka dao pred 1. njemačkom policijom, 2. njemačkim državnim odvjetništvom, a posebno pred 3. Višim zemaljskim sudom u Münchenu u kaznenom postupku protiv hrvatskog državljanina Krunoslava Pratesa u kaznenoj stvari Đureković, u potpunosti i iskreno opozivam, tj. povlačim navedene izjave kao da ih nikad nisam dao. Ovim putem iz današnjeg gledišta dajem suglasnost za obnovu navedenog postupka”.

Iz Sindičićeve prikrivene prijetnje Državnom odvjetništvu (“Obrazloženje suvišno. Ako ćete na njemu inzistirati, slobodno ga zatražite”), možda bi se moglo zaključiti da Sindičić baš i nije svojom slobodnom voljom dao ovakav iskaz.

Da ne ispadne sve tako crno u odnosu na njemački sud, Vinko Sindičić je godinama u Rijeci bio u sporu s jednom tvrtkom vezano za najam prostora. Očito iz osvete, tijekom svog svjedočenja u Njemačkoj naveo je direktora te tvrtke kao osobu koja je iz Hrvatske preko vozača kamiona svoje tvrtke prošvercala pištolje u Njemačku. S tim pištoljima je, po Sindičiću, ubijen Đureković.

Njemačka je, zajedno s tjeralicom za Perkovićem i Mustačem, objavila i tjeralicu za tim poslovnim čovjekom. Međutim, njegov njemački odvjetnik je od Saveznog vrhovnog suda Njemačke ishodio ukidanje tjeralice.

U obrazloženju, Vrhovni sud Njemačke navodi da iskaz Sindičića nije potkrijepljen ni jednim drugim dokazom i da sam ne predstavlja dovoljan stupanj izvjesnosti. I, što na kraju reći. U svijetu tajnih službi činjenice nisu obično onakve kakvima se čine na prvi pogled. Ljudi umočeni u tajne ratove imaju neke svoju drugu logiku. Podmetanje i obmana su im glavno oružje. U tome su ponekad čak i vrlo dobri. Ne kao naš svjedok Vinko Sindičić.

Mi smo sada Europa

Ako činjenice iz obavještajnih akcija pokušavate utvrditi klasičnim dokaznim sredstvima na sudu, onda svaki iskaz obavještajca morate višestruko provjeriti i, ako je to moguće, dovesti u vezu s materijalnim dokazom. Svjedoci ovakvog tipa nalažu izuzetan oprez i iskustvo prilikom ispitivanja. Lažna svjedočenja obavještajaca često su na prvi pogled logična. Obavještajci su posebno trenirani da budu uvjerljivi u iznošenju fikcija. Potrebno je veliko iskustvo i odlično poznavanje konteksta u kojem se događaji odvijaju da bi se moglo procijeniti što je istina.

U ovom slučaju očigledno imamo produžetak rata obavještajaca i njihovih protivnika, suradnika tajnih službi i njihovih bivših vodećih oficira i tajnih službi između sebe. Na ovom suđenju nije bilo neutralnih svjedoka. Svi se mogu svrstati u dva suprotstavljena tabora. Jedino je novo što se više ne vode tajne akcije, već se taj njihov stari rat sada pokušava nastaviti u sudskom postupku i putem medija.

Iz ove presude možemo jedino sigurno zaključiti:

Stjepan Đureković je bio agent njemačke tajne službe i visoko pozicioniran u vodećoj hrvatskoj tvrtki Ini.

Emigrirao je i počeo propagandno-politički djelovati protiv sistema u SFRJ. umnjalo se da je s jedne strane pronevjerio novac, a s druge strane da je razotkrio položaj strateških rezervi nafte Jugoslavenske narodne armije za slučaj rata.

Ubili su ga na zaista okrutan način kriminalci iz Beograda koji su radili za službu državne sigurnosti Jugoslavije. Odluka o ubojstvu donesena je u političkom i sigurnosnom vrhu Jugoslavije, a prethodila je velika propagandna akcija protiv Đurekovića.

U Njemačkoj leži osuđen na doživotnu robiju hrvatski državljanin Krunoslav Prates. Presuda je donesene bez valjanog razloga. Ostalo je povijest.

Siguran sam da mi u Hrvatskoj ovakve kaznene postupke možemo provesti kvalitetnije. Uostalom, mi smo sada Euro

Večernji list
30-06-2013, 10:21 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#4

Quote:Đurekovića su ubili 'kileri' iz riječke grupe, a ne Arkan?


Šokantno: Imena iz te skupine poznata su hrvatskim pravosudnim tijelima i iz istrage ubojstva Brune Bušića.


[Image: durekovica-su-ubili-kileri-rijecke-grupe...ka-1238510]
Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskome političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.

Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. u Nje­mačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva uboj­stva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač.

Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013., svega tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnaž­nija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima.

Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, iznosi prvi put izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Kako je krenula priča

Kad je u Njemačkoj pokrenut postupak za okrutno ubojstvo Stjepana Đurekovića, i kad je za sudjelovanje u tome optužen, a onda i osuđen bivši agent Udbe Krunoslav Prates i kad su osumnjičeni bivši šefovi Udbe Zdravko Mustač i Josip Perković, krenula je priča da je ubojstvo bilo organizirano u Beogradu, da su iza njega stajali Arkan i njegova skupina, a da hrvatska Udba s time nije imala veze. Dakako, ta je priča išla i još uvijek ide iz krugova bivših djelatnika Udbe koji tako misle zamesti svoje tragove u svemu. No sve je više tragova, indicija i činjenica da je iza Đurekovićeva ubojstva stajala hrvatska Udba, i to u prvom redu riječka skupina. Prvi je o tome počeo javno govoriti bivši poznati udbaš Vinko Sindičić, inače jedan od ključnih svjedoka na suđenju Pratesu, a zatim je u lipnju 2009. njemačka savezna kriminalistička policija objavila međunarodnu tjeralicu za Perkovićem, Mustačem i Ivanom Lasićem, ali i za trojicom bivših dužnosnika riječkog centra SDS-a Brunom Smokvinom, Ivanom Cetinićem i Marinom Modrićem te njihovim navodnim suradnikom Borisom Brnelićem. Za svima je tjeralica raspisana zbog sumnje da su sudjelovali u Đurekovićevoj likvidaciji.

Poznavali su Sindičića

Bože Vukušić u najnovijoj knjizi pita jesu li uistinu arkanovci ubili Đurekovića. I zatim nastavlja: "Jedna od najšokantnijih novosti koju je Sindičić objelodanio dopunjujući iskaz jest sudjelovanje tzv. riječke skupine u Đurekovićevu ubojstvu. Zbilja šokantna novost – premda njemačka policija nije iznijela detalje – jer se dotad podrazumijevalo da su 'killeri' pripadali Ražnatovićevoj bandi, a njihovi rukovodioci republičkoj centrali crnogorske Udbe u Titogradu (danas Podgorica) i saveznoj službi u Beogradu. No treba napomenuti da su ta riječka imena, izuzev Brnelića, već bila poznata hrvatskim policijsko-pravosudnim tijelima, samo iz jednoga drugog slučaja – iz istrage i suđenja za ubojstvo Brune Bušića. Iz njihovih tadašnjih iskaza nedvosmisleno proizlazi, ma koliko god su pokušavali vrdati, da su poznavali Sindičića, da su znali da je on Udbin suradnik Pitagora, a da je i Sindičić itekako poznavao njih. Zbog čega je, uostalom, u Njemačkoj i dobio status insajderskog svjedoka." Vukušić zatim poimence čitatelje upoznaje s članovima te riječke skupine.

Prvi je Bruno Smokvina, načelnik Centra SDS-a Rijeka od 1. siječnja 1980. do kraja 1989., za kojega navodi: "Prije toga obnašao je dužnost društvenog pravobranioca samoupravljanja u Zajednici općina Rijeka, a još prije radio je u Ininoj Rafineriji nafte Rijeka. I to punih dvadeset i pet godina. Dakle, bio je dosta dugo Đurekovićev kolega.

Kao svjedok pred Županijskim sudom u Zagrebu Smokvina je 7. siječnja 1993. iskazivao o Sindičiću, kojem je u više navrata – na izričit Perkovićev zahtjev – morao rješavati probleme". I Vukušić zatim citira njegov sudski iskaz: "Vinka Sindičića iz Rijeke ja sam osobno upoznao kada je dolazio u prostorije Centra i tražio da mu pomognem u pogledu nekih njegovih privatnih problema ili incidenata. U samom početku mog rukovođenja nisam bio upoznat da bi Sindičić bio suradnik ili na neki drugi način vezan uz Centar Rijeka. Međutim, tijekom 1980., a naročito kasnije, uvidio sam iz nekih postupaka da je Vinko Sindičić itekako vezan uz Centar Rijeka. Do tog saznanja sam došao kada sam uvidio da gospoda iz tadašnjeg SDS-a RSUP-a SRH – gospodin Josip Perković i Srećko Šimurina traže od mene da rješavam neke probleme uz Vinka Sindičića koje je imao na području Rijeke. Kasnije bi gospodin Perković, tada načelnik II. odjela u SDS-u RSUP-a SRH, kada bi tražio da interveniram za Vinka Sindičića, objašnjavao da to od njega traže iz SDB-a Beograd, SSUP-a. Ja sam zaključio da je Vinko Sindičić suradnik Službe čim traže da za njega vršim različite intervencije kod različitih organa. Negdje 1985. poduzeće Adriamont iz Rijeke išlo je u stečaj pa su me zvali kako bi regulirali stan koji su dali Vinku Sindičiću na korištenje još 1973., a dodijeljen mu je iz zamjenskih stanova koji su dobili od Komunalnog zavoda iz Rijeke. Nisam o tome imao nikakvih saznanja pa sam u Zagrebu nazvao Šimurinu i Perkovića, ali ni oni nisu znali preciznije odgovoriti u pogledu te obveze jer da se moraju konzultirati sa SDB-om SSUP-a u Beogradu. Ja ni danas ne znam tko je i zašto taj stan iz zamjenskih stambenih fondova dao na korištenje Vinku Sindičiću u Rijeci. Kasnije sam od nekog djelatnika Centra saznao da iza Vinka Sindičića stoji pseudonim 'Pitagora'."

Smokvina je umro 1. srpnja 2010. u Pagu i Vukušić zaključuje: "Što se tiče međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Njemačka, Hrvatska je u tih više od godinu dana poduzela – ništa." Drugi iz skupine – Ivan Cetinić počeo je 1975. raditi u Udbi, a nakon šest godina avansirao je u načelnika II. odjela Centra SDS-a Rijeka. Prestižnu će dužnost obnašati sve do prvih višestranačkih izbora. U istražnom postupku za Bušićevo ubojstvo Cetinić je 15. svibnja 1993. također kazao kako je upoznao Sindičića, a Vukušić dodaje: "Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.

Štoviše, Cetinić je nešto više od godinu dana nakon raspisivanja tjeralice, 15. rujna 2010. dobio državnu koncesiju za sadnju vinove loze i maslina u korčulanskoj uvali Zavlatici. Ni njega, kao ni Smokvinu, njemačka policijsko-pravna tijela više nemaju priliku ispitati. Umro je od srčane kapi 19. srpnja 2013. te pokopan u rodnom Blatu." Treći – Marin Modrić bio je od 1976. do 1986. operativac u II. odjelu riječke Udbe. I on je pred Županijskim sudom u Zagrebu (7. siječnja 1993.) iskazivao o Sindičiću. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.

No Modrić je još živ. I dolazimo do najintrigantnijeg dijela o riječkoj skupini. Vukušić napominje da bi Modrićevo moguće svjedočenje u Njemačkoj bilo tim zanimljivije jer ga s ubojstvom Đurekovića, osim Sindičića, povezuje još jedan Riječanin – Momir Blagojević, sin partizanskog prvoborca te poslije rata pukovnika KOS-a Slavka Blagojevića. Momir Blagojević u međuvremenu je promijenio ime u Vigor Komar. Vukušić piše: "Kako god ga nazivali, starim ili novim imenom, on tvrdi da je jedna Modrićeva suradnica imala zadatak približiti se Đurekoviću i saznati sve o njegovim životnim navikama. A to je bila ni manje ni više nego Slavica Radić, buduća gospođa Ecclestone! No prije no što će postati svjetska dama, tvrdi Blagojević alias Komar, prostituirala se i džeparila diljem Europe! I svako malo bivala protjerana iz Italije, Njemačke ili Austrije, uz oduzimanje putnih isprava. Blagojević je bio ludo zaljubljen u Slavicu."

Fatalna Slavica

Komar je osobno razgovarao s Vukušićem 21. srpnja 2013. u Rijeci te mu je ovaj precizirao neke detalje iz te bizarne romanse. Vukušić napominje da je Komar vjerovao da će se Udba zadovoljiti s dvije-tri Slavičine dojavice, ali da se grdno prevario. I prenosi Komarevo svjedočenje: "E sad, znajući tog Marina Modrića iz kafe-bara "Sport", to je bilo glavno okupljalište kod tog udbaša Branka Bijelića, Killera, svi su ga zvali Killer, ja sam došao na ideju da je savjetujem – odi k njemu. Odi k njemu i ponudi trgovinu. Ja sam bio, valjda sam retardiran, ne znam, vjerojatno nešto nije u redu kad sam uopće predložio da ponudi nešto udbašima, informaciju i da dobije pasoš nazad i da se zaustavi, da udari rampu udbašima. Pa to je mislim maloumno, kompletno." I Vukušić nastavlja: "Kad te Služba jednom uzme u kolo, iz njega te ne pušta! Nakon što je Blagojević alias Komar saznao da je Modrić koristio Slavicu za opservaciju Đurekovića prije likvidacije, potužio se tadašnjem republičkom ministru policije Pavlu Gažiju i sekretaru Predsjedništva CK SKH Marijanu Kalanju."

Zatim slijedi daljnje Komarevo svjedočenje: "Mene je to toliko iritiralo da sam počeo pisati predstavke (...) da prave ruglo od jedne državne institucije (od SDS-a), zašto su uopće nju, ona je takva i takva, zašto su oni nju toliko angažirali, to isto nije baš u redu. Međutim, nisam dobivao odgovore, nego neke posredne prijetnje. Onda sam pozvan u Udbu i tamo me čekao Bruno Smokvina kojeg nikad u životu nisam vidio, jedan visok, zgodan čovjek, naočit, i tri vjerojatno udbaša. Ja sam iznio, bez obzira na taj uspjeh njihov, ja sam reko nije u redu što mi radi, taj Marin Modrić. I Smokvina mi veli da nije u redu što je to radio, mi smo to, te vaše pismene pritužbe obradili, nije u redu, nije korektno, ta osoba će sigurno snositi konsekvence. A mi vam moramo zahvaliti na Slavici puno, puno. Čitali ste u novinama, bez nje ta operacija ne bi uspjela. To je bilo ni 15 dana nakon likvidacije. Kad se sjetim tog razgovora s njim, odmah mi živac proradi jer nakon pola sata me zaustavi na Korzu, ovaj njen stariji brat Savo, i paljba – pička ti materina, Marin će ostati bez posla zbog tebe, pa ti nisi normalan, čovjek živi godinama ko bubreg u loju, samo da Slavicu razvoza, Omišalj, aerodrom, pulski aerodrom, Rijeka i opet nazad na akcije, operacije."

Vukušić nas upoznaje i sa Slavicom: "Fatalna Slavica upoznala je Bernieja Ecclestonea na nekoj talijanskoj utrci formule 1. Njene prve golišave slike snimio je Ivan Balić – Cobra, ali ju je u svjetski jet-set ubacio Čedo Komljenović, alias Monty Shadow, koji se proslavio kao fotograf djevojaka s duplerice." I posljednji iz riječke skupine jest Boris (Borislav) Brnelić, za kojega Sindičić tvrdi da je bio suradnik riječkog centra Udbe te da se još 1956. zaposlio u Jadroagentu, prijevoznom i špediterskom poduzeću, te da je kao njegov stipendist završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Vukušić dalje prenosi: "Od 1973. do 1977. vodio je predstavništvo te tvrtke u Londonu, a u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio je direktor sektora međunarodne špedicije. Ubrzo potom će napredovati: 1985. imenovan je generalnim direktorom. Sindičić je izjavio da je oružje kojim je Đureković ubijen prokrijumčareno u Njemačku upravo preko Jadroagentovih kanala pa je to Nijemcima vjerojatno bila poveznica prema Brneliću. Inače, Sindičić je poslovno bio povezan s tom tvrtkom i Brnelićem jer je prije neuspjelog atentata na Nikolu Štedula (1988. u Škotskoj) u prizemlju novosagrađene Jadroagentove upravne zgrade u Rijeci unajmio prostor za restoran Stara vrata. Nakon privatizacije 1994. Brnelić postaje najveći mali dioničar Jadroagenta, a trenutačno je predsjednik NO-a tog poduzeća. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa."

U sljedećem nastavku: Trokut Ina - Špiljak - KOS

'Svaki bi put do putovnice dolazila preko kreveta'

Vigor Komar još je prije 15-ak godina javno iznio potresnu priču o Slavici Radić: "S Udbom surađuje od 1982., a na suradnju sam je, nažalost, nagovorio ja. Tada smo stalno izlazili zajedno, ali mi je već bilo navrh glave što se u mom društvu nabacuje drugim muškarcima. Jednostavno sam htio da opet ode u inozemstvo jer – daleko od mojih očiju, daleko od srca. Svaki put bi do putovnice dolazila preko kreveta, u kojem je bila sa šefom pasoškog odjela. No budući da je te godine za šefa pasoškog odjela došla žena, izvjesna gospođa Marija, Slavici je bilo jasno da svoj recept ne može primijeniti na njoj. Tada sam je uputio na suradnju s Udbom" (kako bi ponovno dobila pasoš).





28-08-2013, 03:11 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#5

(30-06-2013, 10:21 PM)ЈорданПетровски Wrote:
Quote:Udbina mreža oko Đurekovića da se spasi Vanja Špiljak


'Mika Špiljak traži dozvolu za likvidaciju bivšeg direktora. Perković uspijeva Đurekovića nagovoriti na bijeg'



[Image: udbina-mreza-oko-durekovica-da-se-spasi-...ka-1240629]

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskome političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.

Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. u Nje­mačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva uboj­stva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013., svega tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnaž­nija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Bože Vukušić u knjizi "Zločini komunističke mafije" opširno opisuje kako je Savezna centrala Udbe u Beogradu 1980. pokrenula veliku akciju sa zadaćom prikupljanja podataka o kriminalnim aktivnostima jugodirektora koji su vodili ključne trgovinske poslove s inozemstvom, posebice vezane za trgovinu naftom. Akcija je dobila kodno ime Lugano po imenu švicarskog grada u kojem je boravio prvoosumnjičeni akter te afere Vojko Santrić. Republička Udba u Zagrebu sastavila je pak "Prijedlog mjera i radnji u praćenju određenih osoba vezano za Ina Commerc – Akciju Lugano". U dokumentu je i kronološki presjek dotad provedenih mjera i radnji, ali nigdje se ne spominje Stjepan Đureković.

