Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Post Reply 
 
Thread Rating:
  • 1 Votes - 2 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
БИВШИОТ НАЧАЛНИК НА КОС, ТУМАНОВ ПРОГОВОРИ !КЕ ИМА ЛИ ПОТРЕСИ ВО МАКЕДОНИЈА ?
Author Message
basilius_2 Offline
Moderator
*****

Posts: 1,133
Joined: Dec 2009
Reputation: 17
Post: #21

(24-10-2011 09:37 PM)sokoli Wrote:  
(24-10-2011 02:06 AM)basilius_2 Wrote:  Според мене ваквиот изблив на емоции во серијалот на Генерал Туманов,би ги окарактеризирал како опомена до Срѓан Керим и неговото крило,на кому им се должни за нивниот успех.Но и истовремено со ваквиот истап едноставно се врши и опоменување но и уценување и покажување сила.
Вакви тајни се издаваат само кога некој треба да се потсети на неговото минато.Таквиот случај беше со досиеата на "Вујко", "Мајка" и "Ибар",така не би сакал овој случај да замине така.
Најдобар доказ дека се работи за расчистување сметки е фактот што авторот на овој текст сака да остане анонимен,и можеби сеуште е во активна служба.

hmmmm ima ne6to pogolemo tuk basilius.od vas sllusham deka srgjan od udbash stanall sorosoid.Nekoj koj podobro ja poznava situacijata ili podobro relaciite medju srbia i sorosoidite mozhe poveqe da ni kazhe.i tuka da se bara razllogot.Inace ucena so otkrivanje na nivnite dejstvie ne se praktikuva kaj tajnite slluzhbi.Bideiki takvo neshto direktno pravi problemi na slluzhbite pri regrutiranje na novi kodoshi.Koj ke prifati da stane shpiun koga znae deka porano ili pokasno od istata slluzhba ke bide otkrien.Naprotiv tie koi se ogreshuvat se likvidirat tivko vo noqta dodeka denje se pllacat.

Соколи се сложувам со тебе никоја тајна служба си ги чува своите службеници. Сепак да се истапи анонимно,и да се објасни структурата на тајните служби во Југославија, се работи од други причини.Бидејќи по се изгледа Срѓан Керим,сакаат да го потсетат за кого работи,а истовремено бидејќи генералот Туманов и тој што му дозволил овие работи да ги изнесе јавно сакаат преку демистификацијата на Срѓан Керим сакаат да покажат дека сепак тие сеуште ги влечат конците.
Од серијалот кој е напишан каде ген.Туманов ги искажува организационата поставеност на УДБа,КОС и СИД преку ваквиот излив на информации може лесно да се заклучи дека работите кои биле однапред биле замислени да функционираат поинаку од сега некако измутирале.
Главната грешка на Србија, беше лошата оценка дека Западот нема да се вмеша,во судирите на Балканот.Затоа Милошевиќ и неговите послушници играа на време.Имено самиот Милошевиќ му признал на Ген.Весли Кларк дека бомбите на НАТО ја одзеле победата на Србите,во Босна.

"He who controls the present, controls the past. He who controls the past, controls the future." -- George Orwell
"Тој што ја контролира сегашноста,тој го контролира минатото.Тој што го контролира минатото ја контролира иднината." Џорџ Орвел
_____________________________________________________________

http://www.cd-macedonia.com
24-10-2011 10:52 PM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,407
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
Post: #22

1. Сета кривица се пренесува врз служба која веќе не постои.
2. Се поставува теза дека СИД ги влечел конците, т.е. дека вработените во СИД издавале наредби и креирале стратегии кои биле извршувани од КОС и УДБ-а.
3. Со лепење на етикета дека СИД биле “елита“ а КОС и УДБ-а биле потрчковци се сака на читателот прво да му се наметне погрешна слика дека СИД е мозок а КОС и УДБ-а се извршните краци.
4. Од точка 3. следи дека командна одговорност треба да сноси СИД а КОС и УДБ-а само извршна.
5. Се заборава една работа, а тоа е Реон на Одговорноста/Оперативноста(што е нивна “Area of Operation")
5.а) кој е делокруг на УДБ-а, кој е делокруг на КОС, кој е делокруг на СИД?
5.б) УДБ-а е Цивилна служба со делокруг кој е насочен кон цивилна-политичка безбедност
5.в) КОС е Воена Служба чиј делокруг е Воена-Политичка Безбедност
5.г) СИД е служба во оквир на ССИП(Савезни Секретаријат Иностраних Послова) со делокруг кон Емиграција и Странско Разузнавање
6. Од точка 5 следи дека и СИД е само извршен орган кој немал никаква можност за внатрешно дејство.
7. Како се координирале соработките меѓу овие три служби треба да се види допрва.
8. Од 7 се гледа дека некој имал увид во работата на сите три служби, индикативно е од групата “ОПЕРА“ дека КОС одлучува да не дели информации со УДБ-а знаејќи дека всушност се тоа републички служби, значи, претходно делел информации.
9. Треба да се види која била личност за врски помеѓу КОС и УДБ-а во Македонија, треба да се види кои Македонци работеле во СИД, треба да се види поставеност на СИД према КОС и према УДБ-а
10. СИД нема оперативни средства за работа внатре во СФРЈ, таа работа ја извршува УДБ-а која е надредена над Милицијата.
* Можно е да грешам, овие работи ги поставувам врз основа на лични размислувања

http://prouty.org/
25-10-2011 12:22 AM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,407
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
Post: #23

11. На кое ниво се делеле информациите?
Дали на ниво на директори на Служба на Реонско Покривање(географско се мисли пр. Кумановски, Скопски)?

http://prouty.org/
25-10-2011 12:32 AM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 10,935
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
Post: #24

(25-10-2011 12:22 AM)montehristo Wrote:  1. Сета кривица се пренесува врз служба која веќе не постои.
2. Се поставува теза дека СИД ги влечел конците, т.е. дека вработените во СИД издавале наредби и креирале стратегии кои биле извршувани од КОС и УДБ-а.
3. Со лепење на етикета дека СИД биле “елита“ а КОС и УДБ-а биле потрчковци се сака на читателот прво да му се наметне погрешна слика дека СИД е мозок а КОС и УДБ-а се извршните краци.
4. Од точка 3. следи дека командна одговорност треба да сноси СИД а КОС и УДБ-а само извршна.
5. Се заборава една работа, а тоа е Реон на Одговорноста/Оперативноста(што е нивна “Area of Operation")
5.а) кој е делокруг на УДБ-а, кој е делокруг на КОС, кој е делокруг на СИД?
5.б) УДБ-а е Цивилна служба со делокруг кој е насочен кон цивилна-политичка безбедност
5.в) КОС е Воена Служба чиј делокруг е Воена-Политичка Безбедност
5.г) СИД е служба во оквир на ССИП(Савезни Секретаријат Иностраних Послова) со делокруг кон Емиграција и Странско Разузнавање
6. Од точка 5 следи дека и СИД е само извршен орган кој немал никаква можност за внатрешно дејство.
7. Како се координирале соработките меѓу овие три служби треба да се види допрва.
8. Од 7 се гледа дека некој имал увид во работата на сите три служби, индикативно е од групата “ОПЕРА“ дека КОС одлучува да не дели информации со УДБ-а знаејќи дека всушност се тоа републички служби, значи, претходно делел информации.
9. Треба да се види која била личност за врски помеѓу КОС и УДБ-а во Македонија, треба да се види кои Македонци работеле во СИД, треба да се види поставеност на СИД према КОС и према УДБ-а
10. СИД нема оперативни средства за работа внатре во СФРЈ, таа работа ја извршува УДБ-а која е надредена над Милицијата.
* Можно е да грешам, овие работи ги поставувам врз основа на лични размислувања




Многу логични видувања. Би требело да се блиску до вистинскиот одговор.
25-10-2011 02:24 AM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,407
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
Post: #25

Quote:Љ. Стојадиновић
Јавна војна тајна

Интереси безбедности државе су јавна ствар и тичу се свакога ко је бирао оне који су спремни да је упропасте

Новине су објавиле како су државни органи Србије апсолутно неспремни за рат. Који, уосталом, нећемо ни водити. Али ако би неким лошим стицајем околности до тога дошло, држава (са таквим органима) би се нашла у небраном грожђу.

То, да је држава поред посртања у миру крајње килава „ако нас неко нападне”, јесте државна тајна. Ако се тајна чува, могло би се рећи како проблем и не постоји. Наравно да новине нису склоне да чувају било какве тајне, јер да је тако – не би ни излазиле. Иза нечега што је дефинисано као војна или државна тајна, постоји јака димна завеса и системско замрачење.

Шта је уопште тајна од јавног значаја? Верујте да за такво одгонетање не постоје довољно добра правила, нити је ико прописао шта се све и за чије бабе здравље може прогласити степенованом тајном. Степеновање је одређено због нивоа штете које откривање мистерије може нанети. Па тако војска има списе који су интерни, поверљиви и строго поверљиви. Државна тајна је највиши степен дискреције, и могло би се помислити да судбина државе зависи од глагољивости њених врлих службеника, или од радознале штампе, склоне откривању тешких истина које се морају сакрити од јавности.

Краће речено, тајна је оно што неко одреди као тајну. Тај неко може бити из било ког државног органа чији се рад компромитује истином. У блиској прошлости а и данас, институцијом тајне су пречесто скриване брљотине које су део биографије неких личности. Тајна је ко је пратио и убио Даду Вујасиновић, Милана Пантића и Славка Ћурувију. Ко је ставио кашикару на прозор Дејана Анастасијевића!

То су и данас државне тајне, и поред обећања државе да ће открити ко их крије. Неко у апарату, дакле „орган” крије страшне истине од других органа. И даље је војна тајна ко је убио гардисте у Топчидеру, а посебно због чега. Одавно се зна да је формулација војне истражне комисије да су ти дечаци починили „међусобно самоубиство”, крајње суманута.

Држава је одбила да отвори досијеа тајних служби, јер би се сазнало ко је од важних људи данашњице био, или јесте њихов врли доушник, заробљен заувек и зачаурен у својој мрачној биографији.
Наравно да се неких тајни ваља држати, јер добре државе без лоших и опасних тајни не може бити. Па је због тога јако занимљива информација о распојасаности и тоталној демобилизацији неких државних органа, које би било какав рат затекао са спуштеним панталонама.

То депресивно сазнање о раду скупе државе и њених службених штеточина нису измислиле новине. Да јесу – то би била дефетистичка лаж, клевета на рачун ревносних органа власти и распиривање неповерења у достојне чиновнике, које ништа не сме изненадити. Не сме, дабоме, јер је њихов патриотизам сувише скуп за блејање и нерад. Информација о неспремности саопштена је на некаквом одбору за безбедност, па је та вест лако процурила у јавност. Сазнање о килавости „органа” није никога изненадила. Народ је све то примио мирно, јер шта је друго уопште могло да се очекује.

Али држава се брани од лоших вести о себи кретањем у кругу сопствених апсурда. Новинарка, која је објавила непријатну вест за државу а добру за новине и јавност, могла би да одговара. Да плати тешку глобу грамзивој држави, или чак да заглави у апсу. Није она Цеца па да добије дигиталну алку окачену за ножни зглоб.

Будући да сам једно време провео у свету разних тајни, од којих су неке биле релативно оправдане а друге неописиво тупе, склон сам да тврдим како осумњичена новинарка није открила ништа што би могло да нам нанесе штету. Напротив! То је само бизарна но поучна басна о дембелима који се убише да нас убеде како су сви њихови напори историјски, и да је српска држава под њиховим оком сигурна и стабилна.

Сазнање да уопште није тако није ни војна ни државна, није никаква тајна. Скупштински одбор за безбедност је дужан да поименично и јавно саопшти ко је све брљао на штету спремности ове државе и за мир и за рат. Дакле да седнице о томе буду јавне! То се тиче свих грађана Србије, а не одбора, трагикомичног посланичког циркуса, шефова кабинета и дугоухих секретарица.

Интереси безбедности државе су јавна ствар, и тичу се свакога ко је бирао оне који су спремни да је упропасте. У томе је суштина сакривања истине и откривања тајне која углавном штити паразитски јавашлук.

Ако у овом случају тужилац и судија имају посла, њихови предмети нису поштен новинарски рад. Него управо „органи” који су направили штету. Тајна штити само њих. Као ону тазе удавачу из околине Ниша, за коју свекрва каже: „Цело село прича да ова наша снајка није била поштена. Па нек прича кој шта ’оће, ми ће си ћутимо”.

Љубодраг Стојадиновић
објављено: 24.10.2011.

Quote:Кда ми неко каже у Србији одата | 24/10/2011 08:42

војна тајна мени се приповраћа, све тајне су одате и то од стране ових сада, сада када се одају њихове војне тајне онда то није у реду, како то, нисам наравно за одавање ни једне тајне ма чија она била али видите како се то враћа, не можете ви радити нешто што је лоше а онда тражити од других да оно што сте ви радили други не раде.

Quote:povremeni citalac | 24/10/2011 14:19

Davno, pre vise od 40 godina, sedeo sam u nekoj krcmi sa jednim mojim zemljakom, ja obican vojnik, on kapetan KOS-a. Cetiri zvezdice. Rec po rec, vonjak po vinjak, razgovor se opustio. Kazem mu u jednom trenutku: Ma jel moguce, cak i to. On se nato masi za dzep, izvadi svetlo plavu legitimaciju, slicnu kao danasnje bankkartice, samo papirnu, slicno hameru. Na poledjini kraci tekst, pise odmah na pocetku (po secanju): "Nosilac ove legitimacije (ili, isprave, vec se ne secam) ima pravo da privede bilo koje lice na teritoriji SFRJ."Njje uopste bitno, dal je ta kartica samo za pokazivanje, znatizeljnim gusterima po kafanama, il je isprava prava, bitna je ta recenica. Ondasnji KOS, sa svojih pet sekcija, bio je iznad SDB-a. Izvan, Politicka policija, koju je nadgledao Predsednik za Zastitu ustavnog poretka SFRJ, pro form kontrolisao. Komandanti svih kasarni po Jugi, u ono vreme, svi su cvikali pred KOS-cima, cak i kad imali samo cin zastavnika. U kasarni, naravno. A tamo, mozda i pukovnik.

Quote:gradjanin obicni | 24/10/2011 16:08

Sve tajne su pohranjene kod Vojske, i Prva Jugoslavija, i Druga Jugoslavija, i treca SRJ, i na kraju opet Srbija, sve je na jednom mestu, ali samo kopije u Beogradu. Gde su originali spisa i dokumenata, to znaju samo nacelnici vojnih sluzbi bezbednosti, bivsi, sadasnji i buduci. Politicarima se poturaju spise koje su tog trenutka interesatne. Policija i Drzavna bezbednost, kao i diplomatija, imaju svoje arhive, samo za njih vazne.
Istoriju cuva Vojska. Bilo tako oduvek, i sada i u buduce.
Kraj price

(24-10-2011 02:29 PM)basilius_2 Wrote:  
Quote:Ogledi



Politicke elite, gradjanski rat i raspad SFRJ


Od opredeljenja vladajucih politickih elita zavisilo je da li ce se razvoj odvijati u jednom od sledecih smerova: demokratske integracije zemlje, mirnog razlaza republika ili pak u pravcu ratne opcije
Politicki konflikt koji je doveo do raspada "druge Jugoslavije" samo prividno, odvijao se izmedju zagovornika federalne i konfederalne opcije, a u stvari je to bio sukob izmedju dve konfederalne opcije koje su trazile ili su se bar saglasavale sa raspadom SFRJ