Vukušić piše: "Ispočetka je Lugano i izgledao kao klasična obavještajno-policijska akcija protiv kriminala u višim gospodarskim sferama – sve dok istraga nije došla do doista zvučnih imena, Aleksandra Miše Broza i Vanje Špiljka. Vanja Špiljak, sin jednog od najmoćnijih hrvatskih komunista Mike Špiljka, od 1. siječnja 1980. do 31. kolovoza 1981. bio je direktor organizacijskog odjela Ine za vanjsku trgovinu, a od 1. rujna 1981. do 14. srpnja 1983. pomoćnik direktora za cijeli sektor vanjske trgovine. Pojednostavljeno rečeno, u inkriminiranom je razdoblju nadzirao cjelokupnu trgovinu nafte za Inine potrebe. Savezna Udba sumnjičila je Špiljka juniora da je iskoristio svoj položaj za nezakonito osobno bogaćenje, a do njega je došla istražujući Vojka Santrića, tj. njegovo milansko poduzeće Eurofintrade Italia S.R.L. Navodno je šef Inina uvoza, kad bi kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu, u dogovoru s prodavateljima određen dodani iznos prikazivao kao sastavni dio kupoprodajne cijene, a oni bi ga pak isplaćivali kao proviziju na račune u inozemstvu – dio samome Špiljku, dio posredniku Santriću. Obrambeni mehanizam komunističke vrhuške u Zagrebu odmah je – dakako, u nejavnoj komunikaciji – izbacio tezu da se zapravo radi o pokušaju velikosrpskih snaga da se kriminalizacijom Ine destabilizira partijsko rukovodstvo SRH s ciljem da beogradski Jugopetrol preotme lukrativni naftni biznis. Da se, u konačnici, Hrvatska oslabi u odnosu na Srbiju.

Mika Špiljak spašava sina

Kao potkrepa teze navodila se činjenica da je istragu pod budnim okom beogradske Udbe počeo predstavnik Savezne devizne inspekcije u Zagrebu Ilija Stojaković, kao i to što je početkom afere za novoga republičkog sekretara za unutrašnje poslove u Zagrebu nametnut Pavle Gaži kojega se općenito smatralo "čovjekom vojske", tj. suradnikom KOS-a. On je, tvrdilo se, slučaj trebao policijsko-kriminalistički formalizirati i usmjeriti prema pravosudnom procesuiranju." Vukušić tvrdi da je teza o nečasnim namjerama Beograda apsolutno plauzibilna, da je vjerojatnije da istraga ispočetka nije imala političku pozadinu, ali da su je srpski krugovi – s obzirom na to da je Ina doista bila, kako je to Đureković formulirao u svojim romanima, "leglo kriminala na visokoj nozi" – pokušali iskoristiti za svoje ciljeve čim su doznali za njena otkrića.

Po njemu, što je bilo prvo – namjera ili istraga – to pitanje i nije presudno. Za Đurekovićevu sudbinu, kaže, bilo je presudno to što je u zaštitu sina Vanje, a time i sebe, stupio moćni Mika Špiljak. Nakana je bila skrenuti istragu na područje političkih razračunavanja i preko Đurekovićeve likvidacije zataškati kriminalnu stranu afere u Ini. I zatim nastavlja: "Stjepan Đureković nije bio u samom vrhu Ine, ali je kao visokopozicionirani direktor morao znati za kriminal u poduzeću. Uostalom, Vanja Špiljak bio mu je šef, šef koji je na temelju upravo Đurekovićevih planova kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu. Evo što se izrijekom zaključuje u münchenskoj presudi Krunoslavu Pratesu. U presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu konkretno se navodi da se Mika Špiljak početkom 1982. u povjerenju obratio Juri Biliću, članu Predsjedništva CK SKH.

Optužio je Đurekovića kao glavnu odgovornu osobu za pronevjere u Ini te je stoga zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je odgovorio da se na jugoslavenskom tlu ne može ubiti nekog samo zbog toga što je pronevjerio državni novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi kao i svakome drugom počinitelju kaznenog djela. No Bilić je Špiljka upozorio: kada bi Đureković u inozemstvu agitirao protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, tada bi ga se tretiralo kao državnog neprijatelja... Mreža se počela plesti. Kako proizlazi iz njemačke presude, tadašnji načelnik Centra SDS-a Zagreb Zdravko Mustač i načelnik II. (protuemigrantskog) odjela SDS-a RSUP-a SRH Josip Perković još su u ovoj ranoj fazi morali biti upoznati s planom o Đurekovićevoj likvidaciji. Perković je u proljeće 1982. povukao prvi potez u pripremi ubojstva upozorivši Đurekovića da će po svemu sudeći krivnja za pronevjere u Ini biti svaljena isključivo na njega te da će uskoro biti uhićen. Jedini cilj upozorenja, ističe se u presudi, bio je potaknuti ga na bijeg u inozemstvo, što je Perkoviću i uspjelo.

U presudi se nadalje navodi da se Mika Špiljak nakon sastanka s Jurom Bilićem potužio još jednom članu Predsjedništva CK SKH – nažalost, neidentificiranom. No taj se visoki partijski funkcioner na datum koji se ne može točno utvrditi – ali svakako prije svibnja 1982. – suglasio sa Špiljkovom molbom da se Đurekovića likvidira." Vukušić dalje piše: "Zadaća da organizira ubojstvo, nastavlja se u presudi, povjerena je Zdravku Mustaču koji će – znakovite li koincidencije! – baš u to vrijeme biti promaknut s mjesta načelnika zagrebačke Udbe u šefa republičkog SDS-a umjesto dotadašnjeg zamjenika republičkog sekretara za unutarnje poslove Đure Pešuta.

Dopuštenje za likvidaciju je izdano, na najvažnije mjesto u Službi postavljena je osoba od najvećeg povjerenja. Finalne pripreme ubojstva mogle su početi. Ni mjesec dana nakon Mustačeva imenovanja na višu dužnost Centar SDS-a Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnog naziva Brk. Službeni cilj: operativna obrada (OO) nad Stjepanom Đurekovićem. Obradu je formalno predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec; s prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS-a Josip Perković i njegov prvi pretpostavljeni – pomoćnik republičkog sekretara za SDS Srećko Šimurina, a odobrio ga je naposljetku, po zadanoj proceduri, Zdravko Mustač. Za neposrednu obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. odjela Centra SDS-a Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojeg je nadzirao načelnik tog odjela Mišo Deverić.

Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates. U međuvremenu je Đurekovićev bijeg u beogradskom tisku bio popraćen ciljano plasiranim lažnim informacijama da je bivši direktor Ina Marketinga pronevjerio milijunske iznose iz poduzeća i da ih je prenio preko granice na Zapad. Srpski hegemonistički krugovi svjesno su pumpali priče o kriminalu u Ini, vjerujući da će preko Đurekovića – kada je već ubačen u priču – doći i do krupnijih glava.

Strah da ne propjeva

Glasne priče o kriminalu u Ini pa tako i ona o izmišljenim Đurekovićevim milijunima nije konvenirala ocu i sinu Špiljak te pripadnim im zagrebačkim krugovima. Strašeći se mogućnosti ne samo da Đureković propjeva, nego i da se ne počne javno postavljati pitanje kako je on to mogao toliko krasti bez znanja svog šefa Vanje Špiljka, cijelu aferu nastojali su čim više ograničiti na neprijateljsko djelovanje ustaške emigracije. Za što će im Đurekovićev potaknuti bijeg biti argument." Kako piše Vukušić, bez obzira na različite interpretacije srpske i hrvatske komunističke nomenklature, urotnička se mreža nastavila plesti. Centar SDS-a Zagreb i dalje provodi akciju Brk. U strogo internom izvještaju 'Stjepan Đureković (OO) i drugi – saznanja' (23.10.1982.) opisani su prvi rezultati obrade.

U izvještaju su zanimljiva tri elementa: prvi – nigdje se, a već je prošlo pola godine od Đurekovićeva bijega, ne spominju dokazi o njegovim tobožnjim milijunskim pronevjerama, samo se navodi da se prikupljaju konkretna saznanja; drugi – nigdje ni u tragovima imena Vanje Špiljka; treći – skreće se pozornost s kriminalnih djelatnosti na ustašku organizaciju i neprijateljsko okupljanje. O Ini i Đurekoviću učestalo je raspravljao republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka SRH, iz čega je razvidno kolika se pozornost posvećivala tim problemima. No u pregledu sjednica tog savjeta (s naznakom strogo povjerljivo) bode oči da se u kontekstu Ine nigdje ne spominju izrazi kriminal, pronevjere, zloupotreba položaja i slično, nego isključivo sintagme stanje sigurnosti i sigurnosna pitanja. Uz Đurekovićevo se ime – još znakovitije – veže isključivo neprijateljska djelatnost.

I završava: "Premda je Pavle Gaži kao republički sekretar za unutarnje poslove bio hijerarhijski odgovoran za rad SDS-a RSUP-a SRH, mnogo godina kasnije ustvrdio je da ništa nije znao o planu ubojstva Stjepana Đurekovića, kao i da je operacija provedena mimo regula Službe. No iskazi insajdera koji su bili upoznati s pripremama atentata – Ivana Lasića, Božidara Spasića i Branka Traživuka – opovrgavaju Gažija i jasno govore da je sve organizirano sukladno pravilima specijalnih aktivnosti."

Od Marijana Cvetkovića do Jure Bilića

Vrijedi navesti i tko je obnašao najviše funkcije u komunističkoj Hrvatskoj u vrijeme rasprava o potrebi likvidacije Stjepana Đurekovića: Marijan Cvetković – predsjednik Predsjedništva SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. godine na njegovo mjesto došao je Milutin Baltić); bivši šef Udbe i republički sekretar za unutrašnje poslove Jovo Ugrčić – predsjednik Sabora SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. godine na njegovo mjesto došao je Milan Rukavina-Šain); kasniji predsjednik jugovlade Ante Marković – predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH; Jure Bilić, predsjednik Predsjedništva CK SKH (kratko prije ubojstva, 1. srpnja 1983. godine na njegovo mjesto došao je Josip Vrhovec).






28-08-2013, 03:30 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#6

Quote:Presuda: Perković i Prates razradili plan i omogućili ubojstvo


Presuda Visokoga zemaljskog suda u Münchenu ne ostavlja mjesta sumnji – Krunoslav Prates, suradnik Josipa Perkovića, omogućio je Đurekovićevu likvidaciju.


[Image: presuda-perkovic-prates-razradili-plan-o...ka-1242964]

Piše: Pripremio Zvonimir Despot

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskom političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom. Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. godine, u Njemačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva ubojstva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora.

Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013. godine, samo tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnažnija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Presuda Visokoga zemaljskog suda u Münchenu ne ostavlja mjesta sumnji – Krunoslav Prates, suradnik Josipa Perkovića, omogućio je Đurekovićevu likvidaciju. Rođen 1949. u Vinkovcima, kada je čuo za uhićenja proljećara, krajem 1971. pobjegao je u zapadni Berlin u kojem mu je živjela sestra. Navodno će tek ondje iz iseljeničkog tiska doznati za dr. Branka Jelića, predsjednika emigrantske organizacije Hrvatski narodni odbor (HNO). Budući da nije mogao ostati kod sestre, obratio se dr. Jeliću koji će mu ponuditi da stanuje kod njega kako bi mu pomogao u uređivanju "Hrvatske države", mjesečnog glasila HNO-a. Prates je prihvatio ponudu te zatražio politički azil koji mu je odobren. Kako podsjeća Bože Vukušić u međuvremenu je, u svibnju 1972., iznenada umro dr. Branko Jelić pa je njegov brat Ivan preuzeo vodstvo HNO-a. Budući da je novi predsjednik živio u okolici Münchena, Prates će se, iskazavši spremnost za nastavak rada na mjesečniku, preseliti u Bavarsku sada kao glavni urednik "Hrvatske države".

Udba je najprije obrađivala Pratesa – na zahtjev Uprave za istraživanje i dokumentaciju (UID), tajne službe jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova – a tek potom ga zavrbovala za svog suradnika. Ondašnji šef II. (protuemigrantske) uprave savezne Udbe u Beogradu Jovo Miloš tako je 20. veljače 1973. od SDS-a RSUP-a SRH zatražio dodatne informacije o Pratesu. Hitnom provjerom otkriveno je da Prates, osim s iseljeništvom, prilično intenzivno kontaktira i s domovinskom Hrvatskom pa je u Udbi zazvonila uzbuna. Načelnik Centra SDS-a Osijek Drago Krnić predložit će 12. lipnja da se nad njim zavede tzv. Prethodna obrada (PO). S prijedlogom se suglasio Srećko Šimurina, šef operative hrvatske Udbe, a odobrio ga je Jovo Ugrčić, ondašnji pomoćnik republičkog sekretara za unutrašnje poslove zadužen za SDS (a predsjednik Sabora SRH tijekom Đurekovićeve likvidacije). Zadatak da vodi neposrednu obradu dobio je Josip Perković, tada operativni radnik Centra SDS-a Osijek.

Telefon bi zazvonio...

U presudi u Münchenu opisano je kako je dvije godine poslije upravo Perković – i to neposrednim kontaktom – uspio zavrbovati Pratesa. U njoj su rekonstruirani i operativni modus i opseg suradnje između Pratesa i Perkovića: "Nakon toga je optuženik redovno dostavljao podrobne informacije Perkoviću. Sustavno je istraživao HNO i okruženje dr. Ivana Jelića. Perkoviću je također stavljao kopije dokumenata HNO-a na raspolaganje, a među njima i dijelove arhiva HNO-a, financijske planove i privatnu prepisku dr. Ivana Jelića. Optuženik i Perković razgovarali bi telefonom dva do tri puta mjesečno.

Za slučaj kada bi Perković trebao hitno porazgovarati s optuženikom dogovoren je način zvonjenja telefona kao znak: telefon bi zvonio tri puta u dogovoreni puni sat, što bi se ponovilo još dva puta. Tada bi optuženik nazvao Josipa Perkovića iz javne telefonske govornice. Osim toga, optuženik se najmanje jednom godišnje, a ponekad i više puta – uglavnom tijekom godišnjeg odmora – sastajao s Perkovićem osobno u inozemstvu (u Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Luksemburgu...) ili u Zapadnom Berlinu. U tim prigodama je optuženik čak više puta predao Perkoviću dokumente iz prepiske ili druge pisane dokumentacije HNO-a, odnosno dr. Ivana Jelića." Perković je 12. studenoga 1978. promijenio Pratesov pseudonim Boem u Stiv.

Služba je, pojašnjava Vukušić, kodna imena suradnika mijenjala u iznimnim slučajevima, uglavnom kad bi zaprijetila opasnost njihove dekonspiracije zbog sudjelovanja u nekoj riskantnijoj akciji. I zatim dodaje: "Nije poznato o čemu se konkretno radilo kod Pratesa jer je jedina važnija protuemigrantska akcija Udbe neposredno prije promjene pseudonima bila likvidacija Brune Bušića 16. listopada u Parizu. No nema naznaka da je Boem na bilo koji način sudjelovao u pripremama tog ubojstva, premda je Perkoviću redovito dojavljivao sva svoja saznanja o Bušićevoj aktivnosti, najčešće o lecima i knjižicama koje je za njega tiskao u tiskari HNO-a u okolici Münchena." Nedvosmislen odgovor na taj svojevrsni misterij ne nudi ni njemačka presuda.

Iz jednog izvještaja koji se u njoj citira, međutim, jasno je da je u drugoj polovici 1978. Perković počeo razmišljati da Boema – evidentno zadovoljan njegovom predanošću poslu – koristi puno više. Dakle, za akcije višeg reda od dotadašnjeg pukog doušništva – kao što će, dokazano, to biti slučaj s Đurekovićevom likvidacijom. Prates alias Stiv nastavit će izravno kontaktirati s Perkovićem i nakon što je on 5. rujna 1979. promaknut u načelnika II. odjela SDS-a RSUP-a SRH. Vukušić piše: "Prvi susret između dr. Ivana Jelića i Stjepana Đurekovića organiziran je 24. lipnja 1982. u Münchenu. O sastanku na kojem će i sam nazočiti u svojstvu glavnog urednika svih izdanja i voditelja tiskare HNO-a Stiv je unaprijed, 23. lipnja, izvijestio Perkovića.

Promptno mu se javio i nakon što je sastanak održan. Zanimljivo, Prates još nije bio upoznat s pravim identitetom novoga Jelićeva znanca. Ali Prates ni na sljedećem sastanku, održanom 27. lipnja također u Münchenu, nije uspio otkriti Đurekovićev identitet. Uspio je to tek na trećem, u srpnju, te je po dobrom običaju o saznanju odmah informirao Perkovića. Iz Udbinih dokumenata proizlazi da se Đureković u međuvremenu ipak odlučio na emigrantski coming out. I knjige i članke za Hrvatsku državu objavljivat će pod pravim identitetom, što je dr. Jeliću s promotivnog aspekta i te kako odgovaralo. Svih pet Đurekovićevih romana otisnuto je u tiskari u Wolfratshausenu pokraj Münchena, gdje je Prates, piše u njemačkoj presudi, unajmio adaptiranu garažu te strojeve postavio u stražnjem dijelu triju međusobno povezanih prostorija.

Gotovo je svakodnevno bio u kontaktu s Đurekovićem, čak je morao zaposliti dodatne pomoćne radnike kako bi u tako kratkom razdoblju (u nekoliko mjeseci na prijelazu iz 1982. u 1983.) stigao tiskati njegove knjige. Stiv je, dakle, iz neposredne blizine pratio angažman nove zvijezde na emigrantskoj sceni te, naravno, neprekidno (i opširno) izvještavao Perkovića – sve pod krinkom poštenog i vrijednog domoljuba. Štoviše, upravo je Prates u Hrvatskoj državi objavio programatski intervju s Đurekovićem, u kojem je buduća žrtva Udbe progovorila o svome političkom sazrijevanju i planovima." Već vrlo brzo nakon Đurekovićeva bijega u Njemačku Perković je povjerio Pratesu da Udba kani likvidirati bivšega Inina direktora.

Atentat mu bio logičan

Vukušić navodi: "Najava atentata nije osupnula Pratesa: učinila mu se logičnom s obzirom na to da je sve popularniji Đureković izrastao u sve veću prijetnju jugorežimu. U tom kontekstu, piše u presudi, Prates je zajedno s Perkovićem razradio plan ubojstva i omogućio njegovu realizaciju." U presudi nadalje stoji kako su se Prates i Perković početkom lipnja 1983. sastali u Luksemburgu. U društvu s ondašnjim načelnikom II. odjela SDS-a RSUP-a SRH otputovao je operativac Branko Traživuk. Stiv je Perkoviću predao ključ ulaznih vrata tiskare u Wolfratshausenu – ključ koji će atentatoru (trećoj osobi ili osobama) omogućiti neometani ulazak. Upravo će Traživuk prvi javno progovoriti 1992. u beogradskoj Dugi o famoznome Pratesovu/Perkovićevu ključu i općenito organizaciji Đurekovićeva ubojstva.

I Vukušić dalje otkriva: "Mjesecima prije Đurekovićeva bijega u Njemačku i posve neovisno od tog slučaja savezna je Udba zametnula psihološku operaciju kodnog imena Pismo. Cilj: dezinformacijama i poluinformacijama izazivati pomutnju u hrvatskoj emigraciji te podvalama kompromitirati njezine najistaknutije predstavnike. Nakon što je na relaciji Beograd – Zagreb usuglašena odluka o Đurekovićevu ubojstvu, operacija se koncentrirala upravo na bivšeg direktora Ine. I dok se Prates družio s Perkovićem u Luksemburgu, u iseljeništvu je služba već vodila kampanju protiv Đurekovića.

Što je također opisano u njemačkoj presudi, s tim da cilj nipošto nije bio tek ocrniti buduću žrtvu: 'Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformiranja koja je vođena tijekom prvih mjeseci 1983. i za koju je bio odgovoran Božidar Spasić, djelatnik II. uprave SDB sa sjedištem u Beogradu. Akcija (...) imala je za cilj diskreditirati Đurekovića. Time je također trebalo argumentima pripremiti plodno tlo za službenu verziju, koju je jugoslavenska strana redovito koristila u slučaju ciljanih ubojstava, da se kod ubojstva radi o "međusobnom obračunu" suprotstavljenih hrvatskih emigranata'." Prates se, prema Vukušiću, posljednji put susreo s Đurekovićem 24. srpnja 1983. i tada je doznao za njegovu nakanu da u četvrtak, 28. srpnja, navrati u tiskaru u Wolfratshausenu kako bi ostavio svoj novi članak za "Hrvatsku državu".