Vladimir Goati


Dok je po svojoj strukturi jugoslovenska politicka elita bila od sredine osamdesetih godina ostro podeljena na subelite federalnih jedinica, sâme subelite bile su sve do prvih slobodnih izbora (1990) po svojoj strukturi monokratske, jer su njihovi clanovi pripadali centralizovanoj komunistickoj partiji odgovarajuce federalne jedinice. Uvid u paralelogram politickih sila u SFRJ pred njen raspad (1991) je nepotpun ako se previdi vojna elita. Ta elita je u "drugoj Jugoslaviji", kao i u ostalim zemljama "realnog socijalizma", bila cvrsto vezana za vladajucu komunisticku partiju. Raspadom SKJ u januaru 1990, Jugoslovenska narodna armija (JNA) je izgubila svoju cvrstu "uporisnu tacku", ali se ni tada nije odlucila na samostalnu ulogu. Umesto toga, vojni vrh je u martu 1991 - kako pokazuje Miroslav Hadzic - "prepustio" raspravu o buducnosti SFRJ politicarima svrstavajuci se, pri tom, na stranu srpske elite. "Od tada pa do svog nestanka (osipanja) JNA i njen vrh su bez obzira na javne deklaracije, funkcionisali po meri interesa srpskog rukovodstva" (Hadzic, 1995: 298; slicno: Hadzic, 1995a: 299).Prvi slobodni izbori do kojih je u svim republikama SFRJ doslo 1990. ubrzali su tok dogadjaja, jer je biracko telo bilo snazno zahvaceno nacionalnom euforijom pa su zato nacionalisticki opredeljene stranke odnele ubedljivu prevagu. U Srbiji i Crnoj Gori biraci su poklonili poverenje vladajucim komunistickim partijama koje su se odranije (u Srbiji od 1987, a u Crnoj Gori od 1989) energicno zalagale za "nacionalnu stvar". Kad je rec o buducnosti SFRJ te partije su nacelno zastupale federalnu opciju, nasuprot novim vladajucim partijama Slovenije (koalicija "Demos") i Hrvatske (Hrvatska demokratska zajednica, HDZ), koje su se zalagale za konfederalno uredjenje. Pomenute opcije nazvali smo napred federalnom i konfederalnom, ali podrobniji uvid pokazuje da proklamovani cilj federalne struje nije bio i njen stvarni cilj. Sumnju u to da je federalna struja zelela odrzanje SFRJ izaziva odluka Predsednistva SFRJ od 18. jula 1991. da se JNA povuce iz Slovenije u roku od tri meseca sto je, zapravo, znacilo odustajanje od teritorijalnog integriteta jugoslovenske federacije. Primedba da je ta odluka iznudjena vojnim porazom JNA od slovenacke teritorijalne odbrane ne moze biti uvazena jer je rec o vojnom sukobu odvec malog obima i intenziteta da bi se njegovim ishodom mogla objasniti istorijska odluka o prihvatanju raspada zemlje. Pravo objasnjenje pomenute odluke valja traziti u teznji protagonista "federalne" opcije da ostvare neke ciljeve koji su u neskladu sa teritorijalnom celovitoscu "druge Jugoslavije".[b] Na postojanje tih ciljeva upucuje sledeci nedvosmislen stav srpskog rukovodstva koji je izneo predsednik Republike Srbije Slobodan Milosevic na sednici Predsednistva SFRJ sredinom januara 1991: "... srpski narod ce ziveti u jednoj drzavi i svaki narod koji zeli da sa srpskim narodom ravnopravno zivi u istoj drzavi je dobro dosao" (Politika, 16. 01. 1991). Iz iznetog stava jasno proizlazi da odrzanje "druge Jugoslavije" nije bilo kljucni politicki cilj, nego da je to bilo ostvarenje teznje srpskog naroda da zivi u jednoj drzavi, bez obzira da li je to "druga Jugoslavija". Ostvarivanje kljucnog cilja koji je pregnantno izlozio Slobodan Milosevic, zapocelo je pre "vojnog poraza" JNA u Sloveniji sto ubedljivo pokazuje u knjizi Moje vidjenje raspada savezni ministar odbrane i nacelnik Staba vrhovne komande general Veljko Kadijevic (1993), koji je te funkcije obavljao od 15. maja 1988. do 6. januara 1992. U pomenutoj knjizi general Kadijevic podrobno opisuje sednicu Predsednistva SFRJ i Staba vrhovne komande odrzane 12, 14. i 15. marta 1991 - dakle pre pocetka neprijateljstava u Sloveniji - na kojoj Predsednistvo SFRJ nije prihvatilo predlog Staba za uvodjenje vanrednog stanja u zemlji. U takvoj situaciji - zapisuje general Kadijevic - Stab je procenio da postoje dve opcije: prva je podnosenje ostavki, ali je ta opcija odbacena jer bi to bilo "u korist razbijaca Jugoslavije". Druga opcija bila je "... da vojska osloncem na politicke snage u federaciji i u republikama koje predstavljaju one narode koji hoce da zive u Jugoslaviji, uz miran razlaz sa onima koji hoce da idu iz nje, nastavi da obezbedjuje takvu politiku. To je, prevedeno na praktican jezik tada aktuelne situacije, znacilo, izmedju ostalog, zastitu i odbranu srpskog naroda i prikupljanje JNA u granice buduce Jugoslavije (istakao V. G.), s tim sto je drugi deo zadatka - prikupljanje JNA - operativno i vremenski morao biti prilagodjen izvrsavanju prvog dijela zadatka. Uz ucesce odgovarajucih licnosti koje su stajale na takvom politickom kursu raspleta politike krize, ova opcija je prihvacena od svih i to bez ijednog izuzetka" (Kadijevic, 1993: 114). Iznet citat izaziva dalekosezne nedoumice oko niza pitanja kao sto su: kuda prolaze granice "buduce Jugoslavije"?, koje su to "odgovarajuce politicke licnosti"?, kako je izvrsena njihova selekcija? i na cemu te licnosti zasnivaju pravo da uspostavljaju nove drzavne granice? - na koja u ovom trenutku nemamo pouzdane odgovore. Ali, na osnovu svedocenja generala Kadijevica sa sigurnoscu se moze zakljuciti da su vec u martu 1991. donete odluke o buducoj drzavi u ciji sastav nije usla jedna republika SFRJ, Slovenija! Iz toga proizlazi da nije rec o secesiji Slovenije nakon vojnog poraza JNA, nego o odluci da se Slovenija iskljuci ili "pusti da ode" iz federacije koja je vremenski prethodila vojnom sukobu. Na osnovu toga moze se zakljuciti da se politicki konflikt koji je doveo do raspada "druge Jugoslavije" samo prividno, odvijao izmedju zagovornika federalne i konfederalne opcije, a u stvari je to bio sukob izmedju dve konfederalne opcije koje su tezile ili su se bar saglasavale sa raspadom SFRJ. Kasniji dogadjaji pokazali su da izmedju dveju opcija postoji jedna nepremostiva razlika: prva je bila za podelu SFRJ po etnickim, a druga po republickim granicama.[/b]

[© Copyright Republika & Yurope 1996 - Sva prava zadrzana]

Izvor-Republika

(27-01-2011 06:28 PM)montehristo Wrote:  
Quote:Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izedbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izedbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izedbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izedbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji).
Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. « Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH. Извор

(23-01-2011 10:00 PM)montehristo Wrote:  
Quote:(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane. Извор

http://prouty.org/
25-10-2011 04:13 AM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
sokoli Offline
Senior Member
****

Posts: 533
Joined: Feb 2010
Reputation: 27
Post: #26

(25-10-2011 04:13 AM)montehristo Wrote:  '(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane. Извор

ke se obidam da dadam moe gledishte na ovie prashanja kako ucesnik na ovie sllucuvanja.

Dogovor za predavanje na vukovar nikogash nemallo, toa e samo edna dezinformacija od mnogute koi gi ima vo site vojni.Znaci najopasna e speciallnata vojna.Brzoto formiranje na hdz gi sobra i levi i desni i sekakvi i nikakvi vo eden kup.Tuka beshe i joshka manolic koj beshe kosovec kako i kiro gligorov.Joshka sakashe da se svrgne franjo da toj stane prvi.Vo prvite dogovori da prifati da ostane jugosllavija no i sllobo da se makne od vllast.A toa sve vo dogovor so jna.

vukovar je srushen radi toga shto sllobo je bio brzhi od svojih protivnika i odstranio jugosllovene u armiji i namesto niv gi imashe staveno svoite velikosrpski oficeri koi sonuva za golema srbija.Izoraniot vukovar im trebashe kako psihicki pritisok deka ova ve ceka od cetnicite i ediunstven spas vie beganje nadvor od zacrtanata linija na golema srbija.Moe mislenje e deka i nasheto izvlekuvanje od vukovar e ovozmozheno za celli na manolic.Sve imashe izrezhirano deka vukovar e prodaden da mie borcite od vukovar gnevni otidneme vo zagreb da go oborime franjo.Koga ne se ispollni nivniot pllan i mie zazedovme novi pozici, za da se revoltirame mie i da trgneme na zagreb go zatvorija jastreb.
Za prodadenoto oruzhje na muslimanite misllam deka brojkata e naduvana mnogu.no se prodavashe mnogu oruzhje vo bosna.prvo toa beshe biznis na manolic.dodeka na franjo mu odgovarashe frontot vo bosna bideiki se relaksirashe frontot vo hrvatska.no se dozvolluvashe vo ograniceni kolicini i skapo so kesh kasirano od arapskite zemji.
Edinicata na koja jas bev clen GAZIJE koja se prikluci na 505 buzhimska so legendarniot komandant izet nanic e formirana vo hrvatska.na ist nacin sakashe franjo otvaranje na juzhen front vo kosovo i makedonija.Vo makedonija nemashe shansa bideiki jakite strukturi na udba drzhea sve pod kontrolla.A popusto brat lube sakashe da otvori front.Vo kosovo ne davashe rugova so pacifistickata politika.

kako argument za cellokupnoto drzhenje na makedonija pod kontrolla na udba i kos mozhe da poslluzhi i sllucajot so pilotskiot instruktor sinan vitia koi beshe komandant na edinicata skender beg koja gi sobirashe allbancite od hrvatska vo odbrana na pozicii vo zadar.Sinan vitia e uapsen na 28 noemvri 1993 godina vo skopskiot aerodrom iako bill so ureden hrvatski pasosh.Od aerodromot prevedeniot vitia e likvidiran od makedonskata policija.Po nekoi taini najavi se smeta deka e zakopan na edno brdo vo dalecina na edno 10 killometri od aerodromot

No sve se toa ne jasni podatoci.
(This post was last modified: 25-10-2011 09:06 PM by sokoli.)
25-10-2011 09:02 PM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,407
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
Post: #27

Соколи,
Овој цитат е од друга низа која има повеќе врска со името и Глигоров отколку со Вуковар.
Ти благодарам поради укажување на случајот со Синан Витиа, морам да признам дека немам никакви претходни сознанија за тоа, но доколку е вистина тоа што ти го пишуваш тогаш нималку не сум изненаден, тоа им е Начин на Делување, сите кои го читаат овој текст може да се присетат на Ел Масри.
Ова што сега сакам да го потенцирам е врската на Туманов преку КОС со Глигоров(и неговата улога во распадот на Југославија, поготово на сите оние околу него во КОС кои се и Македонци кои биле на територија на Србија а и Македонци кои биле КОСовци на територијата на Македонија во тоа време).
Понатаму, самиот Гоати прашува: кои се тие “одговорни политички личности“, “како се селектирани“, “врз основа на што тие имаат право да формираат нови граници“
(25-10-2011 09:02 PM)sokoli Wrote:  
(25-10-2011 04:13 AM)montehristo Wrote:  '(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane. Извор


ke se obidam da dadam moe gledishte na ovie prashanja kako ucesnik na ovie sllucuvanja.

Dogovor za predavanje na vukovar nikogash nemallo, toa e samo edna dezinformacija od mnogute koi gi ima vo site vojni.Znaci najopasna e speciallnata vojna.Brzoto formiranje na hdz gi sobra i levi i desni i sekakvi i nikakvi vo eden kup.Tuka beshe i joshka manolic koj beshe kosovec kako i kiro gligorov.Joshka sakashe da se svrgne franjo da toj stane prvi.Vo prvite dogovori da prifati da ostane jugosllavija no i sllobo da se makne od vllast.A toa sve vo dogovor so jna.

vukovar je srushen radi toga shto sllobo je bio brzhi od svojih protivnika i odstranio jugosllovene u armiji i namesto niv gi imashe staveno svoite velikosrpski oficeri koi sonuva za golema srbija.Izoraniot vukovar im trebashe kako psihicki pritisok deka ova ve ceka od cetnicite i ediunstven spas vie beganje nadvor od zacrtanata linija na golema srbija.Moe mislenje e deka i nasheto izvlekuvanje od vukovar e ovozmozheno za celli na manolic.Sve imashe izrezhirano deka vukovar e prodaden da mie borcite od vukovar gnevni otidneme vo zagreb da go oborime franjo.Koga ne se ispollni nivniot pllan i mie zazedovme novi pozici, za da se revoltirame mie i da trgneme na zagreb go zatvorija jastreb.
Za prodadenoto oruzhje na muslimanite misllam deka brojkata e naduvana mnogu.no se prodavashe mnogu oruzhje vo bosna.prvo toa beshe biznis na manolic.dodeka na franjo mu odgovarashe frontot vo bosna bideiki se relaksirashe frontot vo hrvatska.no se dozvolluvashe vo ograniceni kolicini i skapo so kesh kasirano od arapskite zemji.
Edinicata na koja jas bev clen GAZIJE koja se prikluci na 505 buzhimska so legendarniot komandant izet nanic e formirana vo hrvatska.na ist nacin sakashe franjo otvaranje na juzhen front vo kosovo i makedonija.Vo makedonija nemashe shansa bideiki jakite strukturi na udba drzhea sve pod kontrolla.A popusto brat lube sakashe da otvori front.Vo kosovo ne davashe rugova so pacifistickata politika.

kako argument za cellokupnoto drzhenje na makedonija pod kontrolla na udba i kos mozhe da poslluzhi i sllucajot so pilotskiot instruktor sinan vitia koi beshe komandant na edinicata skender beg koja gi sobirashe allbancite od hrvatska vo odbrana na pozicii vo zadar.Sinan vitia e uapsen na 28 noemvri 1993 godina vo skopskiot aerodrom iako bill so ureden hrvatski pasosh.Od aerodromot prevedeniot vitia e likvidiran od makedonskata policija.Po nekoi taini najavi se smeta deka e zakopan na edno brdo vo dalecina na edno 10 killometri od aerodromot

No sve se toa ne jasni podatoci.

Понатаму, Самиот договор и изјава на Кучан и Милошевиќ, од 24. 1 . 1991 и два месеци покасно местенката на Глигоров за Изетбеговиќ да се скара со Туѓман, а се со цел Милошевиќ и Србите да имаат полесна цел.

(25-10-2011 04:13 AM)montehristo Wrote:  
Quote:Љ. Стојадиновић
Јавна војна тајна

Интереси безбедности државе су јавна ствар и тичу се свакога ко је бирао оне који су спремни да је упропасте

Држава је одбила да отвори досијеа тајних служби, јер би се сазнало ко је од важних људи данашњице био, или јесте њихов врли доушник, заробљен заувек и зачаурен у својој мрачној биографији.




Љубодраг Стојадиновић
објављено: 24.10.2011.

(24-10-2011 02:29 PM)basilius_2 Wrote:  
Quote:Ogledi



Politicke elite, gradjanski rat i raspad SFRJ


Od opredeljenja vladajucih politickih elita zavisilo je da li ce se razvoj odvijati u jednom od sledecih smerova: demokratske integracije zemlje, mirnog razlaza republika ili pak u pravcu ratne opcije
Politicki konflikt koji je doveo do raspada "druge Jugoslavije" samo prividno, odvijao se izmedju zagovornika federalne i konfederalne opcije, a u stvari je to bio sukob izmedju dve konfederalne opcije koje su trazile ili su se bar saglasavale sa raspadom SFRJ