I Vukušić nastavlja: "Odluka je pala! I došao je taj kobni četvrtak. Đureković je između 10 i 11 sati ujutro napustio svoj münchenski stan. Stigavši u Wolfratshausen vozilo je iz sigurnosnih razloga, kao što je uvijek činio, parkirao podalje od tiskare te je u poštanskom uredu preuzeo pisma. Napokon se uputio u tiskaru i negdje od 11 i 11.30 sati otključao ulazna vrata, ušao u adaptiranu garažu te stavio rukopis na fotokopirni uređaj. Đureković nije znao, nije mogao znati, da su njegovi ubojice u noći od 27. na 28. srpnja neopaženo ušle u tiskaru pomoću ključa, ponavlja se u presudi, koji im je Prates dao posredstvom Perkovića. Čekali su ga u zasjedi... Sutradan, u petak, 29. srpnja, Prates se oko 12 sati odvezao do tiskare. Garažna vrata bila su zatvorena, ali ne i zaključana. Vrata su se mogla otvoriti samo 60-70 centimetara jer ih je nešto kočilo. Kroz otvor zavirio je u unutrašnjost neosvijetljene prostorije i ugledao Đurekovića kako leži u krvi. Otrčao je do kućepaziteljice koja je radila u susjednoj garaži te je hineći paniku zamolio da nazove policiju. Prilično uvjerljivo i hladnokrvno – zar ne?"



Traživuk uhićen u sklopu akcije Labrador

Kako navodi Vukušić, Branko Traživuk je i privatno, kumski, bio povezan s Perkovićem, a 1987. ga je naslijedio na funkciji načelnika II. odjela SDS-a. No mnogi njegovo svjedočenje za Dugu primaju s rezervom s obzirom na to da je u rujnu 1991. bio uhićen u sklopu akcije Labrador kao ponajvažniji pripadnik te obavještajno-diverzantsko-terorističke skupine unutar MUP-a RH.

S Traživukom, tada jednim od šefova novoosnovanog SZUP-a, upravljao je potpukovnik KOS-a Ivan Sabolović iz II. detašmana JNA u Zagrebu te ga vodio pod pseudonimom S-3. Ali, što se tiče vjerodostojnosti tvrdnji kako je s Perkovićem sudjelovao u pribavljanju rezervnog ključa tiskare u kojoj će Udbini killeri 28. srpnja 1983. dočekati Đurekovića, iste navode ponovio je Prates tijekom suđenja u Münchenu.
29-08-2013, 01:53 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#7

Quote:Damir se ubio, a onda za četiri dana poželio igrati stolni tenis

Policija tvrdi da je ubijen 4. rujna, susjeda je čula pucanj 8. rujna, a ni za njezinu izjavu istražitelji nisu marili. Hrvati traže pojašnjenja nadležnih...


[Image: damir-se-ubio-a-onda-cetiri-dana-pozelio...ka-1245239]

Piše: Pripremio Zvonimir Despot

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo cijenjen u hrvatskom političkom iseljeništvu.

Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.

Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. godine, u Njemačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva ubojstva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013. godine, samo tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnažnija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Damir Đureković, sin ubijenog Stjepana, nakon očeve likvidacije i sam je došao u smrtnu opasnost. Po ustaljenom obrascu, kao u slučaju operacije dezinformiranja koju je pod kodnim nazivom "Pismo" vodio beogradski udbaš Božidar Spasić kako bi pripremio teren za likvidaciju oca Đurekovića, savezni je SDB i protiv sina pokrenuo difamacijsku kampanju. Među ostalim, diljem svijeta širio je krivotvoreni proglas u kojem se Damir Đureković tobože distancirao od većine prijatelja u političkoj emigraciji. Najbolje je citirati do kraja Božu Vukušića: "Uobičajeni, dobro znani cilj: zamutiti vodu, potaknuti ili produbiti unutariseljeničke podjele, metu izolirati i diskreditirati kao navodnog suradnika jugorežima i(li) Udbe kako bi se, u finalu, za likvidaciju optužila hrvatska emigracija. Mlađi Đureković bio je ogorčen zbog podvale, a još ogorčeniji jer je dio emigranata što naivno povjerovao u udbaški falsifikat unatoč njegovoj amaterskoj izvedbi, što ga širio po zadatku. Ispisao je – ne bez gnjeva i povrijeđenosti – niz pisama kako bi opovrgnuo podmetnute laži. Dakako, i ulica je odrađivala svoje. U sklopu psihološke operacije lažni ili vrbovani emigranti gdje god i kada god bi stigli hranili su crv sumnje. Definitivnu potvrdu da na njega Udba vreba, da ga planira smaknuti Stjepanov je sin dobio nakon što se u kampanju izravno uključila sama državno-partijska vrhuška: u intervjuu za TV Beograd savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc ustvrdio je da je Damir Đureković posjetio jednu jugoslavensku ambasadu namjeravajući sklopiti mir s ubojicama svog oca!?!

Strah od Udbe

Kada više nije bilo dvojbi da Udba plete mrežu oko njega, Damir se početkom travnja 1984. iz Njemačke odselio najprije u SAD, a potom, 31. svibnja, u Kanadu. Ondje će 28. lipnja, točno jedanaest mjeseci nakon očeva ubojstva, podnijeti zahtjev za useljenje. Na saslušanju je imigrantskim službenicima izjavio da se plaši kako će ga Udba ubiti kao i njegova oca. U zabilješci o razgovoru citirana je njegova tvrdnja: "Povratak u SRNJ za mene bi značio samoubojstvo". Kanadske su mu vlasti zato odlučile dopustiti boravak, a u ožujku 1987. čak odobriti useljenje. No, u već navedenom pismu švedskom znancu opisuje da ne smije nikamo iz Kanade, a i dalje ga, evidentno, more optužbe o sklopljenom miru s ubojicama svog oca: Nastanio se u Calgaryju, gradu od kojih milijun stanovnika, i u okviru mogućnosti i životnih okolnosti provodio svoju samozadanu misiju, ispunjavao svoj zavjet: pripremao je prijevod dvaju očevih romana, štedio novac za njihovo tiskanje, dopisivao se s hrvatskim emigrantima promičući i nastavljajući, kako je rekao, osloboditeljsku borbu svog oca. No život ima i svoje naličje – daleko prozaičnije, normalnije, manje uzvišeno.

Sa zanemarivim tantijemama na očeve knjige i škrtom pomoći emigracije, a bez visoke ili specijalizirane izobrazbe, snalazio se kako je znao i umio: radio je kao noćni čuvar, dostavljač mlijeka, u čistionici tepiha... otplaćivao je kredit za automobil, skromno namjestio unajmljeni stan na 20. katu nebodera između 6. i 7. avenije. Danny – tako su ga susjedi zvali – ni po čemu se nije izdvajao od ostalih. Normalno, mirno živeći, skovao je plan da ponovno okupi obitelj. To jest – ono što je ostalo od nje. Način života, svakovrsni planovi, prijevodi, misija... ništa nije upućivalo na suicid. No upravo će mu se on "dogoditi". Dana 10. rujna 1987. godine, oko 17 sati, Kanađanin ukrajinskog podrijetla Sam Yamchuk svratio je – kako je to gotovo svakodnevno običavao – na "čašicu" razgovora do svog susjeda. Pozvonio je. Tog dana, međutim, nitko mu nije odgovorio.

Zavirivši kroz otvor za pisma, ugledao je Damirove noge. Nepomično su se pružale na podu. Ostatak tijela nije mogao vidjeti. Pozvao je policiju; provalila je u stan i zatekla stravičan prizor: Đurekovića glava, tek nekoliko centimetara udaljena od zida, bila je raznesena puščanim hicem; trup je ležao poprijeko na podu, a pokraj njega se nalazila sačmarica. Zanimljivo, tijelo nije ležalo na obližnjem krevetu, nego na krvlju natopljenom sagu. Čudno jer se rijetko koji samoubojica ustrijeli stojeći, obično sjednu. Već je i ta nelogičnost morala pobuditi sumnju. No mjesna je policija još istog dana zaključila da se radi o samoubojstvu. Osnovno proturječje: Kanada mu je velikodušno dala politički azil, ali kad je pronađen mrtav, u startu je isključila svaki politički motiv. Policija se napadno žurila zaključiti slučaj, što je prije istragu staviti ad acta. Ron Hume, službenik odjela za ubojstva, lakonski je naveo motiv samoubojstva: "Damir nije prebolio očevu smrt i zbog toga je i sam stradao."

Na kraju je dodao da će kod tako osebujnih samoubojstava, kao što je slučaj Damira Đurekovića, "uvijek ostati i pitanja na koja nitko ne može dati odgovor". Prema navodima policije Đureković je sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna. Patolog je ustvrdio da je leš star pet do šest dana. Zapamtimo taj navod! I sve bi vrlo brzo prekrila koprena zaborava da skupina Hrvata iz Toronta, predvođena liječnikom Josipom Gamulinom, nije već sutradan, 11. rujna, doletjela u Calgary. I počela postavljati nezgodna pitanja. Zatražili su da vide žrtvino tijelo. Zahtjev je odbio patolog dr. John Butt pozivajući se na svoje dvadesetogodišnje iskustvo na području sudske medicine. Zatražili su da barem prelistaju slike s očevida. Zahtjev je odbila policija.

Zatražili su i da obiđu žrtvin stan. Zabranjen im je pristup. Sumnjičavi Hrvati, zgroženi rupama u službenoj verziji događaja i nepodnošljivom lakoćom zatvaranja slučaja, poduzeli su jedino što im je preostalo: alarmirali su javnost. Kanađani će prvi put doznati za jugoslavenski ubilački aparat. Tom se pothvatu zdušno pridružio njemački novinar Hans Peter Rullmmann koji se u vrijeme (samo)ubojstva zatekao u posjetu hrvatskim zajednicama u Sjevernoj Americi. Štoviše, proveo je vlastitu istragu: svoja otkrića, zaključke i dvojbe – na kojima i temeljimo ovo poglavlje – objavio je u feljtonu (u devet nastavaka) koji je od studenog 1987. do srpnja 1988. izlazio u njegovu mjesečniku Hrvatska domovina. Lavina se kotrljala.

Mediji su kopali i kopali. I došli do, reklo bi se, senzacionalnog otkrića. List Calgary Sun je 16. rujna 1987. objavio izjavu jednog od rijetkih Kanađanina kojem se Damir povjerio; kojem je otkrio da mu je oca ubila jugoslavenska tajna služba: "Jugoslavenski useljenik, kojega su 10. rujna pronašli ustrijeljena u njegovu apartmanu, sastao se 8. rujna sa svojim prijateljem Johnom Bachuskyjem i dogovorio se s njim tog dana igrati stolni tenis. (...) John Bachusky kaže: "Đureković je na dan svoje smrti, izgleda, htio sa mnom o nečem važnom razgovarati. On se u to vrijeme bavio prijevodom očevih knjiga na engleski". Bachusky, inače ukrajinskog podrijetla kao i domar Yamchuk, ističe da je nazvao policiju i ponudio svjedočenje. No oni su ga bez ikakva objašnjenja odbili! Ako se prisjetimo da je prema navodu policije pokojnik sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna, onda je Damir Đureković morao biti jedan "natprirodni fenomen": on je mrtav, nakon što je počinio "samoubojstvo", još četiri dana šetao naokolo i dogovarao se s prijateljem o stolnom tenisu. Zaista jedan čudan "mrtvac"!

Pet dana u Beogradu

Ustanovit će se i da je jedna stanarka iz Damirova nebodera 8. rujna čula pucanj, ali ni za njezinu izjavu policija nije marila. Nakon ova dva svjedočenja postaje jasnije zašto su mjesne vlasti u Calgaryju tako rezolutno Hrvatima zabranile da vide pokojnikovo tijelo, čak i policijske snimke. Po uznapredovalom procesu raspadanja iskusni liječnik poput dr. Gamulina lako bi zaključio da Đureković nije bio, nije mogao biti (samo)ubijen 4. ili 5. rujna! Iz trećeg otkrića – do kojeg se došlo na temelju iskaza kućepazitelja Đurekovićeve zgrade – valjda pak postaje jasnije zašto je Hrvatima zabranjen pristup u pokojnikov stan: zid u blizini leša bio je tako čist i bijel da ga uopće nije trebalo ličiti. Navodni samoubojica sačmom si je raznio glavu pokraj zida, glava mu je pala na nekoliko centimetara od zida, a na tome istom zidu ni kapi krvi!?! Taj detalj policija nije evidentirala... No to nije kraj njenoj nemarnosti, čemu li. Unatoč svim novim otkrićima, protudokazima i kontraindikacijama na koje je upozoravana, mjesna se vlast u Calgaryju uporno držala početne verzije događaja i smatrala slučaj definitivno zaključenim.

U jednom se trenutku Hrvatima i Rullmannu ipak probudila nada da bi se stvari mogle pomaknuti. Bilo je to 17. rujna – kada je točno u 15 sati i 45 minuta dr. Gamulinu brzojavom iz Zagreba stigla punomoć pokojnikove majke Gizele Đureković da preuzme tijelo i dokumente njezina sina Damira. No nada je kratko trajala. Udova Gizela, supruga ubijenog Stjepana i majka (samo)ubijenog Damira, iznenada je promijenila mišljenje i oduzela punomoć dr. Gamulinu. Odlučila je da će pokojnik biti prevezen iz Kanade i pokopan u Zagrebu. Istinski presedan jer prije Titov režim nije dopustio prijenos posmrtnih ostataka nijednog pripadnika hrvatske neprijateljske emigracije. Tako ih je simbolično kažnjavao zbog izdaje, ali i prevenirao mogućnost okupljanja na njihovim grobovima.

Ne postoje dokazi, ali uvjerljiva je pretpostavka da je pokojnikovo tijelo trebalo brže-bolje dopremiti u Jugoslaviju prije eventualne nove obdukcije pod pritiskom sve znatiželjnije kanadske javnosti. Tako je i bilo: Đurekovićevo su tijelo kanadske vlasti predale jugoslavenskome generalnom konzulatu. Tri i pol tjedna nakon (samo)ubojstva (5. listopada) prebačeno je u Toronto. Sutradan je zrakoplovom JAT-a, umjesto u Zagreb kako je predviđao protokol, odvezeno u Beograd, gdje je ostalo do 10. listopada. Gdje se Damirov leš nalazio puna četiri dana, zna samo Jugoslavija.



Na pogrebu samo majka i uža rodbina

Damir Đureković pokopan je 12. listopada 1987. u obiteljskoj grobnici na Mirogoju – bez javnosti. Na sprovodu je bila samo uža rodbina s majkom. Prva vijest da je umro objavljena je tek pola godine kasnije u zagrebačkom tjedniku Danas...

Sve se rasplelo onako kako je najviše odgovaralo i vlastima u Calgaryju: najbolje je odnijeti mrtvog čovjeka iz grada, bez bogoslužja na hrvatskom jeziku, bez govora njegovih hrvatskih prijatelja, bez prosvjeda... "Deal" Kanade sa SFRJ? Sebična želja da se u korijenu sasiječe afera koja bi mogla narušiti ugled grada? Kombinacija i prvog i drugog? U veljači '88. u Calgaryju su održane Zimske olimpijske igre. Jugoslavija je osvojila dva srebra i jednu broncu. Damira Đurekovića nitko više nije spominjao.
29-08-2013, 05:03 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#8

Quote:UDBA - STANDARDNI PRINCIP: METAK U ČELO

Razgovarao: MIRSAD FAZLIĆ (Slobodna Bosna)


[Image: John-R--Schindler.aspx?maxSideSize=175&w...height=127]
KO JE JOHN R. SCHINDLER

Ekspert za međunarodnu sigurnost, špijunažu i terorizam John R. Schindler autor je nekoliko knjiga koje se bave problematikom međunarodne sigurnosti, špijunažom i terorizmom. Njegova knjiga Nesveti teror - Bosna, Al Qaida i uspon globanog džihada rezultat je Schindlerovog višegodišnjeg istraživanja i utvrđivanja veza između ratnih bošnjačkih vlasti i islamskih terorista, o čemu ima brojna saznanja i dokumentaciju obzirom da je dugi niz godina bio na službi u BiH. Knjiga je izazvala brojne kontroverze, ali i osude bošnjačkog establišmenta jer je Schindler pokušao dokazati da je Bosna odigrala istu ulogu za Al Qaidu početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kao što je i Afganistan sredinom 80-ih, osiguravajući ratne uslove u kojima mudžahedini mogu pokrenuti sveti rat- džihad.

UDBA je do raspada SFRJ ubila oko 80 emigranata, 60 Hrvata, a ostalo su bili Srbi i Albanci!!

PROFESIONALNE UBICE:

Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u “specijalnim akcijama“ usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita

Dr. John R. Schindler, američki profesor, koji je kao vrhunski ekspert za (kontra)špijunažu godinama boravio u ex-jugoslovenskim zemljama, narednog mjeseca će u SAD-u objaviti intrigantnu knjigu koja se u cijelosti bavi funkcioniranjem nekadašnje jugoslovenske Uprave državne bezbjednosti (UDB), njenim tajnim likvidacijama širom svijeta, tehnikama i metodama koje je koristila; profesor Schindler, čija je prethodna knjiga “Nesveti teror“ (prošle godine prevedena u Srbiji) izazvala ogromnu pažnju, ekskluzivno za “SB“ otkriva zbog čega je godine truda uložio u istraživanje Udbinih likvidacija.
Dr. John R. Schindler, profesor na američkom Pomorskom ratnom koledžu (U.S. Naval War Co llege), početkom marta u SAD-u objavit će knjigu Agenti provokatori: terorizam, špijunaža i tajni rat za Jugoslaviju 1945-1990 (“Agents Pro vocateurs: Terrorism, Espionage, and the Secret Struggle for Yugoslavia, 1945-1990“) u kojoj obrađuje operacije i aktivnosti bivše Uprave državne bezbjednosti (UDB) izvan granica bivše Jugoslavije. Schindleru su dobro poznate operacije tajnih službi jer je skoro deset godina radio za jednu takvu američku službu -Agenciju za nacionalnu sigurnost (U.S. National Security Agency) kao ekspert za kontrašpijunažu i kontraterorizam. Dobar dio svoje “špijunske” karijere proveo je na prostorima bivše Jugoslavije gdje je došao u kontakt sa “bivšim” pripadnicima UDB-e.

ZAPAD JE BIO BLAGONAKLON PREMA JUGOSLAVIJI

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o tajnim službama bivše Jugoslavije, operacijama i likvidacijama za koje vjeruete da je odgovorna Uprava državne bezbjednosti?

Tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada sam bio uključen u lov na ratne zločince u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije, zaintrigirala me činjenica da su mnogi od najtraženijih osoba bili povezani sa tajnom službom bivše Jugoslavije. Željko Ražnatović Arkan možda je najpoznatiji i najsvježiji primjer ovakvog tipa. On je imao opsežan historijat sa službama države sigurnosti, odnosno UDB-om, tokom komunizma. Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u “specijalnim akcijama“ usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita. Kao kontraobavještajni oficir, u početku, bio sam zbunjen činjenicom da su mnoge ubojice i razbojnici koji su povezani sa organizovanim kriminalom - mafijom, istovremeno bili i visokorangirani saradnici UDB-e. Svi oni su imali VIP status - veze i protekcije. Ali, vrlo brzo sam shvatio da su ti ljudi bili dijelom međunarodnim operacija, dijelom dekadama dugog rata kojeg je vodila Titova tajna služba protiv “neprijateljske emigracije“. Nemoguće je razumjeti u potpunosti zbivanja u bivšoj Jugoslaviji poslije 1991. godine, ubistva, korupciju, masovne zločine, atentate, bez razumijevanja kako se UDBA tajno borila protiv terorizma. Mi, posmatrači sa strane, mislimo o događajima kakav je bilo ubistvo Zorana Đinđića iz 2003., kao “normalnim“ likvidacijama. Ali, kada je premijer Đinđić likvidiran usred bijela dana od ubojice koji je istovremeno službenik državne bezbjednosti i boss organizovanog kriminala i koji je odgovoran za ubistva u više zemalja, to nije “normalna” likvidacija. To je naslijeđe UDB-e, ono što ja zovem “Titovim duhovima“.

Kada i kako ste prvi put saznali za aktivnosti i likvidacije UDB-e, i koji je to bio slučaj koji je privukao Vašu pozornost?

Kao i svako ko se zbliži sa veteranima UDB-e. Kao što je ruski premijer Vladimir Putinjednom rekao: “Ne postoje bivši obavještajci.” Ja sam čuo priče u kafanama, poslije dosta ispijenih pića. Priče o operacijama protiv terorista u Stuttgartu, ili Sydneyu. Priče o nadgledanju, nadziranju koje je vodilo ubistvima koja su se dešavala na čitavom Zapadu, posebice tokom kasnog perioda Hladnog rata. Uzbudljive, ali krvave priče, nisu ličile ni na šta od onoga što sam ranije čuo i znao. U početku nisam vjerovao, ali bio sam radoznao i tako sam počeo istraživati, nezvanično, kako to špijuni vole reći, pravio sam “hobi dosje”. Bio sam zapanjen kada sam otkrio da je većina onoga što su mi udbaši ispričali zapravo istina. Prvi slučaj u koji sam duboku ušao bilo je ubistvo hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu koje se desilo u oktobru 1978. godine. Bilo je to čisto izvedeno UDB-ino ubistvo. Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio “terorista“, ali svejedno je ubijen metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje UDB-a naziva “crnim programom“. Slučaj Bušića takođe ilustruje primjenu duplih standarda na Zapadu kad su u pitanju zločini UDB-e. Naime, samo mjesec dana prije ubistva Bušića, bugarskog disidenta Georgi Markova ubila je bugarska tajna služba u Londonu. Taj svjetski poznat “slučaj kišobran“ izazvao je bijes Zapada. Istraga je još uvijek otvorena, britanska policija nastoji rasvijetliti slučaj i hapsi ljude i danas, 32 godine nakon ubistva. Ali, nikoga na Zapadu nije mnogo zanimalo kada je Bušić brutalno likvidiran dvije sedmice kasnije u Parizu. Slučaj je zaboravljen. Tito je bio koristan Zapadu, tako da su zločini UDB-e uglavnom ignorisani, čak i kada su jugoslavenski agenti brutalno vršili likvidacije vani. Tokom trajanja Hladnog rata UDB-a je ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je izazvalo veoma malu, ili nikakvu pažnju. Kako tada, tako i danas.

STANDARDNI PRINCIP: METAK U ČELO

Koliko vremena ste proveli u istraživanju i prikupljanju materijala za Vašu novu knjigu o UDB-i?

Proveo sam godine baveći se ovom problematikom, ali uglavnom kao hobijem. Uzimao sam bilješke, razgovarao sa ljudima u regionu, iskopavao stare novinske članke objavljene na mnogim jezicima. To je bio postepen proces, kako bi se došlo do činjenica, ali neke stvari nikada neće biti u potpunosti rasvijetljene jer je UDB-a bila veoma tajanstvena, a mnogi od onih koji su znali detalje su umrli, uglavnom nasilno. Teško da je slučajnost da su mnogi UDB-ini oficiri i agenti, od kojih je većina bila umiješana u “crne akcije”, danas mrtvi, a rijetko su umirali u postelji.

Da li ste imali pristup arhivama američkih tajnih službi (CIA, NSA, FBI...) kad je riječ o aktivnostima UDB-e i likvidacijama, te da li ste možda imali pristup takvim arhivama u drugim zemljama?

Imao sam prilike vidjeti neke američke tajne dokumente i dosjee tokom vremena koje sam proveo u američkoj obavještajnoj službi. Ipak, te materijale nisam koristio u svojoj novoj knjizi jer su oni zabranjeni istraživačima. Važno je napisati istinu, odbaciti mitove, biti precizan i tačan i ako se nešto nije moglo provjeriti, ja to nisam ni koristio. Siguran sam da će godinama kasnije, kada američka obavještajna zajednica dopusti uvid u dokumenta o UDB-i, biti interesantnih priča koje će potkrijepiti moju knjigu. Većina UDB-ine dokumentacije koja se tiče “specijalnog programa“ uništena je početkom 1990-ih kada se Jugoslavija počela raspadati. Ipak, nešto od tih materijala ugledalo je svjetlo dana u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, i ja sam to iskoristio. S druge strane, u mnogim slučajevima UDB-a je vodila računa da ne ostavlja mnogo pisanih tragova, što je dobro za špijune, ali loše za historičare.

Da li ste tokom istraživanja pronašli neku zajedničku karakteristiku u UDB-inim likvidacijama?

Većina UDB-inih likvidacija vani slijedila je standardan model. Jugoslavenski agent proturio bi dezinformaciju u emigracionim krugovima na Zapadu kako bi stvorio konfuziju i međusobne borbe unutar grupa. Ubojica bi poduzeo nadgledanje žrtve nakon čega bi likvidirao metu najčešće metkom u glavu sa bliske udaljenosti. Ubistva UDB-e bila su često veoma brutalna, mnogo okrutnija nego što je bilo “potrebno“ za ubistvo. U nekim slučajevima žrtve su ubijane noževima, a ubadane su desetak puta. U svim slučajevima likvidacija UDBA ih je pokušavala prikazati kao “rezultat prepirki između emigranata“. To je priča koju bi zapadne policijske agencije i obavještajni krugovi koji nisu razumjeli jugoslavensku emigraciju često prihvatali kao tačnu.

UDBIN RUKOPIS: Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio “terorista“, ali svejedno je ubijen - metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje UDB-a naziva “crnim programom“

Koliko ste ubistava naveli u svojoj knjizi i da li Vam je poznato koliko je osoba UDB-a likvidirala izvan granica bivše Jugoslavije?


Teško je reći sa apsolutnom sigurnošću, ali između sredine 60-ih do 90-ih. UDB-a je pokušala izvršiti preko stotinu ubistava i otmica na Zapadu, uglavnom na području tadašnje Zapadne Njemačke, ali i u zemljama Centralne i Istočne Evrope, Britanije, SAD-a, Kanade, Australije, čak i Južne Afrike. Gdje god su se nalazili jugoslovenski emigranti, UDB-a ih je slijedila. UDB-a je širom svijeta likvidirala više od 60 Hrvata, kao i određeni broj Srba i Albanaca. U svakom slučaju, najmanje 80 potvrđenih UDB-inih likvidacija desilo se tokom posljednjih godina Hladnog rata u zapadnim zemljama prijateljski nastrojenim prema Jugoslaviji. Također, bilo je oko 12 ubistava u SAD-u.

UDBA JE MRTVA, ŽIVJELA UDBA!

ZBUNJIVANJE ZAPADA: U svim slučajevima likvidacija UDBA ih je pokušavala prikazati kao “rezultat prepirki između emigranata“. To je priča koju bi zapadne policijske agencije i obavještajni krugovi koji nisu razumjeli jugoslavensku emigraciju često prihvatali kao tačnu

Da li Vam je poznato ko je bio odgovoran za operacije UDB-e izvan bivše Jugoslavije i ko je naređivao likvidacije?

U nekim slučajevima, sa priličnom sigurnošću možemo utvrditi ko je odobrio likvidaciju i ko je proveo jer su preživjeli počeli da pričaju o tim slučajevima nakon 1991. godine. U nekoliko slučajeva, sačuvana je dokumentacija. Danas je prilično jasan generalni obrazac. Političko rukovodstvo, obično na republičkom nivou, zatražilo bi “specijalnu akciju” protiv problematičnih emigranata, neki od njih bili su istinski teroristi, a neki nisu. Na osnovu toga UDB-a bi izvršila likvidaciju, ponekad u saradnji i uz pomoć savezne UDB-e iz Beograda. Drugim riječima, većinu ubistava Hrvata izvela je hrvatska UDB-a i agenti koji su bili blisko povezani sa kriminalnim krugovima i koje nije bilo lako dovesti u vezu sa jugoslavenskim vlastima. U nekoliko slučajeva u kojima su ubojice uhapšene bilo je skoro nemoguće utvrditi njihove bilo kakve veze sa UDB-om.

Kako biste danas ukratko opisali ovu tajnu službu nakon Vašeg istraživanja?

Nakon raspada Jugoslavije UDB-a je nestala, ali zapravo nije. Nitijedna bivša jugoslavenska republika nije se doista odredila spram nedjela koje je počinila UDB-a kako vani, tako i kod kuće, a niti jedna od novonastalih tajnih službi nije očistila svoje redove od UDB-inih operativaca koji su imali krvave ruke. Da navedem samo jedan primjer, njemačke vlasti su 2005. godine podigle optužnicu protiv Josipa Perkovića zbog njegove uloge u ubistvu Đurekovića. Međutim, Perković je bio Tuđmanova desna ruka za pitanja sigurnosti početkom 90-ih, a njegov sin Saša bio je savjetnik za sigurnost predsjednika Stjepana Mesića. Širom bivše Jugoslavije udbaši su jednostavno počinjali služiti novonastalim državama i režimima, bez postavljanja suvišnih pitanja. Jasno je da nikom nije u interesu da se zločini UDB-e zaista do kraja istraže i riješe. Godinama su hrvatske vlasti poludiskretno pokušavale procesuirati Vinka Sindičića, jednog od najplodnijih UDB-inih ubojica, vjerovatno odgovornog za tuce ubistava na Zapadu. On je osuđen u Britaniji za pokušaj ubistva emigranta Nikole Stedula u Škotskoj i proveo je deceniju u zatvoru, a danas živi normalno u Hrvatskoj. U Srbiji, situacija je čak i gora. UDB-ina infrastruktura bila je vitalan lanac začinjen kriminalom, koji je samo djelimično demontiran. Milošević je imao sreće da u svojim projektima koristi UDB-ine likvidatore; svega nekoliko ljudi u Srbiji želi znati istinu o UDB-i i njenim zločinima.

NAJVAŽNIJE UDBINE LIKVIDACIJE

Ubistvo Brune Bušića je bilo grubo i bezobrazno, likvidacija Maksa Luburića je čisti spektakl!

Koja je, prema Vašem mišljenju, bila najspektakularnija operacija, likvidacija u režiji UDB-e?

Bilo je mnogo slučajeva koji su zaista bili spektakularni. Ubistvo Brune Bušića 1978. bilo je neobično bezobrazno, kao što je bilo i ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj 1983. godine. To je zaista bila krvava i brutalna afera. Ipak, mislim da je UDB-ina najimpresivnija operacija bilo ubistvo čuvenog ustaše Vjekoslava Maksa Luburića u Španiji 1969., koje je izveo Ilija Stanić, a koji sada slobodno živi u Bosni. Godinama je UDB-a strpljivo infiltrirala Stanića unutar Luburićevog zatvorenog kruga ustaških emigranata, da bi on na kraju divljački ubio Luburića. Slučajevi koji su najviše zabrinjavajući, za mene, bili su oni u kojima je UDB-a ubila i nedužne ljude. Tako je 1972. godine Titov ubojica sustigao Stjepana Ševu, člana Hrvatskog revolucionarnog društva u Italiji. Ševo jeste bio terorista, ali ubojica nije likvidirao samo Ševu nego i njegovu potpuno nevinu suprugu i devetogodišnu usvojenu kćerku Tatjanu. Pet godina kasnije u Čikagu UDB-in ubojica brutalno je na smrt izbo Dragišu Kašikovića, srpskog ekstre mnog emigranata, ali je takođe ubio i devetogodišnju kćerku njegove djevojke, Ivanku Milošević. Nikada nisam čuo da je bilo koja obavještajna služba činila takve jezive zločine na međunarodnoj sceni.

UDBA KAO SUDBA


UDBA u profesionalnom pogledu bila savršena služba, Amerika i danas od nje može učiti kako se obračunati sa terorizmom!

U poređenju sa tajnim službama kao što su američka CIA, ili NSA, izraelski Mossad, bivša sovjetska KGB, smatrate li da je UDB-a bila uspješna i profesionalna služba?


U čisto špijunskim parametrima, UDB-a je bila izvanredna služba. Ona je temeljito porazila terorističke grupe koje su se globalno borile za uništenje Titove Jugoslavije. Ne smijemo zaboraviti da, uprkos činjenici da je UDB-a sve svoje ideološke protivnike proglasila “teroristima” i “ratnim zločincima” iako su oni rijetko činili takve grupe, UDB-a ih je smatrala istinski nasilnim, a rješavali su ih se doslovno na veličanstven način! Poraz neprijatelja bio je totalan, a UDB-a je uspješno zagrnula plaštom tajnosti svoja nasilna djela. Sjedinjene Američke Države imaju mnogo toga naučiti u operativnom smislu od UDB-inih taktika i tehnika protiv terorizma. Nijedna služba na svijetu to nije radila, niti danas radi, bolje i efikasnije! Ali, cijena koju je platio narod bivše Jugoslavije za UDB-in uspjeh u borbi protiv terorizma bila je ogromna. Možemo zahvaliti UDB-i i njenim metodima za kriminalizaciju politike i policije, što je endemično u čitavom regionu. Titu i njegovim špijunima možemo zahvaliti na stvaranju Arkana i nebrojeno drugih masovnih ubojica koji su počinjali u UDB-inom “specijalnom programu“. Svako ko zaista želi poraziti terorizam - UDB-a je pokazala kako, ali budi oprezan šta zapravo želiš!

18-12-2013, 11:51 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#9

Quote:Đurekovića ubili pripadnici beogradskog podzemlja po nalogu UDBE

01-11-2005
BIVŠI pripadnik Službe državne sigurnosti iz Beograda, danas vlasnik privatne detektivske agencije, Božidar Spasić tvrdi da su u akciji likvidacije Stjepana Đurekovića, hrvatskog političara ubijenoga 1983. godine u Njemačkoj, sudjelovali pripadnici beogradskog podzemlja, po nalogu tadašnjeg vrha UDBE.

"Svi koji su izveli akciju sada su mrtvi. Tu su, pored Đorđa Božovića Giške, sudjelovali i Željko Ražnatović Arkan, Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić Joksa", tvrdi Spasić u izjavi "Politici" od utorka.

Božović je poginuo u kolovozu 1991. godine kod Gospića, kao član Srpske dobrovoljačke garde Vuka Draškovića (koji je tvrdio da je Giška ubijen "s leđa"). Ranko Rubežić ubijen je sredinom 80-ih u Beogradu u policijskoj "sačekuši". Željko Ražnatović Arkan ubijen je početkom 2000. godine u beogradskom hotelu "Intercontinental", Dragan Malešević Tapi umro je od srčanog udara za vrijeme policijskog ispitivanja 2003. godine, u vrijeme akcije "Sablja", provedene nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića, dok je Dragan Joksić ubijen u Beogradu 90-ih godina. Svi su bili poznati pripadnici beogradskog kriminalnog podzemlja.

Spasić je, u svojoj autobiografskoj knjizi "Lasica koja govori", opisao pripreme za ubojstvo Đurekovića, ubijenoga - kako tvrdi - u operaciji nazvanoj "Dunav", za koju kaže da je bila "legitimna antiteroristička akcija", s obzirom na to da je Đureković s drugim emigrantima u garaži, u kojoj je ubijen, pripremao terorističke akcije koje su trebale biti izvedene u tadašnjoj SFRJ.

"Nalog za kreiranje i izvršenje akcije dao je Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar za unutarnje poslove. On je, poslije dobivenih podataka o Đurekovićevu bijegu i njegovom ponašanju u Njemačkoj, eksplicitno zahtijevao na Savjetu za zaštitu ustavnog poretka da naša obavještajna služba likvidira ovog emigranta. U to vrijeme predsjednica Savjeta bila je Milka Planinc, a među članovima su bili Mika Špiljak, Nikola Ljubičić i sam Dolanc", piše Spasić u svojoj knjizi.

U akciji likvidacije, kaže Spasić "Politici", bile su uključene "tri ekipe". Prva, u kojoj je bio on osobno, imala je zadatak napraviti propagandnu akciju, koja je imala za cilj da se "zamagle tragovi oko toga tko je likvidirao Đurekovića", u drugoj je bio Josip Perković, za kojim je sad raspisana njemačka tjeralica, sa zadatkom da preko svojih operativnih veza prikuplja informacije o Đurekovićevu kretanju. Jedan od Perkovićevih operativaca, tvrdi Spasić, bio je i Krunoslav Prates, koji je u emigraciji boravio 40 godina kao agent hrvatske tajne policije, a koji je nedavno i uhićen. Treća "ekipa" imala je zadatak likvidacije.

Njemački Savezni ured za kriminalitet iz Wiesbadena nedavno je, navodi "Politika", raspisao međunarodnu tjeralicu za hrvatskim državljaninom Josipom Perkovićem, zbog sumnje da je bio umiješan u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Perković je, navodi se, osumnjičen da je, kao visoki dužnosnik tadašnje UDBE, za koju je radio do 1991. godine, zajedno s još jednim pripadnikom te službe 1977. godine pokušao nagovoriti jednog Hrvata s boravkom u Njemačkoj na ubojstvo "dvojice hrvatskih političkih emigranata".
01-01-2014, 08:41 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#10

Quote:Pozadina atentata na bivšeg direktora INA iz 1983




Bivši obaveštajac Boža Spasić otkriva detalje neverovatne špijunske afere koja Hrvatsku potresa i posle 20 godina, uoči ulaska u EU

Stjepan je bio špijun nemačke BND i mi smo ga označili kao teroristu zbog saradnje s ustaškom emirgacijom

Boža Spasić, bivši funkcioner jugoslovenske Službe državne bezbednosti, tvrdi da su njegove kolege ubile bivšeg direktora „Naftne industrije“ (INA) Stjepana Đurekovića 1983. u Minhenu. Stjepan je likvidiran zbog špijunaže za BND jer je finansirao ustašku emigraciju ukradenim parama, a sve to u organizaciji upravo nemačke tajne policije!

Boža kaže da Nemci lažno optužuju Tuđmanovog obaveštajca Josipa Perkovića da je umešan u ovo ubistvo kako bi prikrili zastrašujuću istinu – da je nemačka tajna služba BND tesno sarađivala s odbeglim ustašama!

- Da odmah raščistimo, Josip Perković, šef Tuđmanove tajne službe, za vreme Jugoslavije nikada nije radio u saveznoj službi, već u hrvatskom DB, pa tako nije ni mogao da organizuje Đurekovićevo ubistvo. Postoji samo jedna i prava istina, a to je da je Đurekovića likvidirala savezna služba. Stjepan je bio špijun nemačke tajne službe, kojoj je odavao vojne tajne, i mi smo ga označili kao teroristu zbog saradnje sa ustaškom emigracijom – otkriva Spasić.

Đureković je, inače, bio direktor INA, najvećeg jugoslovenskog preduzeća za trgovinu naftom. Državna bezbednost je, kaže naš sagovornik, došla do poverljivih informacija da Stjepan nemačkoj službi dostavlja podatke koliko jugoslovenska vojska troši nafte, gde je skladišti, za koja borbena vozila…

- Neko iz vrha tadašnje hrvatske vlasti dojavio mu je da je „provaljen“ i Đureković beži iz zemlje. Na volšeban način prisvaja brod INA pun nafte u Roterdamu, vredan fantastičnih 134 miliona maraka. Đurekovića u Nemačkoj preuzimaju tamošnji obaveštajci i smeštaju ga u Minhen. Sa sobom je poveo i sina Damira, koji je kasnije nađen mrtav – objašnjava Spasić.