Vladimir Goati


Raspadom SKJ u januaru 1990, Jugoslovenska narodna armija (JNA) je izgubila svoju cvrstu "uporisnu tacku", ali se ni tada nije odlucila na samostalnu ulogu. Umesto toga, vojni vrh je u martu 1991 - kako pokazuje Miroslav Hadzic - "prepustio" raspravu o buducnosti SFRJ politicarima svrstavajuci se, pri tom, na stranu srpske elite. "Od tada pa do svog nestanka (osipanja) JNA i njen vrh su bez obzira na javne deklaracije, funkcionisali po meri interesa srpskog rukovodstva" (Hadzic, 1995: 298; slicno: Hadzic, 1995a: 299).. U Srbiji i Crnoj Gori biraci su poklonili poverenje vladajucim komunistickim partijama koje su se odranije (u Srbiji od 1987, a u Crnoj Gori od 1989) energicno zalagale za "nacionalnu stvar".
Sumnju u to da je federalna struja zelela odrzanje SFRJ izaziva odluka Predsednistva SFRJ od 18. jula 1991. da se JNA povuce iz Slovenije u roku od tri meseca sto je, zapravo, znacilo odustajanje od teritorijalnog integriteta jugoslovenske federacije. Primedba da je ta odluka iznudjena vojnim porazom JNA od slovenacke teritorijalne odbrane ne moze biti uvazena jer je rec o vojnom sukobu odvec malog obima i intenziteta da bi se njegovim ishodom mogla objasniti istorijska odluka o prihvatanju raspada zemlje. [b] Pravo objasnjenje pomenute odluke valja traziti u teznji protagonista "federalne" opcije da ostvare neke ciljeve koji su u neskladu sa teritorijalnom celovitoscu "druge Jugoslavije". Na postojanje tih ciljeva upucuje sledeci nedvosmislen stav srpskog rukovodstva koji je izneo predsednik Republike Srbije Slobodan Milosevic na sednici Predsednistva SFRJ sredinom januara 1991: "... srpski narod ce ziveti u jednoj drzavi i svaki narod koji zeli da sa srpskim narodom ravnopravno zivi u istoj drzavi je dobro dosao" (Politika, 16. 01. 1991). Iz iznetog stava jasno proizlazi da odrzanje "druge Jugoslavije" nije bilo kljucni politicki cilj, nego da je to bilo ostvarenje teznje srpskog naroda da zivi u jednoj drzavi, bez obzira da li je to "druga Jugoslavija". Ostvarivanje kljucnog cilja koji je pregnantno izlozio Slobodan Milosevic, zapocelo je pre "vojnog poraza" JNA u Sloveniji sto ubedljivo pokazuje u knjizi Moje vidjenje raspada savezni ministar odbrane i nacelnik Staba vrhovne komande general Veljko Kadijevic (1993), koji je te funkcije obavljao od 15. maja 1988. do 6. januara 1992.

kuda prolaze granice "buduce Jugoslavije"?, koje su to "odgovarajuce politicke licnosti"?, kako je izvrsena njihova selekcija? i na cemu te licnosti zasnivaju pravo da uspostavljaju nove drzavne granice? - na koja u ovom trenutku nemamo pouzdane odgovore. Ali, na osnovu svedocenja generala Kadijevica sa sigurnoscu se moze zakljuciti da su vec u martu 1991. donete odluke o buducoj drzavi u ciji sastav nije usla jedna republika SFRJ, Slovenija! Iz toga proizlazi da nije rec o secesiji Slovenije nakon vojnog poraza JNA, nego o odluci da se Slovenija iskljuci ili "pusti da ode" iz federacije koja je vremenski prethodila vojnom sukobu. Na osnovu toga moze se zakljuciti da se politicki konflikt koji je doveo do raspada "druge Jugoslavije" samo prividno, odvijao izmedju zagovornika federalne i konfederalne opcije, a u stvari je to bio sukob izmedju dve konfederalne opcije koje su tezile ili su se bar saglasavale sa raspadom SFRJ. Kasniji dogadjaji pokazali su da izmedju dveju opcija postoji jedna nepremostiva razlika: prva je bila za podelu SFRJ po etnickim, a druga po republickim granicama.[/b]

[© Copyright Republika & Yurope 1996 - Sva prava zadrzana]

Izvor-Republika

(27-01-2011 06:28 PM)montehristo Wrote:  
Quote:Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izedbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izedbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izedbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izedbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji).
Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. « Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH. Извор

(23-01-2011 10:00 PM)montehristo Wrote:  
Quote:Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane. Извор

Е сега, атентатот врз Глигоров е извршен во 1995 година.
Од 1991 до атентатот што има Глигоров учинето кон своите господари во Србија?
И која има улога Туманов во сета таа игра поготово пред неговото пензионирање со останатите 76 старешини.
Поготово ако се знае дека Србендизацијата на ЈНА е започната далеку пред самиот распад на СФРЈ.

http://prouty.org/
(This post was last modified: 25-10-2011 11:53 PM by montehristo.)
25-10-2011 11:50 PM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
sokoli Offline
Senior Member
****

Posts: 533
Joined: Feb 2010
Reputation: 27
Post: #28

(25-10-2011 11:50 PM)montehristo Wrote:  Соколи,
Овој цитат е од друга низа која има повеќе врска со името и Глигоров отколку со Вуковар.
Ти благодарам поради укажување на случајот со Синан Витиа, морам да признам дека немам никакви претходни сознанија за тоа, но доколку е вистина тоа што ти го пишуваш тогаш нималку не сум изненаден, тоа им е Начин на Делување, сите кои го читаат овој текст може да се присетат на Ел Масри.
Ова што сега сакам да го потенцирам е врската на Туманов преку КОС со Глигоров(и неговата улога во распадот на Југославија, поготово на сите оние околу него во КОС кои се и Македонци кои биле на територија на Србија а и Македонци кои биле КОСовци на територијата на Македонија во тоа време).
Понатаму, самиот Гоати прашува: кои се тие “одговорни политички личности“, “како се селектирани“, “врз основа на што тие имаат право да формираат нови граници“

Montehristo prijatellu tie strukturi gi imash vo cella makedonija.I allbanci i makedonci pa turci romi torbeshi cincari.Dvata najgolemi etnikuma vo makedonija Makedoncite i allbancite. da se takmicime jas i ti koj ima poveqe udbashi.Bidi siguren deka ti ke izgubish bideiki allbanci imallo poveqe pati poveqe od makedonci.No kaj vas bille visoko rangirani i mnogu po opasni.Kasno e umoren sum probaj da prevedesh vo google translator ke probam da najdam edno dva linka.
da pronajdov neshto
http://www.argumentet.com/index.php?id=1014

mnogu interesni detali ke svatite ako uspeete da go prevedete tekstot podollu kade se gleda istoriatot na allbanskite parti ke vidish ista procedura kako i vo formiranje na vmro dpmne.Naj interesni se knigite atentatot i sproti smrta.da se vidi kolku billa jaka i se ushte e ekstremno jaka paukovata mrezha makedonija allbanija kosovo srbija bosna hrvatska.
http://pashtriku.beepworld.de/files/Gerv...8.9.08.htm
mozhno nekoj ke pomisli deka go cita jordan petrovski po drug pat no problemot bill deka procedurata billa istanasekade.
26-10-2011 09:01 PM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 10,935
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
Post: #29

Quote:УЛОГАТА НА СИД ВО СОЗДАВАЊЕТО НА НОВИТЕ ТАЈКУНИ



Секојдневието без СИД беше невозможно , СИД ги имаше покриено сите пори на новата држава Македонија,единствено со целосна покриеност на сите институции можеше да има контрола врз новата држава.Моќниците припадници на СИД тоа всушност и го посакуваа, нив им е потребна целосна контрола како би можеле да го контролираат капиталот , а воедно и да го заштитат капиталот на нивните штитеници (тајкуни) и по можност да го оплодат.