U Minhenu ga, kaže, nemačka služba povezuje sa ustašama, koje je predvodio doktor Ivan Jelić. Đureković za kratko vreme izdaje čak pet knjiga protiv Tita i komunizma, dok je jednu posvetio Albancima, u nameri da na svoju stranu privuče šiptarske teroriste.

- Mi preko naših saradnika saznajemo da novcem od ukradene nafte Stjepan namerava da finansira terorističke akcije u Jugoslaviji. Na Savetu za zaštitu ustavnog poretka Jugoslavije 1983. godine doneta je odluka da se Đureković stavi pod tretman opasnog teroriste – finansijera. Dali smo mu šifrovano ime „Dunav“. Tu je i odlučeno da se on „eliminiše“, a tajna akcija nazvana je „Operacija Dunav“ – otkriva nekadašnji operativac DB.

Đureković je pronađen mrtav 1983. godine u svom tajnom štabu u štampariji u Minhenu. Tada, kaže Spasić, nemačka policija istragu namerno usmerava u sasvim pogrešnom pravcu, da bi sakrila svoju saradnju sa ustaškom emigracijom.

- Hapse Krunoslava Prateža, koji je kasnije i osuđen na doživotnu robiju zbog sumnje da je našim agentima dao ključeve od teštamparije u kojoj je Stjepan likvidiran. Odmah potom zatvaraju istragu, sve do 1992. godine. Tada, na Tuđmanov zahtev, Nemačka pušta iz svog zatvora Boža Vukušića, koji je tamo bio osuđen na doživotnu robiju jer je u Štutgartu ubio Jusufa Tatara, koji je navodno radio za našu službu. Čim se Vukušić vratio u Hrvatsku, zapošljava se u policiji i počinje da radi istrage likvidacija ustaških emigranata u inostranstvu. Dakle, imamo apsurd da terorista iz Nemačke sada vodi istrage o ustaškim teroristima – kaže naš sagovornik.

Skrenuli istragu

Da bi se prikrila prava istina, plasira se priča kako je Đureković ubijen jer je navodno znao da je sin tadašnjeg političara Mike Špiljka proneverio državne pare. Ta priča, kaže, prošla je i na sudu u Nemačkoj.

- Nemci tada raspisuju poternicu za Perkovićem jer je, navodno, on po nalogu Špiljka likvidirao Đurekovića, a to nema veze s istinom – objašnjava Spasić.

Ime ubice ostaće tajna

Na jedno pitanje Boža Spasić izbegava da odgovori. Upitan ko je pucao u Đurekovića, on odgovara – ubica! Naime, pričalo se da je Stjepanu presudio Željko Ražnatović Arkan, a da su stražu držali izvesni Tapi i Živac.

- Arkanu nisu smetale glasine da je on ubio Đurekovića jer je na konto toga dobijao neke privilegije. Mogao bih da vam nađem bar 20 ljudi u Srbiji, i još toliko u Bosni i Crnoj Gori, koji će reći „Ja sam ubio Đurekovića“. U Zagrebu se jedan naš saradnik sam prijavio, i čak jedno vreme bio u pritvoru, tvrdeći da je on ubica. Ali to se nikada neće saznati. Mogu samo reći da je ekipa bila mešovita i da su u toj likvidaciji učestvovala i dva Nemca iz Minehna – kaže Spasić.

Merkelova „ispalila“ Hrvate zbog Perkovića

Vest da je nemačka kancelarka Angela Merkel otkazala dolazak u Zagreb, na svečanost povodom ulaska Hrvatske u EU, odjeknula je poput bombe u tamošnjoj javnosti. Iako je Merkelova izjavila da u nedelju u Zagreb ne dolazi zbog obaveza, veruje se da je posetu otkazala jer je nezadovoljna što Hrvatska ne želi da izruči Nemačkoj bivšeg udbaša Josipa Perkovića. Vlasti u Berlinu za njim su raspisale poternicu zbog ubistva Stjepana Đurekovića.Hrvatska, zvanično, ne da Perkovića jer je usvojila poseban zakon kojim ne priznaje evropske naloge za hapšenje.

List Pravda - 01.07.2013.
01-01-2014, 08:53 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#11

Quote:OTKRIVAMO Prenoćio je kod prijatelja i policiji javio adresu gdje trebaju doći po njega. Pokušao se izvući predajom svoje putovnice koja mu je istekla


[Image: perkovi__nobilo_624906S1.jpg]

Bivši čelnik jugoslavenske, a potom i hrvatske obavještajne službe Josip Perković jutros je uhićen u Zagrebu temeljem europskog uhidbenog naloga jer ga njemačko pravosuđe tereti da je u toj zemlji sudjelovao u organizaciji ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića




Danas ujutro policija je bez ikakvih problema privela dvije najvažnije osobe s tzv. europskog uhidbenog naloga (EUN): bivše visokopozicionirane agente jugoslavenske službe sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Treća osoba s njemačke liste, Božidar Lasić, nedostupna je hrvatskim vlastima jer se nalazi u Bosni, gdje već duže vrijeme i živi. Izručenje te trojice zatražilo je njemačko pravosuđe zbog njihove uloge u likvidaciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983.

Cijelu novogodišnju noć ekipe novinara i fotoreportera čekale su uhićenje Perkovića i Mustača ispred njihovih kuća i stanova. Zdravko Mustač uhićen je danas oko devet sati ujutro u svojoj obiteljskoj kući u Svetoj Nedelji kod Zagreba. Perković je, pak, bio oprezniji. Na dvije njegove poznate adrese u Zagrebu, osim policijskih vozila, nije bilo nikoga. Uhićenje je izvedeno na nepoznatoj lokaciji, negdje na području Zagreba, jer je Perković ranije odlučio da noć, uoči stupanja na snagu izmjena Zakona o europskom uhidbenom nalogu, neće dočekati na svojim poznatim adresama u centru grada.

Navodno, tu zadnju noć proveo je u društvu zasad nepoznatog prijatelja. “Dogovorili smo se da ne čeka kod kuće”, rekao nam je u telefonskom razgovoru Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo, ne želeći otkriti točnu lokaciju na kojoj je Perković proveo posljednje sate prije uhićenja.

Odluku da policiju ne dočeka u svom domu Perković je, kako neslužbeno doznajemo, donio jer su mu sve poznate adrese već od ranih jutranjih sati bile pod pravom opsadom. Kako doznajemo, osobno je nazvao policiju u srijedu ujutro i priopćio im adresu gdje trebaju doći po njega.

Nakon toga je za Perkovića i Mustača počela složena pravna procedura oko europskog uhidbenog naloga. Policija ih je, nakon uhićenja, odmah prebacila pritvorskom nadzorniku na Senjaku, u zapadnom dijelu Zagreba. Nakon kraćeg zadržavanja produžili su u pratnji agenata do prostorija Županijskog državnog odvjetništva u Selskoj, u dobro čuvanom krugu kompleksa Kaznenog odjela Općinskog suda u Zagrebu.

Ubrzo nakon dovođenja Perkovića tamo se pojavio i njegov dugogodišnji odvjetnik Anto Nobilo, strateg obrane i osoba od njegova najvećeg povjerenja. U tom trenutku već je trajalo prvo ispitivanje Perkovića. Nakon nekog vremena sve je bilo puno jasnije: Perković ne pristaje na izručenje.

"Ne želim da me se izruči Njemačkoj”, kratko je izjavio Perković na ispitivanju i time su, zapravo, pale u vodu sve spekulacije da najpoznatiji hrvatski obavještajac želi u Njemačkoj na sudu sve riješiti.

Odvjetnik Nobilo okupljenim je novinarima objasnio zašto se Perković formalno usprotivio izručenju. Rekao je da se na to odlučio iz tri razloga. Prvo jer postupak u Njemačkoj ne ocjenjuje kao fer suđenje, drugi jer smatra da je nastupila apsolutna zastara i treći jer postoje dva rješenja o odbacivanju kaznene prijave koja je još ranije donio državni odvjetnik. Nobilo je također rekao da je DORH izmijenio optužnicu pa se Perkovića sada tereti za pomaganje, a ne više za naručivanje ubojstva Stjepana Đurekovića. DORH za Perkovića traži i pritvaranje.



[Image: perkovi__624852S4.jpg] [Image: musta__uhi_enje_624754S4.jpg]

Fotoreporteri Jutarnjeg uspjeli su snimiti Josipa Perkovića nakon izlaska s ispitivanja. Izgledao je smireno. Bez lisica na rukama. U stopu su ga pratila dvojica policijskih agenata u civilu. Ušao je zajedno s njima u crni Mercedesov kombi koji je proletio kroz kapiju sudskog kompleksa. Policijski službenik na prednjem sjedištu u ruci je držao njegov spis. Na omotu je običnom spajalicom bila pričvršćena Perkovićeva osobna iskaznica.

Kasno poslijepodne sudac Županijskog suda Oliver Mittermayer odredio je Perkoviću istražni zatvor radi predaje Njemačkoj, tako da će Perković u Remetincu provesti najmanje nekoliko dana. Naime, na odluku suca istrage postoji pravo žalbe u roku od tri dana, a Nobilo je najavio da će se svakako žaliti. S druge strane, počinje teći i osmodnevni rok u kojemu drugo izvanraspravno vijeće istoga suda treba odlučiti o samome izručenju Njemačkoj, a na što se može žaliti Vrhovnom sudu.

Izlazeći sa suda Nobilo je novinarima rekao da je došlo i do nesporazuma zbog toga što su on i Državno odvjetništvo smatrali da je potrebno navesti razloge zbog kojih se Perkoviću određuje pritvor kao i kod kaznenoga postupka, dakle opasnost od bijega, ponavljanje djela, utjecaj na svjedoke... dok je sudac zaključio da takve razloge nije potrebno navesti, nego je dovoljno odrediti istražni zatvor radi predaje Njemačkoj.

DORH je za Perkovića inače tražio pritvaranje zbog opasnosti od bijega, no Perković im je ponudio svoju putovnicu koja je istekla prije godinu dana. Time što nije produljio putovnicu htio je pokazati da nije namjeravao bježati.



[Image: sud_mustac5-010114_624863S0.jpg]


Mustač uhićen kod kuće, od medija se nije skrivao

Zdravko Mustač, nekadašnji šef Službe državne sigurnosti bivše Jugoslavije, i u ono vrijeme nadređeni Josipu Perkoviću, uhićen je jučer ujutro u devet sati ujutro u svojoj obiteljskoj kući u Svetoj Nedjelji, a sve su zabilježili mediji koji su ga čekali ispred. Perković je medije izbjegao i uhićen je sat vremena kasnije na nepoznatoj adresi.

Obojica su odvedeni pritvorskom nadzorniku na zagrebačkom Senjaku pa na ispitivanje u Županijsko državno odvjetništvo u Selskoj. Perkovića je kasnije ispitao sudac Županijskog suda u Zagrebu, ali Zdravko Mustač je s obzirom na nadležnost tek iza 16 sati priveden na Županijski sud u Velikoj Gorici. (T. Novak)

JUTARNJI
(This post was last modified: 01-01-2014, 09:11 PM by ЈорданПетровски.)
01-01-2014, 09:10 PM
Reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,425
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
#12

 



Quote: ULOGA DRŽAVNE BEZBEDNOSTI

ARKANOVA ULOGA U UBISTVU ĐUREKOVIĆA: Čeka li Srbiju preispitivanje likvidacije emigranata!

U Srbiji zasada niko nije odgovarao zbog ubistva pripadnika političke emigracije, niti je pokrenuta ijedna istraga. Jedino je otkrivena uloga pokojnih kriminalaca, kao na primer Arkana, koji su ubijali po nalozima KOS-a i RDB MUP-a SrbijeCrna Hronika, Subota, 4. januar, 2014.
 Hapšenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća u Hrvatskoj moglo bi dovesti do otkrivanja uloge Željka Ražnatovića Arkana u likvidacijama protivnika režima u SFRJ.Posle toga mogla bi da bude i preispitana uloga čelnika srpskog DB, a Srbija bi se i sama mogla naći u položaju Hrvatske, koja je, posle pristupanja EU, morala da uhapsi Perkovića i Mustaća, jer je protiv njih u Nemačkoj poveden postupak za ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983.U Srbiji zasada niko nije odgovarao zbog ubistva pripadnika političke emigracije, niti je pokrenuta ijedna istraga. Jedino je otkrivena uloga pokojnih kriminalaca, kao na primer Arkana, koji su ubijali po nalozima uprava bezbednosti Jugoslovenske narodne armije (u žargonu KOS zbog naziva kojeg je nosila posle Drugog svetskog rata - Kontraobaveštajna služba) i Resora državne bezbednosti MUP-a (žargonski Udba, to jest Uprava državne bezbednosti, kako se nazivala do 1965).
U dva slučaja ubistva srpskih emigranata otkriveno je da stoji tajna služba. Za ubistvo Save Čubrilovića, saradnika lista “Srpska borba”, 15. decembra 1969. u Švedskoj, tamošnja policija je osumnjičila izvesnog Milana Šop Đokića.Švedska policija je utvrdila da je osumnjičeni sa dokumentima izdatim u SFRJ došao iz Londona. Đokić je neposredno posle ubistva ušao u avion JAT-a koji je išao za Beograd, a pilot je odbio zahtev švedske policije da sleti.Drugi slučaj koji još direktnije otkriva umešanost DB jeste pokušaj ubistva Bore Blagojevića u Francuskoj. Za to je bio osumnjičen izvesni Zdravko Tribić, koji je priznao francuskoj policiji da je saradnik DB, zbog čega je proteran.Pred raspad SFRJ DB-om je rukovodio Stane Dolanc. Regrutovao je kriminalce. Pripisuju mu reči: “Arkan mi vredi više nego cela služba. Dolanca je sa Arkanom povezao Ražnatovićev otac. Kao oficir JNA tražio je pomoć za "nestašnog" sina.Iskopali oči detetuNajsvirepije ubistvo počinjeno je 18. maja 1977. u Čikagu. Sa 64 uboda ubijen je Dragiša Kašiković (45), a sa 54 uboda njegova devetogodišnja poćerka Ivanka Milošević, kojoj su iskopali oči. Likvidirani su i srpski emigranti, vlasnik novina “Vaskrs Srbije” Petar Vlajić (20. maja 1975); Boro Mamula (17. avgusta 1977) u Geriju, Ilinois, predsednik SNO u Nemačkoj Dušan Sedlar (16. april 1986), a u Čikagu, 9. marta 1986. pronađen je raskomadani leš Borivoja Manića… Kurir
‘What has been will be again, what has been done will be done again; there is nothing new under the sun‘ ( Eccl. 1:9).
(This post was last modified: 04-01-2014, 06:18 PM by montehristo.)
04-01-2014, 06:16 PM
Reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,425
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
#13

 



Quote: ULOGA DRŽAVNE BEZBEDNOSTI

ARKANOVA ULOGA U UBISTVU ĐUREKOVIĆA: Čeka li Srbiju preispitivanje likvidacije emigranata!

U Srbiji zasada niko nije odgovarao zbog ubistva pripadnika političke emigracije, niti je pokrenuta ijedna istraga. Jedino je otkrivena uloga pokojnih kriminalaca, kao na primer Arkana, koji su ubijali po nalozima KOS-a i RDB MUP-a SrbijeCrna Hronika, Subota, 4. januar, 2014.Autor: Blic,Foto: Kurir,Foto:VikipedijaČLANAKKOMENTARI0komentaraBEOGRAD - Hapšenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća u Hrvatskoj moglo bi dovesti do otkrivanja uloge Željka Ražnatovića Arkana u likvidacijama protivnika režima u SFRJ.Posle toga mogla bi da bude i preispitana uloga čelnika srpskog DB, a Srbija bi se i sama mogla naći u položaju Hrvatske, koja je, posle pristupanja EU, morala da uhapsi Perkovića i Mustaća, jer je protiv njih u Nemačkoj poveden postupak za ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983.U Srbiji zasada niko nije odgovarao zbog ubistva pripadnika političke emigracije, niti je pokrenuta ijedna istraga. Jedino je otkrivena uloga pokojnih kriminalaca, kao na primer Arkana, koji su ubijali po nalozima uprava bezbednosti Jugoslovenske narodne armije (u žargonu KOS zbog naziva kojeg je nosila posle Drugog svetskog rata - Kontraobaveštajna služba) i Resora državne bezbednosti MUP-a (žargonski Udba, to jest Uprava državne bezbednosti, kako se nazivala do 1965).Foto: WikipedijaU dva slučaja ubistva srpskih emigranata otkriveno je da stoji tajna služba. Za ubistvo Save Čubrilovića, saradnika lista “Srpska borba”, 15. decembra 1969. u Švedskoj, tamošnja policija je osumnjičila izvesnog Milana Šop Đokića.Švedska policija je utvrdila da je osumnjičeni sa dokumentima izdatim u SFRJ došao iz Londona. Đokić je neposredno posle ubistva ušao u avion JAT-a koji je išao za Beograd, a pilot je odbio zahtev švedske policije da sleti.Drugi slučaj koji još direktnije otkriva umešanost DB jeste pokušaj ubistva Bore Blagojevića u Francuskoj. Za to je bio osumnjičen izvesni Zdravko Tribić, koji je priznao francuskoj policiji da je saradnik DB, zbog čega je proteran.Pred raspad SFRJ DB-om je rukovodio Stane Dolanc. Regrutovao je kriminalce. Pripisuju mu reči: “Arkan mi vredi više nego cela služba. Dolanca je sa Arkanom povezao Ražnatovićev otac. Kao oficir JNA tražio je pomoć za "nestašnog" sina.Iskopali oči detetuNajsvirepije ubistvo počinjeno je 18. maja 1977. u Čikagu. Sa 64 uboda ubijen je Dragiša Kašiković (45), a sa 54 uboda njegova devetogodišnja poćerka Ivanka Milošević, kojoj su iskopali oči. Likvidirani su i srpski emigranti, vlasnik novina “Vaskrs Srbije” Petar Vlajić (20. maja 1975); Boro Mamula (17. avgusta 1977) u Geriju, Ilinois, predsednik SNO u Nemačkoj Dušan Sedlar (16. april 1986), a u Čikagu, 9. marta 1986. pronađen je raskomadani leš Borivoja Manića… Kurir
‘What has been will be again, what has been done will be done again; there is nothing new under the sun‘ ( Eccl. 1:9).
04-01-2014, 06:19 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#14

Quote:Budimpešta, 28. 06. 1992.
Republika Hrvatska
MINISTARSTVO OBRANE
Zagreb


REPUBLIKA SRBIJA
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
Služba državne bezbednosti
BEOGRAD


Predmet: Osvrt na neosnovane optužbe i ucjene!

Obavljeni su noćni razgovori na osnovu korisnih izmjena informacija. Dogovorena je efektivnija koordinacija konspirativno-obavještajnog rada na temelju trenutno službenih političkih odnosa između R.HRVATSKE i R.SRBIJE.

Deplasirane optužbe i ucjene protiv moje malenkosti, GOJKO ŠUŠAK i VICE VUKOJEVIĆ po svemu sudeći neće proći. Predlažem da se optužbe i ucjene malo odgode i pričeka jedno izvjesno vrijeme koje će rezultirati točne procjene kako bi se saznalo koliki je naš stvarni dio krivnje za ovako sramni raspad SFRJ-a.

Nije u redu ako iz R.Srbije obavještajni operativci nekim svojim čudnim kanalima idu đonom na naše trenutno istaknute ljude, a ne uzimaju u obzir dosadašnje velike zasluge u obavještajnom radu SDB-a i drugim sektorima SSUP Jugoslavije.

Ne može se prihvatiti klevetnička praksa da Hrvat iz Hercegovine uvijek treba da bude neki namješteni Ustaša. Upravo, kičma jugoslavije UDB-e bili su Hrvati iz Hercegovine, a evo nekoliko legendarnih imena koje kvalificirani ljudi u obavještajnoj mreži visoko cijene.

To su: STANKO ČOLAK, IVAN LASIĆ, JERKO BRADVICA, STIPE GRIZELJ, RADE VUKOJEVIĆ i drugi. Njima neizostavno treba pridodati ključne obavještajne tajne operativce koji su pretežno djelovali u inozemstvu. A to su: VICE VUKOJEVIĆ, ILIJA STANIĆ, ŽELJKO ŠUŠAK, GOJKO ŠUŠAK, IVAN GALIĆ i drugi. Njih branim iz sljedećih razloga:

RADE VUKOJEVIĆ, VICE VUKOJEVIĆ i ILIJA STANIĆ bili su glavni konspirativni organizatori u uklanjanju i egzekuciji zločinačkog ustaškog Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. VICE je VUKOJEVIĆ 1968. i 1969. djelovao u inozemstvu BEČ - ZURICH - PARIS i uz pomoć visokog funkcionara UDB-e STANKA KARADEGLIJE koordinirano držao na vezi ILIJU STANIĆA. STANIĆ je bio plasiran u sam domicil Generala M.V.LUBURIĆA. Uz pomoć dvojice VUKOJEVIĆA, STANIĆ je ilegalno s povratnom namjerom došao u Jugoslaviju, te sa STANKOM KARADEGLIJOM U Sarajevu uglavljuje efikasne metode egzekucije.

ILIJA STANIĆ ilegalno je vraćen u Španjolsku i nakon kratkog vremena UKLONIO je USTAŠU zločinca Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. Odmah potom VICE VUKOJEVIĆ vraćen je u Jugoslaviju i danas živi u Zagrebu.

Također, za vrijeme studentskih nemira sedamdesetih godina VICE VUKOJEVIĆ je ogromno svojim konspirativnim radom pomogao slamanje hrvatskog separatizma. Kod perfektne egzekucije imoćanskog teroriste BRUNE BUŠIĆA glavnu ulogu odigrao je VICE VUKOJEVIĆ, kao stari znanac BRUNE BUŠIĆA držao ga je na vezi dok nije obavljena egzekucija.

Odlaskom GOJKA ŠUŠAKA u Canadu UDB-a je u suradnji američke obavještajne službe CIA cijelu organizaciju OTPOR preuzela u svoje ruke. Zahvaljujući našim operativcima MARIJANU SOPTI i GOJKU ŠUŠAKU. Ustaški teroristi su razbijeni a među našim ljudima u CANADI i AMERICI zavladao je mir.

Isto tako naglašavam za ŽELJKA ŠUŠKA koji na vezi imao visokog funkcionera SDB-a iz Sarajeva BRANKA PLETIKOSU, da je svojim obavještajnim radom na više sektora da surađuje sa onom koja morala je pobjeći u Beograd. Informirani smo da imaju solidno utočište. Alfa i Omega jugoslavenske UDB-e STANKO ČOLAK rekao mi je prije dva mjeseca slijedeće: "KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu."

Mi smo do sada u ovome ratu obavili svoj dio posla. Hrvatska Stranka Prava je dotučena. Fašisti HOS-a su završili tamo gdje im je mjesto, od PARADŽIKA pa nadalje. Kod Hrvatskog Državotvornog Pokreta ista je stvar, od MIRE BAREŠIĆA pa nadalje.

Međutim, u R.Srbiji učinjeno je manje. ŠEŠELJEVI fašisti divljaju i dalje. To je naša konstatacija. Optužbe i ucjene izlaze iz kolosijeka ako se tvrdi da smo mi krivi zbog navodno prikrivanja kanala kojima je Hrvatski Narodni Odbor ubacivao oružje i opremu u Hrvatsku i BiH. Čudno!

HNO bio je uvijek pokriven Saveznim strukturama SDB-a i Republičkim Centrima SDB-a. Prema tome odbijam optužbe. Mi konstatiramo da su svi obavještajni Savezni Organi SSUP, SDB-a i SSNO, KOS-a korektno od nas dobili sve kanale preko kojih je oružje dopremano RH i BiH.

Našom zaslugom Jugoslavenska je Armija na tim kanalima zaplijenila oko 70% svakojakog oružja i opreme. Za ostatak od oko 30% nismo krivi mi nego Savezni Organ. Tvrdite da je HNO ubacio do sada u područje zahvaćena ratom gotovo preko dvadeset milijuna DM modernog oružja.

Obavijestili smo prije ovih optužbi sve Savezne nadležne Organe da fašisti emigrantskog podzemlja TOMO SEDLO dovodi u Hrvatsku i Bosnu ruske vojne eksperte i bez znanja nadležnih Organa RH uglavljuje sa Rusima paklene poslove.

Konstatirano je i sa naše strane da je na terenu došlo do pojave oružja koje je dopremljeno mimo kanala i mimo znanja nadležnih Organa RH. HNO ubacio je oružje preko ruskih kanala koje kontrolira KGB mafija BORISA JELCINA, Ruska diplomacija osvećuje se Predsjedniku RS MILOŠEVIĆU zbog podrške Jazovljevim pučistima.

TOMO SEDLO održava političke veze s Rusima skoro 30 godina i sada Ruski vojni eksperti šepure se po Hrvatskoj i nude svoju vojnu logistiku. TOMISLAV KARLO Predsjednik HNO dao je pristanak da HNO preuzme organizaciju tajne policije.

MANOLIĆ i njegov ZDRAVKO MUSTAČ razvili su djelatnost Hrvatske tajne policije u inozemstvu preko HNO. Mrežom te policije rukovodi TOMO SEDLO preko poznatih Ustaša STJEPANA BILANDŽIĆA, IVE URSIĆA, MARIJANA ROGIĆA, ANTUNA KOLAKA, SLAVKA ŠTAJDUHARA i drugih.

Francusku grupu već smo vam dostavili. SEDLO je trenutno u Francuskoj i nasrće profesionalcima na ćelije BORISA VUKOBRATA. Visoki funkcionar UDB-e, kažu da je broj 1, IVAN ĆURAK bio je izdajnik. ĆURAK je uz STANKA ČOLAKA bio najbolji profesionalac UDB-e u cijeloj Jugoslaviji. Skoro 30 godina iznosio iz Jugoslavije najpovjerljivije obavještajne materijale.

Sve te izdajničke materijale IVANA ĆURKA preuzeo je TOMO SEDLO i prosljeđivao ih njemačkoj i francuskoj policiji. Još 1973. SEDLO je za veliku svotu novaca prodao ĆURKA Ministarstvima UP Njemačke i Francuske.

ĐURO LUKIĆ bio je inspektor na Golom Otoku a udbaš od rata držao je na vezi VINKA SANDIČIĆA sumnjao je u ĆURKA i rekao mi da sam izdan na aferi u Ludvichshafenu "SVILAR-DE HAN" od IVANA ĆURKA. Moj kolega u Sarajevu BOŽO BAGARIĆ koji informira za KOS, prigušio je rad ĆURKA i sada je BAGARIĆ kod mene u Zagrebu gdje koordinira rad. Moj bivši šef u Osijeku MARKO BEZER i BRANKO PLETIKOSA atakiraju ucjenama V.VUKOJEVIĆA, mene i G.ŠUŠAKA, traže novac i funkcije. Vidjet će mo! Bezobrazno prozivaju naše male inozemne suradnike: MILANA DORIĆA, STIPU BILONIĆA, BRANKA DUJMOVIĆA, ANTU MACANA I TOMU MIČIĆA.

P.S. Imamo potvrđeno da ste od T. MIČIĆA preuzeli 37 H. Putovnica i ključeve od Š. ĐODANA stana i ureda.

Pozdravljam -

POMOĆNIK MINISTRA
BRIGADIR
Josip Perković

(žig - Republike Hrvatske i osobni potpis)
04-01-2014, 10:51 PM
Reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,425
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
#15

Јордан каде може да се дојде до линк на овој напис?

(04-01-2014, 10:51 PM)ЈорданПетровски Wrote:
Quote:Budimpešta, 28. 06. 1992.
Republika Hrvatska
MINISTARSTVO OBRANE
Zagreb


REPUBLIKA SRBIJA
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
Služba državne bezbednosti
BEOGRAD


Predmet: Osvrt na neosnovane optužbe i ucjene!

Obavljeni su noćni razgovori na osnovu korisnih izmjena informacija. Dogovorena je efektivnija koordinacija konspirativno-obavještajnog rada na temelju trenutno službenih političkih odnosa između R.HRVATSKE i R.SRBIJE.

Deplasirane optužbe i ucjene protiv moje malenkosti, GOJKO ŠUŠAK i VICE VUKOJEVIĆ po svemu sudeći neće proći. Predlažem da se optužbe i ucjene malo odgode i pričeka jedno izvjesno vrijeme koje će rezultirati točne procjene kako bi se saznalo koliki je naš stvarni dio krivnje za ovako sramni raspad SFRJ-a.

Nije u redu ako iz R.Srbije obavještajni operativci nekim svojim čudnim kanalima idu đonom na naše trenutno istaknute ljude, a ne uzimaju u obzir dosadašnje velike zasluge u obavještajnom radu SDB-a i drugim sektorima SSUP Jugoslavije.

Ne može se prihvatiti klevetnička praksa da Hrvat iz Hercegovine uvijek treba da bude neki namješteni Ustaša. Upravo, kičma jugoslavije UDB-e bili su Hrvati iz Hercegovine, a evo nekoliko legendarnih imena koje kvalificirani ljudi u obavještajnoj mreži visoko cijene.

To su: STANKO ČOLAK, IVAN LASIĆ, JERKO BRADVICA, STIPE GRIZELJ, RADE VUKOJEVIĆ i drugi. Njima neizostavno treba pridodati ključne obavještajne tajne operativce koji su pretežno djelovali u inozemstvu. A to su: VICE VUKOJEVIĆ, ILIJA STANIĆ, ŽELJKO ŠUŠAK, GOJKO ŠUŠAK, IVAN GALIĆ i drugi. Njih branim iz sljedećih razloga:

RADE VUKOJEVIĆ, VICE VUKOJEVIĆ i ILIJA STANIĆ bili su glavni konspirativni organizatori u uklanjanju i egzekuciji zločinačkog ustaškog Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. VICE je VUKOJEVIĆ 1968. i 1969. djelovao u inozemstvu BEČ - ZURICH - PARIS i uz pomoć visokog funkcionara UDB-e STANKA KARADEGLIJE koordinirano držao na vezi ILIJU STANIĆA. STANIĆ je bio plasiran u sam domicil Generala M.V.LUBURIĆA. Uz pomoć dvojice VUKOJEVIĆA, STANIĆ je ilegalno s povratnom namjerom došao u Jugoslaviju, te sa STANKOM KARADEGLIJOM U Sarajevu uglavljuje efikasne metode egzekucije.

ILIJA STANIĆ ilegalno je vraćen u Španjolsku i nakon kratkog vremena UKLONIO je USTAŠU zločinca Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. Odmah potom VICE VUKOJEVIĆ vraćen je u Jugoslaviju i danas živi u Zagrebu.

Također, za vrijeme studentskih nemira sedamdesetih godina VICE VUKOJEVIĆ je ogromno svojim konspirativnim radom pomogao slamanje hrvatskog separatizma. Kod perfektne egzekucije imoćanskog teroriste BRUNE BUŠIĆA glavnu ulogu odigrao je VICE VUKOJEVIĆ, kao stari znanac BRUNE BUŠIĆA držao ga je na vezi dok nije obavljena egzekucija.

Odlaskom GOJKA ŠUŠAKA u Canadu UDB-a je u suradnji američke obavještajne službe CIA cijelu organizaciju OTPOR preuzela u svoje ruke. Zahvaljujući našim operativcima MARIJANU SOPTI i GOJKU ŠUŠAKU. Ustaški teroristi su razbijeni a među našim ljudima u CANADI i AMERICI zavladao je mir.

Isto tako naglašavam za ŽELJKA ŠUŠKA koji na vezi imao visokog funkcionera SDB-a iz Sarajeva BRANKA PLETIKOSU, da je svojim obavještajnim radom na više sektora da surađuje sa onom koja morala je pobjeći u Beograd. Informirani smo da imaju solidno utočište. Alfa i Omega jugoslavenske UDB-e STANKO ČOLAK rekao mi je prije dva mjeseca slijedeće: "KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu."

Mi smo do sada u ovome ratu obavili svoj dio posla. Hrvatska Stranka Prava je dotučena. Fašisti HOS-a su završili tamo gdje im je mjesto, od PARADŽIKA pa nadalje. Kod Hrvatskog Državotvornog Pokreta ista je stvar, od MIRE BAREŠIĆA pa nadalje.

Međutim, u R.Srbiji učinjeno je manje. ŠEŠELJEVI fašisti divljaju i dalje. To je naša konstatacija. Optužbe i ucjene izlaze iz kolosijeka ako se tvrdi da smo mi krivi zbog navodno prikrivanja kanala kojima je Hrvatski Narodni Odbor ubacivao oružje i opremu u Hrvatsku i BiH. Čudno!

HNO bio je uvijek pokriven Saveznim strukturama SDB-a i Republičkim Centrima SDB-a. Prema tome odbijam optužbe. Mi konstatiramo da su svi obavještajni Savezni Organi SSUP, SDB-a i SSNO, KOS-a korektno od nas dobili sve kanale preko kojih je oružje dopremano RH i BiH.

Našom zaslugom Jugoslavenska je Armija na tim kanalima zaplijenila oko 70% svakojakog oružja i opreme. Za ostatak od oko 30% nismo krivi mi nego Savezni Organ. Tvrdite da je HNO ubacio do sada u područje zahvaćena ratom gotovo preko dvadeset milijuna DM modernog oružja.

Obavijestili smo prije ovih optužbi sve Savezne nadležne Organe da fašisti emigrantskog podzemlja TOMO SEDLO dovodi u Hrvatsku i Bosnu ruske vojne eksperte i bez znanja nadležnih Organa RH uglavljuje sa Rusima paklene poslove.

Konstatirano je i sa naše strane da je na terenu došlo do pojave oružja koje je dopremljeno mimo kanala i mimo znanja nadležnih Organa RH. HNO ubacio je oružje preko ruskih kanala koje kontrolira KGB mafija BORISA JELCINA, Ruska diplomacija osvećuje se Predsjedniku RS MILOŠEVIĆU zbog podrške Jazovljevim pučistima.

TOMO SEDLO održava političke veze s Rusima skoro 30 godina i sada Ruski vojni eksperti šepure se po Hrvatskoj i nude svoju vojnu logistiku. TOMISLAV KARLO Predsjednik HNO dao je pristanak da HNO preuzme organizaciju tajne policije.

MANOLIĆ i njegov ZDRAVKO MUSTAČ razvili su djelatnost Hrvatske tajne policije u inozemstvu preko HNO. Mrežom te policije rukovodi TOMO SEDLO preko poznatih Ustaša STJEPANA BILANDŽIĆA, IVE URSIĆA, MARIJANA ROGIĆA, ANTUNA KOLAKA, SLAVKA ŠTAJDUHARA i drugih.

Francusku grupu već smo vam dostavili. SEDLO je trenutno u Francuskoj i nasrće profesionalcima na ćelije BORISA VUKOBRATA. Visoki funkcionar UDB-e, kažu da je broj 1, IVAN ĆURAK bio je izdajnik. ĆURAK je uz STANKA ČOLAKA bio najbolji profesionalac UDB-e u cijeloj Jugoslaviji. Skoro 30 godina iznosio iz Jugoslavije najpovjerljivije obavještajne materijale.

Sve te izdajničke materijale IVANA ĆURKA preuzeo je TOMO SEDLO i prosljeđivao ih njemačkoj i francuskoj policiji. Još 1973. SEDLO je za veliku svotu novaca prodao ĆURKA Ministarstvima UP Njemačke i Francuske.

ĐURO LUKIĆ bio je inspektor na Golom Otoku a udbaš od rata držao je na vezi VINKA SANDIČIĆA sumnjao je u ĆURKA i rekao mi da sam izdan na aferi u Ludvichshafenu "SVILAR-DE HAN" od IVANA ĆURKA. Moj kolega u Sarajevu BOŽO BAGARIĆ koji informira za KOS, prigušio je rad ĆURKA i sada je BAGARIĆ kod mene u Zagrebu gdje koordinira rad. Moj bivši šef u Osijeku MARKO BEZER i BRANKO PLETIKOSA atakiraju ucjenama V.VUKOJEVIĆA, mene i G.ŠUŠAKA, traže novac i funkcije. Vidjet će mo! Bezobrazno prozivaju naše male inozemne suradnike: MILANA DORIĆA, STIPU BILONIĆA, BRANKA DUJMOVIĆA, ANTU MACANA I TOMU MIČIĆA.

P.S. Imamo potvrđeno da ste od T. MIČIĆA preuzeli 37 H. Putovnica i ključeve od Š. ĐODANA stana i ureda.

Pozdravljam -

POMOĆNIK MINISTRA
BRIGADIR
Josip Perković

(žig - Republike Hrvatske i osobni potpis)

‘What has been will be again, what has been done will be done again; there is nothing new under the sun‘ ( Eccl. 1:9).
07-01-2014, 07:14 AM
Reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,425
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
#16

Quote:ČOVEK KOJI JE STVORIO PERKOVIĆA

HRVAT NA ČELU SAVEZNOG DB: Najavio rat u SFRJ 1991, niko nije reagovao!