За појаснување под целосна контрола на СИД беа големите трговски фирми на екс Југославија , како главни резиденти на СИД се јавуваа фирмите „ГЕНЕКС„ , „ТЕХНОМЕТАЛ ВАРДАР„ , „МАКОТЕКС„ , „ХРОНОМЕТАР„ , „ЕНЕРГОИНВЕСТ„ , „ИНА„ ,„АДРИЈА„ , „КОМПАС ХЕРТЗ„ , „ЈАТ„ , исто така под нејзина капа беа и сите златарски фирми како „РУБИН„ , „МАЈДАНПЕК„ и други .Секако под капа на СИД се наоѓаа и сите поголеми туристички капацитети во екс Југославија. По сукцесијата на СФРЈ , СИД ги поседуваше сите контакти , но секако дека предона цел на СИД преставуваше преку фирмите врз кои има контрола воспостави целосна контрола врз целокупната економија на новите држави . Но СИД се соочи со проблеми во самите фирми кој до сукцесијата ги контролираше , фирмите се соочуваа со секојдневни штрајкови , работничките совети кој беја ударна тупаница на СИД повеќе не можеја да го контролираат незадоволството на работниците и нивната одбојност кон доживотните директори . Во таква новонастаната ситуација СИД мораше да ја промени својата стратегија на делување , па така реорганизацијата ја сведоја преку своите преставници кои ги имаа како испостави на фирмите ширум светот . Веднаш целокупниот капитал на овие фирми како и моменталните затекнати подебели финансиски средства на претпријатијата , сите овие претставништва се претворија веднаш како фирми во сопственост на поединците кои беја преставници на Југословенските фирми . На тој начин преставниците преку ноќ постанаа најголеми богаташи , кој ќе ја креираат во иднина економијата во земјите кој настанаа по сукцесијата . Во Македонија имаме неколку вакви тајкуни кој се алфа и омега во нашето секојдневие ,се јавуваат како мецени , банкари ,колекционери , но никој никогаш не го испитал како е стекнато нивното богатство !
Како пример ке наведеме дека еден преставник на Технометал Вардар во Рим до 1990 година имаше личен доход од 3000 марки и обезбеден смештај, ист личен доход земаа и оние кој беа преставници во Москва , додека преставниците во САД имаа плата од 4000 долари . Со толкав личен доход до сега во свет не се помни некој кој постанал тежок милионер , осем ако во меѓувреме државата не му дозволила поинаку. Новата стратегија на СИД вроди со плод , ем преку новите тајкуни воспостави контрола врз нив чуваќи им ги нивните досиеја за недај боже во иднина и свртат грб на СИД , ем преку нив воспоставуваат целосна контрола врз новите држави не само економска туку и политичка.Новите СИД милионери беа задолжени за понатамошна контрола на политички план , но главен беше финансискиот , т.е. поставување на систем на економска – политичка зависност на новите држави од новите тајкуни . Во таков стил и со таква поставеност Македонија постана мека за шверц на нафта и нафтени деривати , цигари и друга акцизна стока. Македонија немаше никаква финансиска корист од тогашниот шверц , од едноставна причина што СИД воопшто не ја интересираше државотворноста на Македонија , туку пред се и над се и беше интересот за снабдување на неопходните енергенси за Србија . Ваквиот шверц во целост бил контролирал СИД , добивките од шверцот преставува ново богатење на СИД и неговите членови, и секако зголемување на влијаните но СИД во новите држави.
01-11-2011 06:39 PM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
basilius_2 Offline
Moderator
*****

Posts: 1,133
Joined: Dec 2009
Reputation: 17
Post: #30

Еве едно Хрватско гледиште каква била положбата во Југославија но и во самата ЈНА:

Quote:Domovinski rat, rat hrvatskog naroda za obranu hrvatske države, protiv agresije, koju su od 1990. vodile udružene velikosrpske snage: srpski ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodna armija postupno preobražena u srpsku vojsku, te Srbija i Crna Gora.

Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990. srpskim oružanim akcijama uz podršku JNA protiv institucija hrvatske države i proglašavanjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj radi njihova izdvajanja iz Hrvatske, nastavio se od travnja 1991. postupnom vojnom intervencijom JNA, te od srpnja 1991. neposrednom invazijom iz Srbije na dijelove Hrvatske koje se željelo okupirati i anektirati. Hrvatska vojno i diplomatski ipak zaustavlja agresora, u protuakcijama oslobodila je dio okupiranih područja. Po dolasku mirovnih snaga UN–a na crte razgraničenja u proljeće 1992. Hrvatska je započela pregovore radi mirnog vraćanja okupiranih teritorija. Nakon neuspjeha tih pregovora, vojno–redarstvenim akcijama u svibnju 1995. oslobođena su okupirana područja Posavine i zapadne Slavonije, a u kolovozu i sva ostala okupirana područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini. Za okupirana područja u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu dogovorena je privremena međunarodna uprava u procesu mirne reintegracije tih područja, obvezujući agresora na priznavanje hrvatskih međunarodnih granica.

Vojno–politički odnosi

Rat u bivšoj Jugoslaviji bio je neizbježan jer unitaristički velikosrpski elementi koji su osvojili vlast u Srbiji nisu prihvaćali ni Ustav SFRJ iz 1974. ni demokratske promjene s konca osamdesetih. Armijski vrh pružao je najveći otpor, tvrdeći da je Armija izgubila svoju državu. Na seminaru vojnih i državnih čelnika već je 1982. zaključeno kako spasiti Jugoslaviju može samo ukidanje Ustava iz 1974, a da za ostvarenje toga cilja treba upotrijebiti sva sredstva, uključujući i vojnu silu. Prvi znakovi nasilnog raspleta jugoslavenske krize, osim političkih, bili su oružano ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine te razoružanje teritorijalnih obrana (TO) svih republika, osim Srbije, Crne Gore i djelomično Slovenije (zbog otpora slovenske TO). U kolovozu 1990. počinje pobuna Srba u Hrvatskoj (tzv. balvan–revolucija), kojima JNA, po uputama iz Srbije, dijeli oružje i pruža logističku pomoć.

Hrvatska je država 1990.–91. po broju, motivu i moralu ljudskog čimbenika stajala vrlo dobro. No, s obzirom na obrambene potrebe, nedostajala joj je ratna tehnika i sredstva obrane. Razoružanje hrvatske TO bilo je posljedica opstrukcije; naime, od 1980. do 1990. Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih mjesta u TO, a oprema i oružje odvoženi su prema područjima pobunjenih Srba. Stanje u MUP–u, drugom čimbeniku obrane RH, bilo je također loše, zbog slabog naoružanja i nepovoljnog nacionalnog sastava milicije. U to doba Hrvatska je raspolagala s približno 35 000 komada sportskog streljačkog i lovačkog oružja. S druge strane, agresor je raspolagao zastrašujućom količinom razmjerno kvalitetne ratne tehnike, ali je imao i velikih slabosti. Ratna tehnika bila je raspršena i njezin golemi dio, kao i streljivo, bio je konzerviran u skladištima.
Ljudi osposobljeni za njezinu primjenu, često su bili kadar iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije, na koje JNA nije mogla računati. Stoga je vojni vrh dvojio; prikloniti se vojnom udaru protiv svih i uspostavi čvrste Jugoslavije pod srpskom dominacijom ili postupno ostvarivati ideju velike Srbije uz eventualni gubitak nekih dijelova zemlje. Odlučeno je pokušati oboje: ne uspije li vojni udar, treba osloncem na ekstremni nacionalizam u Srbiji i Crnoj Gori te izvlačenjem ratne tehnike, vojne proizvodnje i streljiva iz »nepodobnih« republika, brzo naoružati pobunjenike dijelom najubojitije tehnike i za to vrijeme stvarati podobnu srpsku vojsku koja će ostvariti veliku Srbiju.
U listopadu 1990. u Hrvatskoj je takva procjena stanja bila jasna, te su iz nje proizlazile dvije osnovne zadaće; pregovorima dobiti na vremenu te unovačiti i suvremeno naoružati 20 000 novih policajaca. Nabavivši oružje u inozemstvu, Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30 000 komada suvremenog naoružanja: streljačko, raketno protuzračno, protuoklopno i drugo oružje. Hrvatska je tada raspolagala i s 50 000 – 60 000 lako naoružanih ljudi. Jedinice JNA bile su u vojarnama, skladištima i na opsluživanju mnogobrojnih neborbenih lokacija. Bilo je mjeseci kada je trećina svih efektiva JNA bila izvan stroja, na neborbenim zadacima. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, odredi hrvatske policije i Narodne zaštite bili su sposobni oduprijeti se nespremnoj JNA. Sve vojarne, skladišta i zapovjedništva JNA blokirali su novostvoreni odredi policije i Narodne zaštite. Stvorena je mogućnost da Slovenija, Hrvatska i BiH preuzmu golemu ratnu tehniku, izvrše djelomičnu mobilizaciju, te s tako postignutom ravnotežom vojnih snaga omoguće političke pregovore na ravnopravnoj osnovi. Ali razvoj događaja, uzimajući u obzir ukupno stanje svih odnosa, uključujući i međunarodne, od siječnja do lipnja 1991. išao je smjerom traženja političkih rješenja. Premda je Hrvatska vodila brojne razgovore sa Slovenijom, Muslimanima u BiH i Sandžaku, te s Albancima s Kosova, zbog nejedinstva u suprotstavljanju velikosrbima, agresor je uvijek imao sukob samo s jednim protivnikom.

Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor upućivali su na ozbiljne namjeru da se ovlada crtom Virovitica–Karlovac–Karlobag, a sve istočno od te crte trebala je biti velika Srbija. Agresor je imao primjerene planove, dovoljno ratne tehnike povučene iz Slovenije i dijelova Hrvatske, dovoljno zapovjednih stožera popunjenih profesionalnim časnicima, ali za ostvarenje cilja nedostajala je motivirana, brojna i sposobna vojska. Nakon tri mjeseca teških borbi 1991. srpski agresor je, doduše, okupirao neka područja u Hrvatskoj, ali nije ostvario planvelike Srbije. Na početku 1992. potpisano je primirje, a za nekoliko mjeseci na crtu prekida vatre došle su mirovne snage UN–a (UNPROFOR), pa je okupirani dio Hrvatske, osim izmjena na jugu Hrvatske, oko Maslenice i tzv. medačkog džepa, drugdje ostao kao što je bio 1991. Rat je privremeno zaustavljen kada je 25% hrvatskog teritorija ostalo okupirano, a deseci hrvatskih gradova i dalje su bili izloženi topničkom razaranju.

S dolaskom UNPROFOR–a zaustavljene su šire agresorske akcije, no mandat i djelotvornost mirovnih snaga, koje su od travnja 1995. preimenovane u UNCRO, nisu pružali jamstvo za povratak okupiranih područja pod suverenitet RH kao ni pregovori koje su vodile hrvatske vlasti s predstavnicima samoproglašene »RSK«, koji su napokon odbili i međunarodni plan »Z4« koji im je nudio široku autonomiju. Istodobno, s ubrzanim razvitkom HV, stvoreni su uvjeti da se ta područja vojno oslobode.

Na početku rata potvrđena je visoka vrijednost hrvatskih vojnika osobito iscrpljivanjem agresora herojskom obranom Vukovara te njegovim zaustavljanjem u zapadnoj Slavoniji i oslobađanjem teritorija u južnoj Dalmaciji. U akcijama HV i redarstvenih snaga u svibnju (»Bljesak«) i kolovozu (»Oluja«) 1995. oslobođena su sva okupirana područja, osim dijela teritorija bivšeg »Sektora Istok«. Hrvatska je bitno izmijenila i odnose snaga u širem području, tako da je srpski agresor bio prisiljen na povlačenje i u BiH: tu su snage HVO, poslije i u suradnji s Armijom BiH, do jeseni 1995. također oslobodile velik dio okupiranih područja, svodeći osvajanja srpskog agresora sa 75 na oko 50% teritorija BiH. Time je otvoren novi krug međunarodnog posredovanja u kojem su vodeću ulogu preuzele SAD. Mirovni pregovori u Daytonu (SAD) u studenom 1995. označili su konačni poraz agresije na Hrvatsku. Hrvatska je potpuno obranila svoj suverenitet i teritorijalni integritet, pa je izišla kao pobjednik u Domovinskom ratu.

Rat za vojarne

Pobuna ekstremističkih Srba iz Knina u ljeto 1990. Hrvatskoj je bila nesumnjiv navještaj rata. Kako je nekoliko mjeseci ranije bila razoružana TO Hrvatske, temeljno pitanje opstanka hrvatske države bilo je kako se obraniti i čime? Uobličila su se dva osnovna polazišta obrane: 1) osvojiti oružje iz brojnih skladišta i vojarna JNA smještenih u Hrvatskoj, 2) političkim sredstvima (diplomacija, pregovori i sl.) zaustaviti izbijanje ili širenje rata. Idućih mjeseci političkim se sredstvima pokušalo spriječiti rat ili barem dobiti na vremenu, a obavljene su i pripreme za blokadu i osvajanje vojarna, ako se ne nađe političko rješenje. Slijed događaja sve je više vodio ratu, pa je odlučujuće bilo odrediti trenutak osvajanja vojarna JNA, o čemu je bilo nekoliko koncepcija.

U početku srpnja 1991, u vrijeme napada JNA na Sloveniju, izbijali su manji, pretežito spontani napadi građana na vojarne i oklopna vozila na prometnicama. Od tog vremena širom Hrvatske, u mjestima u kojima su se nalazili vojni objekti, odvija se proces suprostavljanja JNA (mirovni pokreti i pozivi na predaju, blokade, obustavljanje opskrbe hranom, vodom, strujom, povremeno pucanje i sl. aktivnosti hrvatskih građana). Sve se to događalo uglavnom spontano. Ali potkraj kolovoza, golemi srpski vojni potencijali krenuli su u osvajanje Hrvatske (Vukovarska bitka), pa je bio krajnji trenutak da se hrvatska obrana naoruža. S početkom rujna pojačana je blokada i porastao je pritisak na sve vojarne u Hrvatskoj. Tijekom rujna odvijao se najveći dio rata za vojarne, u kojem su hrvatski branitelji osvojili velik broj vojarna i vojna skladišta oružja, čime je omogućen nastavak obrane hrvatske države od srpske agresije. Sisačko vojno skladište »Barutana« bio je prvi vojni objekt koji je 3. rujna osvojila hrvatska obrana. Dana 14. rujna predale su se ZNG ili su zauzete vojarne u Pločama, Perušiću, Gospiću (»Kaniža«), vojno skladište na Selskoj cesti u Zagrebu i »Sopnica« kraj Sesveta te karaule: Podravske Sesvete, Terezino Polje, Novi Gradec, Šoderica, jedna karaula kraj Koprivnice i dvije kraj Đurđevca. U iduća dva dana Hrvatska vojska ušla je u dvije ogulinske vojarne, te u vojarne u Žirju i Kustošiji (Zagreb). Nakon 23 sata borbe osvojena je vojarna u Slavonskom Brodu. Predala se i raketna baza na Žrnovnici. Osvojeno je skladište oružja TO u Bukovlju kraj Slavonskog Broda te vojna skladišta Prečec (Dugo Selo), Duboki Jarak i Bržine kraj Trogira. U hrvatske ruke prelaze i različiti vojni objekti: Komanda 5. zrakoplovnog korpusa, Brodarski institut, Centar vojnotehničkih škola, strelište u Gornjem Vrapču (sve u Zagrebu), Vojnopomorski muzej i Vojna bolnica u Splitu, vojnohotelski kompleksi u Kuparima i Makarskoj te Brijuni. Do kraja rujna hrvatska je vojska zauzela niz vojnih objekata: dvije vojarne i jedno vojno skladište u Karlovcu, poligon »C« kraj Osijeka, vojarne u Slavonskoj Požegi (prometna postrojba JNA), Križevcima, Ilovcu, Daruvaru, Gospiću (»Stanko Opsenica«), Čakovcu, Đakovu (protuoklopna brigada JNA) Varaždinu (»Jalkovačke žrtve« i »Kalnički partizani«), Bjelovaru (osvojeno 60 tenkova), Ogulinu (treća vojarna), Zadru, Šibeniku (Kruščica, Zečevo, Smokvica, Kulina, Duboka i remontni zavod »V. Škorpik«) i Našicama (tenkovski bataljun JNA); karaule Kotoriba i Goričan, vojni objekt Molvice kraj Samobora, Centar za veze na Biokovu, jedinicu za veze na Pelješcu, radiorelejni punkt kraj Samobora, Centar za veze varaždinskoga garnizona na Ivančici, telekomunikacijski centar Guslice iznad Platka, a uništen je radarski sustav za navođenje zrakoplova na Šašinoj Gredi kraj Siska. U drugoj polovici rujna JNA je digla u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a polovicom listopada uništila je 7 000 t eksploziva i streljiva kraj Oštarija, te dva vojna skladišta kraj Rijeke.

Rat za vojarne završen je 7. listopada kada je Hrvatska vojska osvojila vojarnu u Samoboru, te skladište oružja TO i vojarnu u Velikoj Buni kraj Velike Gorice. Kasniji odlasci ljudstva, oružja i opreme JNA iz neokupiranih dijelova Hrvatske, kao i preuzimanje vojnih objekata u hrvatske ruke, odvijali su se dogovorno, budući da je i JNA morala ocijeniti da je u Hrvatskoj rat za vojarne izgubila, te se usmjerila na drugu strategiju okupacije samo onih dijelova Hrvatske u kojima je izbila srpska pobuna. Koliko je značenje u obrani Hrvatske od srpske agresije imalo oružje i streljivo osvojeno u ratu za vojarne i vojna skladišta pokazuje podatak da je samo oružje i streljivo osvojeno iz vojarna varaždinskog korpusa (74 tenka, 48 oklopnih vozila gusjeničara, 18 oklopnih borbenih vozila s protuzrakoplovnim strojnicama, 6 topova, 6 višecijevnih bacača »Plamen«, 4 »Ognja«, 18 haubica od 155 mm, 250 raznih vozila, velika količina pješačkih cijevi i streljiva) bilo sedam puta snažnije od oružja kojim je Hrvatska dotad raspolagala.