POLITIKA22:27, 07.01.2014.Autor: Večernje novosti46Pošalji e-mail Odštampaj tekst APočetkom 1991. godine Mustać izjavio da će biti sukoba i da je on neizbežanJosip PerkovićJugoslovenska Savezna državna bezbednost je dočekala raspad zemlje pod rukovodstvom Zdravka Mustaća, ali se i u okrnjenom sastavu održala sve do sredine devedesetih godina prošloga veka. Mustać je bio apsolutista, kreativan, ali i samostalan u radu i bez straha od mogućih posledica za učinjeno. I nije imao problema sa nadređenima. Direktni akteri ondašnjih dešavanja tvrde da je Mustać obilato koristio veoma blag i popustljiv stav ondašnjeg saveznog sekretara SSUP Petra Gračanina.Milošević verovao u Petra Gračanina- Bio je vrlo arogantan i nepristupačan čovek, koji je, dok razgovarate sa njim gledao kroz vas i nikako vas nije gledao u oči - tvrdi i danas jedan od bivših funkcionera policije. - Ostao je upamćen po jednoj šokantnoj izjavi na Kolegijumu, s početka 1991. godine, kada je pred svima rekao da će biti rata i da je on neizbežan?! Tražili smo objašnjenje, ali on nije ništa dalje govorio, a Petar Gračanin, kao i mnogo puta ranije, nije na te njegove reči uopšte reagovao.Vrlo je zanimljiva i činjenica da Milošević, koji je krajem osamdesetih godina bio na vrhuncu političke moći i popularnosti u narodu, nije imao pravu sliku stanja u jugoslovenskoj SDB, pa ni u srpskoj tajnoj policiji.- Milošević je previše cenio i verovao u mogućnosti i uticaj Pere Gračanina, koji je već bio u poznim godinama - priča bivši čelnik srpske policije. - Govorili smo mu da čika Pera više nije za tu funkciju, a on nam je odgovarao da mu imponuje njegova ranija karijera i imidž. S druge strane, Pera Gračanin je uživao u činjnenici da ga Milošević poštuje, da mu se obraća biranim rečima...Bio je to period kada je srpska tajna policija tražila novog šefa, jer je bio smenjen Dragan Mitrović. Posle neuspelog pokušaja da se na njegovo mesto postavi Duško Mihajlović (koji je, inače, bio raniji stipendista DB), Milošević čini još jednu grešku:- Odlučuje se da na čelo srpskog DB postavi Zorana Janaćkovića, za koga mu je i Radmilo Bogdanović rekao da nije dobar izbor, jer je, između ostalog, studirao devet godina i da mu je prosek ocena bio jedva nešto preko šest. Ali, kao po nekom nepisanom pravilu, prvo je rekao da ga neće postaviti, da bi posle nekoliko dana pogazio svoju reč. Tako je Janaćković postao šef srpske tajne policije, ali je i on, posle vrlo kratkog vremena, smenjen čime je Milošević samo dokazao koliko je opet pogrešio u izboru kadrova... Za sve ovo vreme, Služba je trpela i bila u apsolutno podređenom položaju u odnosu na, i dalje moćnu, SDB!Mustać preuzeo hrvatsku tajnu službuOvakve okolnosti su išle naruku vrhu jugoslovenske Državne bezbednosti, koja je i krajem osamdesetih radila "po svome", bez ikakve ozbiljnije kontrole i u samom vrhu države. Njihov dotadašnji šef, Zdravko Mustać, odlazi u Zagreb i postaje glavni stožernik hrvatskih službi bezbednosti, dok mu je desna ruka, u novim okolnostima, bio Josip Perković. Teren za njegov odlazak je pripreman mesecima, tako da je, po nekim nezvaničnim podacima, sa njim u Hrvatsku otišla i obimna dokumentacija i mnogi dosijei službe. Međutim, iz same Savezne Udbe ima i onih koji ne veruju u takve priče:- Mustać je bio, i pored svega, veliki profesionalac, otišao je "svojima" dostojanstveno i nije tačno da je sa sobom odneo neka dosijea - tvrde pojedini bivši operativci SDB. - I tokom svih godina rata, pa i kasnije, veoma se korektno ponašao prema našima i nije zloupotrebljavao ono što je znao o ranijem radu Službe.Savezna Udba, iako u okrnjenom kadrovskom sastavu u "maloj" Jugoslaviji, funkcionisala je držeći svoje stečene pozicije u društvu i saradničkoj mreži spolja sve do sredine devedesetih. Sve do trenutka kada je jedan operativac, na jednoj proslavi u kafani, učinio neoprostivu grešku.Pijani operativac iz Crne Gore se odao, Milošević nije oprostio- Onako skoro pijan, jedan naš kolega, Crnogorac, ne vodeći računa da ga za susednim stolom sluša ministar srpske policije Sokolović, na sav glas počeo je da se hvali u stilu "mnogo smo jaki, slušamo koga hoćemo i kad hoćemo, pa čak i Miloševića".... - priča operativac koji je do poslednjih dana bio u Saveznoj policiji. - Naravno da je Sokolović to odmah preneo Miloševiću. Bilo je to vreme kada se u javnosti pronela priča kako Milošević prisluškuje i predsednika Dobricu Ćosića.Milošević je odmah naredio Stanišiću, čelniku srpske DB, da zauzme zgradu Saveznog SUP i time stavi tačku na njihovu moć i uticaj u društvu... Posle nedugog oklevanja i priprema, Stanišićevi ljudi su upali unutra i zauzeli zgradu! Savezna Udba je iseljenja iz svoje zgrade u Kneza Miloša i prebačena je u zgradu SIV u Novom Beogradu.Preostalim operativcima je ponuđeno da pređu u srpsku DB ili da budu prevremeno penzionisani. Kod većine nije bilo dileme - penzionisani su! Sa njima u penziju je otišla i ogromna saradnička mreža građena decenijama u zemlji i svuda po svetu. Time je stavljena tačka i na obračune sa političkim protivnicima. Egzekutori su postali slobodni strelci - bez državnog posla.
http://www.kurir-info.rs/hrvat-na-celu-s...ak-1168295
‘What has been will be again, what has been done will be done again; there is nothing new under the sun‘ ( Eccl. 1:9).
08-01-2014, 01:39 PM
Reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,425
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
#17

Quote:HRVAT NA ČELU SAVEZNOG DB: Najavio rat u SFRJ 1991, niko nije reagovao!

Početkom 1991. godine Mustać izjavio da će biti sukoba i da je on neizbežan


[Image: josip-perkovic-1387459460-365915.jpg]
Josip Perković

Jugoslovenska Savezna državna bezbednost je dočekala raspad zemlje pod rukovodstvom Zdravka Mustaća, ali se i u okrnjenom sastavu održala sve do sredine devedesetih godina prošloga veka. Mustać je bio apsolutista, kreativan, ali i samostalan u radu i bez straha od mogućih posledica za učinjeno. I nije imao problema sa nadređenima. Direktni akteri ondašnjih dešavanja tvrde da je Mustać obilato koristio veoma blag i popustljiv stav ondašnjeg saveznog sekretara SSUP Petra Gračanina.

Milošević verovao u Petra Gračanina

- Bio je vrlo arogantan i nepristupačan čovek, koji je, dok razgovarate sa njim gledao kroz vas i nikako vas nije gledao u oči - tvrdi i danas jedan od bivših funkcionera policije. - Ostao je upamćen po jednoj šokantnoj izjavi na Kolegijumu, s početka 1991. godine, kada je pred svima rekao da će biti rata i da je on neizbežan?! Tražili smo objašnjenje, ali on nije ništa dalje govorio, a Petar Gračanin, kao i mnogo puta ranije, nije na te njegove reči uopšte reagovao.

Vrlo je zanimljiva i činjenica da Milošević, koji je krajem osamdesetih godina bio na vrhuncu političke moći i popularnosti u narodu, nije imao pravu sliku stanja u jugoslovenskoj SDB, pa ni u srpskoj tajnoj policiji.
- Milošević je previše cenio i verovao u mogućnosti i uticaj Pere Gračanina, koji je već bio u poznim godinama - priča bivši čelnik srpske policije. - Govorili smo mu da čika Pera više nije za tu funkciju, a on nam je odgovarao da mu imponuje njegova ranija karijera i imidž. S druge strane, Pera Gračanin je uživao u činjnenici da ga Milošević poštuje, da mu se obraća biranim rečima...

Bio je to period kada je srpska tajna policija tražila novog šefa, jer je bio smenjen Dragan Mitrović. Posle neuspelog pokušaja da se na njegovo mesto postavi Duško Mihajlović (koji je, inače, bio raniji stipendista DB), Milošević čini još jednu grešku:

- Odlučuje se da na čelo srpskog DB postavi Zorana Janaćkovića, za koga mu je i Radmilo Bogdanović rekao da nije dobar izbor, jer je, između ostalog, studirao devet godina i da mu je prosek ocena bio jedva nešto preko šest. Ali, kao po nekom nepisanom pravilu, prvo je rekao da ga neće postaviti, da bi posle nekoliko dana pogazio svoju reč. Tako je Janaćković postao šef srpske tajne policije, ali je i on, posle vrlo kratkog vremena, smenjen čime je Milošević samo dokazao koliko je opet pogrešio u izboru kadrova... Za sve ovo vreme, Služba je trpela i bila u apsolutno podređenom položaju u odnosu na, i dalje moćnu, SDB!

Mustać preuzeo hrvatsku tajnu službu

Ovakve okolnosti su išle naruku vrhu jugoslovenske Državne bezbednosti, koja je i krajem osamdesetih radila "po svome", bez ikakve ozbiljnije kontrole i u samom vrhu države. Njihov dotadašnji šef, Zdravko Mustać, odlazi u Zagreb i postaje glavni stožernik hrvatskih službi bezbednosti, dok mu je desna ruka, u novim okolnostima, bio Josip Perković. Teren za njegov odlazak je pripreman mesecima, tako da je, po nekim nezvaničnim podacima, sa njim u Hrvatsku otišla i obimna dokumentacija i mnogi dosijei službe. Međutim, iz same Savezne Udbe ima i onih koji ne veruju u takve priče:

- Mustać je bio, i pored svega, veliki profesionalac, otišao je "svojima" dostojanstveno i nije tačno da je sa sobom odneo neka dosijea - tvrde pojedini bivši operativci SDB. - I tokom svih godina rata, pa i kasnije, veoma se korektno ponašao prema našima i nije zloupotrebljavao ono što je znao o ranijem radu Službe.
Savezna Udba, iako u okrnjenom kadrovskom sastavu u "maloj" Jugoslaviji, funkcionisala je držeći svoje stečene pozicije u društvu i saradničkoj mreži spolja sve do sredine devedesetih. Sve do trenutka kada je jedan operativac, na jednoj proslavi u kafani, učinio neoprostivu grešku.

Pijani operativac iz Crne Gore se odao, Milošević nije oprostio

- Onako skoro pijan, jedan naš kolega, Crnogorac, ne vodeći računa da ga za susednim stolom sluša ministar srpske policije Sokolović, na sav glas počeo je da se hvali u stilu "mnogo smo jaki, slušamo koga hoćemo i kad hoćemo, pa čak i Miloševića".... - priča operativac koji je do poslednjih dana bio u Saveznoj policiji. - Naravno da je Sokolović to odmah preneo Miloševiću. Bilo je to vreme kada se u javnosti pronela priča kako Milošević prisluškuje i predsednika Dobricu Ćosića.

Milošević je odmah naredio Stanišiću, čelniku srpske DB, da zauzme zgradu Saveznog SUP i time stavi tačku na njihovu moć i uticaj u društvu... Posle nedugog oklevanja i priprema, Stanišićevi ljudi su upali unutra i zauzeli zgradu! Savezna Udba je iseljenja iz svoje zgrade u Kneza Miloša i prebačena je u zgradu SIV u Novom Beogradu.

Preostalim operativcima je ponuđeno da pređu u srpsku DB ili da budu prevremeno penzionisani. Kod većine nije bilo dileme - penzionisani su! Sa njima u penziju je otišla i ogromna saradnička mreža građena decenijama u zemlji i svuda po svetu. Time je stavljena tačka i na obračune sa političkim protivnicima. Egzekutori su postali slobodni strelci - bez državnog posla.

http://www.kurir-info.rs/hrvat-na-celu-s...ak-1168295
‘What has been will be again, what has been done will be done again; there is nothing new under the sun‘ ( Eccl. 1:9).
09-01-2014, 02:55 PM
Reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,425
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
#18

Quote:ČOVEK KOJI JE STVORIO PERKOVIĆA

HRVAT NA ÄŒELU SAVEZNOG DB: Najavio rat u SFRJ 1991, niko nije reagovao!

POLITIKA22:27, 07.01.2014.Autor: Večernje novosti46Pošalji e-mail Odštampaj tekst APočetkom 1991. godine Mustać izjavio da će biti sukoba i da je on neizbežanJosip PerkovićJugoslovenska Savezna državna bezbednost je dočekala raspad zemlje pod rukovodstvom Zdravka Mustaća, ali se i u okrnjenom sastavu održala sve do sredine devedesetih godina prošloga veka. Mustać je bio apsolutista, kreativan, ali i samostalan u radu i bez straha od mogućih posledica za učinjeno. I nije imao problema sa nadređenima. Direktni akteri ondašnjih dešavanja tvrde da je Mustać obilato koristio veoma blag i popustljiv stav ondašnjeg saveznog sekretara SSUP Petra Gračanina.Milošević verovao u Petra Gračanina- Bio je vrlo arogantan i nepristupačan čovek, koji je, dok razgovarate sa njim gledao kroz vas i nikako vas nije gledao u oči - tvrdi i danas jedan od bivših funkcionera policije. - Ostao je upamćen po jednoj šokantnoj izjavi na Kolegijumu, s početka 1991. godine, kada je pred svima rekao da će biti rata i da je on neizbežan?! Tražili smo objašnjenje, ali on nije ništa dalje govorio, a Petar Gračanin, kao i mnogo puta ranije, nije na te njegove reči uopšte reagovao.Vrlo je zanimljiva i činjenica da Milošević, koji je krajem osamdesetih godina bio na vrhuncu političke moći i popularnosti u narodu, nije imao pravu sliku stanja u jugoslovenskoj SDB, pa ni u srpskoj tajnoj policiji.- Milošević je previše cenio i verovao u mogućnosti i uticaj Pere Gračanina, koji je već bio u poznim godinama - priča bivši čelnik srpske policije. - Govorili smo mu da čika Pera više nije za tu funkciju, a on nam je odgovarao da mu imponuje njegova ranija karijera i imidž. S druge strane, Pera Gračanin je uživao u činjnenici da ga Milošević poštuje, da mu se obraća biranim rečima...Bio je to period kada je srpska tajna policija tražila novog šefa, jer je bio smenjen Dragan Mitrović. Posle neuspelog pokušaja da se na njegovo mesto postavi Duško Mihajlović (koji je, inače, bio raniji stipendista DB), Milošević čini još jednu grešku:- Odlučuje se da na čelo srpskog DB postavi Zorana Janaćkovića, za koga mu je i Radmilo Bogdanović rekao da nije dobar izbor, jer je, između ostalog, studirao devet godina i da mu je prosek ocena bio jedva nešto preko šest. Ali, kao po nekom nepisanom pravilu, prvo je rekao da ga neće postaviti, da bi posle nekoliko dana pogazio svoju reč. Tako je Janaćković postao šef srpske tajne policije, ali je i on, posle vrlo kratkog vremena, smenjen čime je Milošević samo dokazao koliko je opet pogrešio u izboru kadrova... Za sve ovo vreme, Služba je trpela i bila u apsolutno podređenom položaju u odnosu na, i dalje moćnu, SDB!Mustać preuzeo hrvatsku tajnu službuOvakve okolnosti su išle naruku vrhu jugoslovenske Državne bezbednosti, koja je i krajem osamdesetih radila "po svome", bez ikakve ozbiljnije kontrole i u samom vrhu države. Njihov dotadašnji šef, Zdravko Mustać, odlazi u Zagreb i postaje glavni stožernik hrvatskih službi bezbednosti, dok mu je desna ruka, u novim okolnostima, bio Josip Perković. Teren za njegov odlazak je pripreman mesecima, tako da je, po nekim nezvaničnim podacima, sa njim u Hrvatsku otišla i obimna dokumentacija i mnogi dosijei službe. Međutim, iz same Savezne Udbe ima i onih koji ne veruju u takve priče:- Mustać je bio, i pored svega, veliki profesionalac, otišao je "svojima" dostojanstveno i nije tačno da je sa sobom odneo neka dosijea - tvrde pojedini bivši operativci SDB. - I tokom svih godina rata, pa i kasnije, veoma se korektno ponašao prema našima i nije zloupotrebljavao ono što je znao o ranijem radu Službe.Savezna Udba, iako u okrnjenom kadrovskom sastavu u "maloj" Jugoslaviji, funkcionisala je držeći svoje stečene pozicije u društvu i saradničkoj mreži spolja sve do sredine devedesetih. Sve do trenutka kada je jedan operativac, na jednoj proslavi u kafani, učinio neoprostivu grešku.Pijani operativac iz Crne Gore se odao, Milošević nije oprostio- Onako skoro pijan, jedan naš kolega, Crnogorac, ne vodeći računa da ga za susednim stolom sluša ministar srpske policije Sokolović, na sav glas počeo je da se hvali u stilu "mnogo smo jaki, slušamo koga hoćemo i kad hoćemo, pa čak i Miloševića".... - priča operativac koji je do poslednjih dana bio u Saveznoj policiji. - Naravno da je Sokolović to odmah preneo Miloševiću. Bilo je to vreme kada se u javnosti pronela priča kako Milošević prisluškuje i predsednika Dobricu Ćosića.Milošević je odmah naredio Stanišiću, čelniku srpske DB, da zauzme zgradu Saveznog SUP i time stavi tačku na njihovu moć i uticaj u društvu... Posle nedugog oklevanja i priprema, Stanišićevi ljudi su upali unutra i zauzeli zgradu! Savezna Udba je iseljenja iz svoje zgrade u Kneza Miloša i prebačena je u zgradu SIV u Novom Beogradu.Preostalim operativcima je ponuđeno da pređu u srpsku DB ili da budu prevremeno penzionisani. Kod većine nije bilo dileme - penzionisani su! Sa njima u penziju je otišla i ogromna saradnička mreža građena decenijama u zemlji i svuda po svetu. Time je stavljena tačka i na obračune sa političkim protivnicima. Egzekutori su postali slobodni strelci - bez državnog posla.
http://www.kurir-info.rs/hrvat-na-celu-s...ak-1168295
‘What has been will be again, what has been done will be done again; there is nothing new under the sun‘ ( Eccl. 1:9).
10-01-2014, 11:58 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#19

Quote:BIVŠI DJELATNIK KOS-a OTKRIVA ‘Znam kako je hrvatskog emigranta Udba otela i ubila 1972.!’

[Image: VOJAK652_612700S1.jpg]

Crnogorca se povezivalo s ekstremistima iz Hrvatskog revolucionarnog bratstva, a do Leljakova istraživanja znalo se samo da je misteriozno nestao

Ponedjeljak 3. jula (1972.). Nalazio sam se još u krevetu. Zvonce je zazvonilo jednom. Ostao sam ležeti u krevetu jer je to bio znak da neko treba mog gazdu. Zazvonilo je još jedanput. (...) Digao sam se iz kreveta, obukao japanke i krenuo prema vratima vrta jer je to bio znak da mene neko treba. Jedan se Austrijanac predstavio kao policajac - kao tajna služba.

Od njega nisam tražio osobnu kartu jer sam odmah povjerovao, budući da sam istodobno i sumnjao. Pušio je cigaretu i držao ruku u džepu. Sam taj gest i njegovo držanje nije ni blizu odgovaralo jednom austrijskom članu tajne službe. Ušli smo u moju sobu, gdje mi je rekao da sam osumnjičen za krijumčarenje droge. Druga dvojica - naših - prevrtali su stvari po mojoj sobi. Austrijanac mi pokaže značku tajne službe - koja je na žalost bila naša, a ne austrijska.

Mislio je možda da ja nisam nikada vidio značku tajne policije Austrije. To je već bio dovoljan znak da sam znao da se radi o Udbi. Malo nakon toga pokaže mi optužbu i tek što sam ja želio baciti pogled i vidjeti tekst optužbe - on je povuče u torbu. -

[Image: 461_612669S0.jpg]

Izvadak je to iz vlastoručno gusto ispisanog izvješća, na punih 200 stranica, koje je u zatvoru ljubljanske Udbe napisao Stjepan Crnogorac, hrvatski politički emigrant koji je tog sparnog ponedjeljka 3. srpnja 1972. nestao iz svog stana u Salzburgu. Od tada se Crnogoracu, povezanom s ekstremnom organizacijom Hrvatsko revolucionarno bratstvo, gubi svaki trag. No ovih dana, nakon gotovo godinu dana “kopanja” po arhivima slovenske Udbe, Roman Leljak uspio je odgonetnuti misteriozni nestanak tog hrvatskog emigranta.

- Crnogorca su u pomno isplaniranoj akciji pripadnici slovenske Udbe oteli, omamili, te s lažnim dokumentima prebacili u Ljubljanu, gdje su ga ispitivali, da bi nakon toga bio likvidiran i pokopan na, za sada, nepoznatoj lokaciji, možda oko Kočevskog Roga - u dahu nam kaže Roman Leljak, nekadašnji pripadnik Vojne obavještajne službe JNA, koji se danas bavi proučavanjem mračnih rabota jugoslavenske tajne službe Udbe, te mnogobrojnim likvidacijama pripadnika “neprijateljske emigracije”.

[Image: 460_612670S0.jpg]

Tog ranog jutra operativci Udbe pokrenuli su operaciju “Pero” - privođenje Stjepana Crnogorca, političkog hrvatskog emigranta umiješanog u operaciju Fenix (ili tzv. Bugojansku skupinu) koja je otpočela oružanu akciju na području planine Raduše u BiH koji tjedan ranije.

Radilo se o 19 pripadnika HRB-a, uglavnom iz Australije koji su se iz Austrije ilegalno prebacili u Jugoslaviju s ciljem dizanja antikomunističkog i protujugoslavanskog ustanka. No vrlo brzo skupina je otkrivena i u sljedećih nekoliko dana likvidirana ili zarobljena. Udba je bila na nogama. Prvi stupanj uzbune i pripravnosti. Nije se očekivala takva akcija. Zato je i Udba, po naređenju sa samog državnog vrha, pokrenula svoju protuoperaciju čija je jedna od žrtava bio i Stjepan Crnogorac.

[Image: 462_612668S0.jpg]

Tog radnog dana trojica suradnika Udbe, kodnih imena “Bilič”, “Kovač” i “Željko”, upala su u Crnogorčev stan te su ga kao pripadnici austrijske policije pod optužbom za “šverc droge” trebali sprovesti u postaju. Stjepan se nije opirao, a na ulici su čekala još trojica suradnika: “Špela”, “Branko” i “Boris”, a u ulici na razdaljini od nekih 300 do 500 metara bila su raspoređena još trojica tzv. opservera, “osiguravatelja” koji bi se uključili u akciju da je nešto krenulo po zlu.

Crnogorca su ugurali u automobil, a njemu je, vidi se sada iz njegova “očitovanja” o otmici, bilo sumnjivo kad su krenuli prema Villachu, odnosno slovenskoj granici. U autu su ga natjerali da popije nešto, nakon čega je izgubio svijet, da bi se probudio tek u zatamnjenoj sobi (kako se sada zna) ljubljanske ispostave Udbe. U organizaciji same otmice sudjelovalo je oko 25 operativaca Udbe te još najmanje 100 suradnika, informativaca i doušnika.

Leljak kaže kako je u spisu Crnogorca pronašao i neponišteni jugoslavenski pasoš na ime Marko Golac, rođen 7. prosinca 1946. u Brežicama. To je inače i pravi datum rođenja Stjepana Crnogorca (on je rođen u Sovićima kod Gruda). Ustanovilo se da je na fotografiji “Marka Golca” zapravo Stjepan Crnogorac, a sada smo dodatno ustanovili “da čovjek s imenom Marko Golac iz Brežica rođen tog datuma nikada nije postojao!”

Ne samo to, kaže Leljak, u arhivskim kutijama pod brojevima 1160, 1161 i 1162 , koje se bave operacijama “Raduša”, “Venera”, “Duet” te “Pero” (sve su povezane s akcijom skupine Fenix), pronašao je i štednu knjižicu Salzburger Sparkasse na Crnogorčevo ime na kojoj se još nalazi 20.000 austrijskih šilinga, a 19. lipnja 1972. godine Crnogorac je na račun uplatio 8000 šilinga. Sačuvan je i tonski zapis saslušanja.

[Image: 464_612666S0.jpg]

Nakon provedene akcije, operativac slovenske Udbe Boris Mužič (koji je očito bio na čelu akcije) piše tadašnjem šefu republičkog SDV-a Slovenije (Služba državne varnosti) Silvu Gorencu šifriranu depešu DX o uspjehu operacije “Pero” te traži 20.000 američkih dolara i 70.000 novih dinara za isplatu suradnika koji su sudjelovali u akciji.

Crnogorac se nakon osnovnog školovanja u Grudama odlučio za svećenički poziv, ali je pred kraj studija odustao te je, legalno, otišao u Salzburg gdje upisuje studij filozofije. Ubrzo se uključuje u rad emigrantskih organizacija te upoznaje s velečasnim Vilimom Ceceljom, inače ispovjednikom Ante Pavelića i njegove obitelji, kojem uskoro postaje jedan od bližih suradnika.

Prema navodima Udbe i KOS-a, Stjepan Crnogorac je pripadao najužem vodstvu koje je organiziralo operaciju Fenix te je prema saznanjima Udbinih agenata i doušnika (radi se o suradniku kodnog imena “Jagoda”) ubačenih među emigrante u Salzburgu pripremao još jednu skupinu, od gotovo 35 ljudi, koja se trebala ubaciti u Jugoslaviju, odnosno priključiti “bugojancima”. Salzburg je inače bio jedno od važnih središta hrvatske emigracije na koje je Udba posebno pazila, pa Leljak kaže kako je u njemu “ordiniralo” najmanje 25 ubačenih agenata u neposrednom emigrantskom okružju.

Iako, kaže Leljak, vlada mišljenje da je svaka republička Udba bila zadužena za “svoju emigraciju”, to nije uvijek tako. Slovenska Udba bila je, zbog svog položaja, zadužena za Austriju, te je naravno surađivala s bosanskohercegovačkom i hrvatskom kada se radilo o “hrvatskoj emigraciji”.

Doduše, ovu akciju s Crnogorcem organizirala je i obavila u potpunosti Udba Slovenije, vjerojatno zato što se radilo o akciji koja je povezana s “bugojancima”, što je bila operacija od “saveznog značaja”. No ovo je vrlo vrijedan pronalazak koji potvrđuje kako je i na koji način funkcionirala i djelovala Udba, koje je metode rabila te da nije prezala od najbrutalnijih likvidacija, otmica i ucjena emigranata, i to na područjima stranih država.

Leljak smatra da bi ovaj slučaj, s obzirom na to da se protagonisti koji se spominju imenom i prezimenom (Mužič i Gorenc) još živi, mogao postati slovenski “slučaj Perković”, pogotovo što slučaj nestanka Crnogorca u Austriji nije zatvoren, te bi na osnovu ovih naših saznanja njihovo tužiteljstvo moglo pokrenuti novu istragu, a isto bi moglo i slovensko tužiteljstvo jer se likvidacija dogodila na našem tlu.

JUTARNJI


Quote:Svaki 15. Jugoslaven radio za Udbu

Roman Leljak rođen je u Đurmancu u Hrvatskom zagorju, ali se još kao šestomjesečna beba s roditeljima odselio u Celje, gdje se školovao. Nakon toga završio je u Beogradu Vojnu akademiju i aktivirao se u kontraobavještajnoj službi JNA u kojoj ostaje do 1987. Tada je, kaže, napušta upravo zbog mnogih saznanja o tom nezakonitom djelovanju jugoslavenskih tajnih službi koje su, kaže dalje, bile isključivo u službi “političko-ideološkog održanja vlasti”. Autor je više knjiga o djelovanju Udbe i poratnim zločinima, a kaže kako nakon dugog istraživanja može slobodno reći da je svaki 15. građanin Jugoslavije bio povezan s Udbom kao operativac, suradnik, informatora ili doušnika. U toj službi u Sloveniji radilo je 54.000 ljudi, a u Hrvatskoj 75.000 operativaca.

- Mislim da ne pretjerujem ako kažem da je u Sloveniji oko 200.000, a u Hrvatskoj 250.000 ljudi na ovaj ili ona način surađivalo s Udbom. Postoji podatak da je, recimo, samo u Murskoj Soboti bilo 560 suradnika Udbe - kaže Leljak. Udba, je, nastavlja on, bila efikasna organizacija koja je uspijevala prodrijeti unutar same emigrantske strukture te likvidirati velik broj emigranata u inozemstvu.

Leljak kaže da je više stotina emigranata iz svih jugoslavenskih naroda - Slovenaca, Hrvata, Srba, Albanaca, Bošnjaka, Makedonaca - bilo likvidirano ili oteto te prebačeno u Jugoslaviju. Trenutno istražuje ubojstvo emigranta Nikole Martinovića 1975. godine u Klagenfurtu kojeg je, kaže Leljak, također likvidirala slovenska Udba. Izvide je obavila mariborska uprava, a na tome je radila i Uprava Udbe za specijalne zadatke u inozemstvu.

- Pronašao sam izvješća po kojima se vidi da su Martinovića pratili tjednima, i to 24 sata, jer su zapisani svi detalji gdje se kretao i s kim se susretao do dana likvidacije - kaže Leljak. No teško je ukazati na samog izvršitelja jer su to, kao i sve akcije, obavljele dvije i više Udbinih službi koje nisu nužno znale za djelovanje onih drugih niti su znali agente i suradnike umiješane u to.

Quote: Stjepan Crnogorac rođen je u Grudama 7. prosinca 1946. U Salzburgu je studirao filozofiju i bio povezan sa svećenikom Vilimom Ceceljom, ispovjednikom Ante Pavelića. Udba ga je teretirala za organiziranje ‘Bugojanske grupe’ i pokušaj organiziranja još jedne skupine koja je trebala u Jugoslaviji 1972. pokrenuti protujugoslavenski ustanak.

[Image: 463_612667S0.jpg]
Na slikama su dokumenti koje je Leljak pronašao u arhivi slovenske Udbe. Crnogorčevu fotografiju u jugoslavenskoj putovnici na lažno ime Marko Golac iz Brežica (datum rođenja je istovjetan Crnogorčevom) koji nikad nije postojao. Snimka Crnogorčeve štedne knjižice, te dopis Udbina agenta Borisa Mužiča s troškovima akcije.
11-01-2014, 01:35 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 14,145
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#20

Quote:Prvi su put zatvorske vlasti skinule pečate sa svojih tajnih dokumenata te su objavljeni u šokantnoj knjizi pod naslovom “Kazniona”

Tako smo ubijali i mučili robijaše u KPZ-u Zenica

[Image: 0d67977f51d16c185ec1d2bda9502c96.jpg]

Kada dobijem službenu obavijest o danu i mjestu smaknuća, spremam se i krećem. Sa mnom putuje i moj pomoćnik. U koferu nosim garderobu koju obavezno oblačim pri izvršenju. To su crno odijelo, cilindar-šešir i bijele rukavice. Rukavice mijenjam pri svakom izvršenju. Straža zatim dovodi osuđenoga iz ćelije u kojoj je proveo svoju posljednju noć, a predsjedajući utvrđuje njegov identitet i ponovno mu čita presudu. Toga časa ja i moj pomoćnik pristupamo osuđenom, preuzimamo ga od straže i vodimo pod stup.

Tu mu straga vežemo ruke, a pomoćnik mu zatim pomaže da se popne na stolac. Ja se za to vrijeme uspinjem na male lojtre ili na stolac prislonjen uza stup. Lijevom rukom prihvaćam osuđenog, a desnom rukom mu stavljam omču oko vrata i odmah zatim nabacujem masku preko glave. Svi prisutni šutke stoje i skidaju šešire. Istoga časa moj pomoćnik izmiče stolac ispod nogu osuđenog, hvata ga rukama ispod koljena i jednim trzajem povlači prema zemlji, dok mu ja zakrećem šiju. Kada ustanovim da pulsa više nema, skidam rukavice i bacam ih pod noge osuđeniku i kažem: 'Ja nisam kriv za tvoju smrt’.”

Bez imalo milosti i sustezanja, dramatično i detaljno, opisao je svoj posao dželata, profesionalnog izvršitelja smrtne kazne u Kaznenom zavodu Zenica, Dragutin Karlo Hart, koji je u sedamnaestogodišnjoj karijeri objesio 108 osuđenika. Na svakoga od njih bacio je svoje bijele rukavice. Kažu da je obvezno prije izvršenja kazne razgovarao s osuđenima na smrt. Ova dramatična ispovijest samo je jedna od mnogih opisanih u nedavno objavljenoj knjizi “Kazniona”, koja prvi put pripovijeda o zatvorenicima i njihovim uznicima u zeničkome zatvoru.

A priča o boli, patnji i smrti u zeničkome zatvoru tijekom 120 godina njegova postojanja nije nedostajalo. Neopisivo krvava mučenja, tišina koja para uši, izgladnjelost i tuga oduvijek su zatočenici jednoga od najzloglasnijih zatvora u prošlome stoljeću.



Uvijek mjerio

A tom epitetu zasigurno je pridonijelo i djelo građevinskog tehničara Plohovića, kojega Zenica neće tako lako zaboraviti. Taj se niski mučitelj s naušnicom najčešće mogao vidjeti kod zatvorskog zida, gdje je uvijek nešto mjerio. Nitko ne zna zašto je iz Istre došao u Kaznionu, kako su zatvorenici zvali zatvor, ali njegov najveći “doprinos” sigurno je izrada brojnih sprava za mučenje. Najzlokobnija od svih bila je Isusova alka. Željezni mali okovi, koji na prvi pogled izgledaju bezazleno, postavljeni u male prostorije u podrumu samice za mučenje odavali su zašto se zovu Isusove alke.

Muke u Isusovoj alci bile su neizdržive. Osuđenik je morao čučnuti, provući ruke između nogu i uhvatiti se prstima za pete. Stražari bi mu potom ruke i noge vezali za alke. Prvih nekoliko minuta nesretnik ne bi osjećao bol, no onda bi počeli prvi bolovi, u laktovima, koji bi se iz sekunde u sekundu pojačavali, a ubrzo bi se javila i jaka bol u trbuhu i zglobovima. Uslijedio bi jak pritisak krvi u lice, oče, usta. Kada se činilo da ne može gore, stravična bol zaparala bi im kralježnicu. I tada su ljudi uglavnom gubili svijest. Ovo mučenje, koje su nazivali vješanje na tlu, gotovo nitko nije mogao izdržati dulje od 20 minuta.

Nitko osim jednoga. Bilo je to početkom prošloga stoljeća. Zbog drska ponašanja stražar je zatvoreniku Francu Štiftu zaprijetio da će ga staviti u alke. Štift, koji je bio divovske snage, na to se samo nasmijao, štoviše, upitao je stražara imaju li što gore od toga. Srdit, tadašnji upravitelj Dragan Matić odredio mu je tu kaznu.

Nakon pola sata u alkama Franc je naglo povukao okove i čeličnu alku iščupao iz zida. Iako su postavljene u novi beton, nisu dugo trajale. Sljedeće godine je novi upravnik ukinuo takav oblik mučenja.
“Isusovače” nisu bile jedina sprava za mučenje zatvorenika. Svoj danak uzimala je i Staklena kuća, prozvana tako zbog svoga staklena krova. A u sebi je krila 64 samice, bila zatvor u zatvoru.
“Pojede te samoća iznutra. Ne smiješ ništa govoriti, smijati se, glasnije se nakašljati. A onda studen, ne griju samice, pa kosti trunu. U samici sam tamnovao tri mjeseca. Mnogo sam propatio i naglo propao. Neuredno okrečena prostorija, tri s metar i pol, metalni krevet, slamarica, stol i stolac bez naslona, metla, posuda za vodu i kibla. Hrana isposnička”, sjećanja su legendarnog rudara, sudionika Husinske bune, Jure Keroševića, koji je proveo na robiji više od 17 godina.



Vrata i prozorčić

Staklena kuća i njezina debela okovana vrata i mali prozorčić željeznom rešetkom okovan u svakoj samici, kao i hodnik, ironično okupan suncem, i danas stoji uspravno unutar zidina zatvora. Jedino što je moglo razbiti te zidine bila je tišina. Robijaš nije smio pričati niti proizvesti bilo kakav zvuk. I tako mjesecima. Smrt i bolest bili su u svakome kamenu koji je činio zatvor.
Keroševića je otpustio novi upravitelj. Prvi Musliman direktor kaznionice koji nikada nije skidao fes s glave. Bio je to Esad Softić. Njegova upravljanja zatvorom sjeća se i robijaš Vinko Dragović, koji je uspio i pobjeći zahvaljujući Softiću.

“Tih dana počelo je opće klanje između službenika u zatvoru. Sjećam se da su jednog stražara zaklali pred nama, i to dok je predavao smjenu. U krug se uselio nemir, osjećao se zadah smrti, stražari su bili poput krvožednih zvijeri. Klali su se međusobno, ali nas, političke zatvorenike, nisu dirali. No, odjednom su prijatelja Đuru i mene odveli Esadu. On nam je samo kratko rekao da nema naše dokumentacije i kako nije po zakonu da nas drži pa će nas poslati preko granice. Tako je i bilo”, sjeća se Vinko upravitelja Softića, samo jednoga od mnogih u zeničkome zatvoru.

I dok se kaznionicom širio miris poznatoga zatvorskog kruha, godine su prolazile. Mijenjali su se stražari, upravitelji, vlasti, tisuće zatvorenika okusile su jezu Staklene kuće, u čijim je samicama boravilo i po deset osuđenika iako su bile namijenjene samo za jednoga. Strahote zeničkoga zatvora i njegovih samica za “bratstva i jedinstva”, kada su taj zatvor punili “državni neprijatelji”, osjetili su i svećenici, u Prvom odjelu ćelija broj 13 bila je namijenjena upravo njima. Ta se ćelija popularno zvala “popovsko-hodžinska soba”, a njome je tijekom 1950. i 1951. prošlo 70 fratara, 120 hodža i 15 svećenika. S novim, komunističkim sustavom smrt je u kaznionicu ulazila na posve drukčiji način. Nije bilo dželata Harta i njegova pomoćnika, stolace, vješala i bijelih rukavica bačenih na mrtvog osuđenika. Zatvorenici su tada likvidirani metkom u zatiljak.

“U Staklenu kuću dovođeni su najteži politički zatvorenici. Godine 1945. osuđenici su u tim ćelijama premlaćivani do smrti i ubijani metkom u zatiljak. To je bila praksa prvih godina komunističke vladavine”, sjeća se Omer Behmen, politički zatvorenik osuđen na 35 godina robije.

Hitac u zatiljak

Ova pogubljenja hicem u zatiljak postala su dio svakidašnjice. Robijaško groblje na Barama, gdje su osuđenici pokapani bez ikakve ceremonije, bilo je prepuno. A rodbina nikada nije mogla preuzeti posmrtne ostatke jer kazna nije odslužena do kraja. “Mnogi će doživotno osjećati posljedice. Mnogi su i umrli. Kada neko umre, u limenoj kutiji ga Zeka, konj, povuče na groblje kaznionice na drugoj strani rijeke Bosne. Robijaši su govorili: 'Zeka vuče preko Bosne’, što je značilo da je još jedan umro”, slikovito je opisao dugogodišnji robijaš kraj života u zatvoru.

Da, smrt je bila dugogodišnji zatočenik Kaznione. Iza njezinih kapija trajao je paralelni život i tekla povijest zemlje. Mijenjali su se grbovi na uniformama stražara, mijenjali su se zatvorenici. Danas nema stražara Pikola i njegovih sablji, nema “isusovače”, okova... Jedino što je ostalo nepromijenjeno na kaznionici jesu isti simboli torture i samoće. I hodnik obasjan Sunčevim zrakama u zgradi s laskavim imenom – Staklena kuća.

Ljuti Arnaut Pikolo

Posebno mjesto u sjećanju osuđenika zasigurno ima stražar Munib Arnaut zvani Pikolo, ali i Ljuti Arnaut. A oba je nadimka, kažu, zasluženo dobio. Bio je poslužitelj na gradilištu kaznionice u Zenici i jako omiljen. Kada su radovi bili gotovi, Pikolo se zaposlio u kaznionici kao stražar. I posve se promijenio. Postao je bahat, počeo se opijati po kavanama i naglas hvaliti austrougarski režim. Robijaši su ga se plašili jer je oštricu potezao za najmanju sitnicu. Pričalo se da je nekom robijašu sabljom skinuo dio tjemena. Drugog je pak natjerao da poliže fekalije koje je ovaj bacio na njega. Nesretnika je mlatio vrećama pijeska i vezao lancima. Robijaš je u mukama preminuo. Ljuti Arnaut terorizirao je zatvorenike do 1921. godine, kada je smijenjen. Pikola je to toliko pogodilo da je pio tri dana i tri noći. Nakon toga je ponovno postao Munib i čaršija mu se podsmjehivala. Postao je gradska pijandura.

VECHERNJI
07-05-2014, 10:51 PM
Reply