Početak

Bojišta (1991.–93.)

U doba prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990, velikosrpski režim u Srbiji, uz pomoć srpskih ustrojene JNA i milicije te dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, počeo je izvoditi operativne pripreme za oružanu agresiju na RH. Agresija je započela organi-ziranjem oružane pobune dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj kojemu se, najprije logistički, a potom i borbenim djelovanjem, priključila JNA. Povećavanjem inteziteta i širenjem prostora srpske agresije na Hrvatsku, u vojna djelovanja se sve više uključuju i srpske postrojbe iz Srbije, Crne Gore i BiH. Smjerovi, snaga i vremenski slijed srpskih napada odredili su odgovarajuće organiziranje hrvatske obrane i nastanak osam područja (bojišta) na kojima se zaustavljalo agresora, a u tome se po osobitom značenju izdvaja Vukovarska bitka. Iz više razloga, obrana se na svim bojištima organizirala najprije samoinicijativno, a tek postupno, stvaranjem i jačanjem HV, ona je postajala koordinirana i cjelovita.

Vukovarska bitka

Nakon višemjesečnih priprema, 2. svibnja 1991. srpske četničke postrojbe su ubojstvom i masakriranjem dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu započele oružanu agresiju Srbije na područje vukovarske općine. Zbog vojnih i političkih razloga, srpski osvajački pohod imao je usporen tijek, pa je Srbija za nekoliko idućih mjeseci rata zauzimala nezaštićena sela vukovarske općine, uz neprekidno pojačavanje topničkih napada na grad.

Potkraj kolovoza Vukovar su okružile goleme srpske vojne snage. Na području oko Vukovara (u Hrvatskoj i Vojvodini) Srbija je razmjestila približno 600 tenkova ili oklopnih transportera, velik broj svih vrsta topničkog oružja, 40 000 – 60 000 odlično naoružanih vojnika, velike količine streljiva, a srpski vojni zrakoplovi nisu imali suparnika u zraku. Po potrebi je iz Srbije bez poteškoća stizalo novo oružje, streljivo i ljudstvo.

Opkoljeni Vukovar branilo je 700 – 800 pripadnika ZNG–a i policije te oko 1 000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani: automatskim i poluautomatskim puškama, s nekoliko strojnica i topova, ograničenim brojem protuoklopnih sredstava, velikim brojem mina i malim zalihama streljiva. Dodatno opskrbljivanje branitelja vojnom opremom, sanitetskim materijalom i hranom moglo se izvesti samo probojem. Prema vojnim procjenama u takvom odnosu snaga obrana Vukovara mogla je izdržati dva dana, ali opkoljeni Vukovar održao se punih 86 dana.

Vukovarska bitka, nazivana i »pakao Vukovara«, započela je 25. kolovoza 1991. kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko–pješački napad, koji nakon nekoliko dana branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana branitelji Vukovara uništili su 130 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je »grobljem tenkova«.

Nakon tog poraza srpska je vojska promijenila taktiku. Opkoljeni je Vukovar izlagan danonoćnom topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke. Vukovar je postupno bio pretvoren u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorena Medicinskog centra, nastavljen je u podrumima. Otpor branitelja Vukovara te tragična sudbina opkoljena grada i stanovnika postali su svjetski medijski fenomen, ali na sve učestalije apele za pomoć stizala je samo verbalna i moralna potpora. Konvoji međunarodnih humanitarnih i zdravstvenih organizacija u listopadu nisu uspjeli dostaviti pomoć bolnici ni stanovništvu, a mjesta stotinjak ranjenika koji su odvezeni iz Vukovara uskoro su zauzeli novi ranjenici. Iscrpljenim braniteljima nije bilo moguće dostaviti pomoć u oružju i streljivu. Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada još se više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Kada je polovicom listopada Hrvatska vojska započela proboj prema Vukovaru, promatrači EZ–a ultimativno su zatražili prekid te akcije. Srpska vojska i dalje se neuspješno pokušavala probiti u potpuno razoreni grad. S početkom studenoga Glavni štab srpske vojske preselio se u blizinu Vukovara, te izravno vodio napad na Lužac (dio Vukovara). Tek pošto im je ponestalo protuoklopnih sredstava, branitelji Lušca povukli su se u središnje dijelove grada. Pad Lušca i nedolazak konkretne pomoći označili su početak agonije vukovarske obrane. Ubrzo su (11. studenoga) pali i Bogdanovci, jedino mjesto koje je uz Vukovar odolijevalo srpskom agresoru.

U posljednjim danima bitke obrana grada bila je presječena na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednog protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunom obruču i bez streljiva te su zarobljeni zajedno sa civilnim stanovništvom 18. studenoga 1991. Prema nepotpunim podacima u obrani Vukovara poginulo je 1 700 osoba (od toga 1 100 civila), bilo je više od 4 000 ranjenih, 3 000 – 5 000 zarobljenih, više tisuća nestalih i prognanih. Vukovar je branilo približno 1 800 boraca, koji su tijekom obrane bili ustrojeni u 204. brigadu ZNG–a (HV); približno 40% branitelja bili su dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske, pa i BiH i dijaspore.

U obrani Vukovara uništeno je približno 500 srpskih oklopnih vozila (od toga više od 200 tenkova), srušeno 25 borbenih zrakoplova, broj mrtvih srpskih vojnika i četnika procjenjuje se na 10 000 – 15 000, a 25 000 – 30 000 ih je ranjeno. U Vukovarskoj bitki srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje HV. Zbog svega toga Vukovar je postao simbol hrvatskog otpora srpskoj agresiji.

Istočnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje općina Vukovar, Vinkovci, Osijek i Beli Manastir. Strateško značenje tog područja u Domovinskom ratu određeno je njegovim graničenjem sa Srbijom, kojoj je osvajanje istočne Slavonije bilo nužno za ostvarenje plana velike Srbije. Srpska oružana agresija počela je 2. svibnja 1991. u Borovom Selu. U svibnju i lipnju sve su bile učestalije eksplozije, pucnjava i teror koji su provodili četnici i JNA u istočnoslavonskim naseljima. Naselja Tenja (kraj Osijeka) i Mirkovci (kraj Vinkovaca) postala su četničke utvrde. Tijekom srpnja agresor je povremeno napadao Osijek i Vinkovce topni-štvom i vojnim zrakoplovima, a ostala mjesta (Dalj, Erdut, Aljmaš, Darda i dr.) bila su izložena pješačkom pustošenju. Srpski tenkovi ušli su u Baranju preko mosta kod Batine i do sredine kolovoza srpska je vojska okupirala sva baranjska sela, osim užeg pojasa prema Osijeku, i razorila policijsku postaju u Belom Manastiru. Terorom je prognano 35 000 stanovnika Baranje (od ukupno
60 000). U vrijeme tromjesečne Vukovarske bitke osječka i vinkovačka općina stradavale su od napada srpske vojske i četnika.

Nakon pada Vukovara, srpsko topništvo i zrakoplovi još su jače tukli po Vinkovcima i Osijeku, ali zbog vukovarskog iskustva herojske obrane nije bilo većih pokušaja proboja u gradove. Potkraj studenoga HV je uspješno obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci Srbi su utvrđivali dosegnute crte (rovovi, bunkeri, ukopavanje, minska polja i sl.), protjerali su nesrpsko pučanstvo, naselili su okupirana mjesta i topništvom su povre-meno razarali Osijek i Vinkovce. Sredinom svibnja 1992. UNPRO-FOR (sektor Istok) preuzeo je odgovornost u okupiranom dijelu istočne Slavonije, što je postupno zaustavilo veće ratne sukobe, ali ostale preuzete obveze (povratak prognanika i hrvatske vlasti na okupirana područja, te zaštitu stanovništva) UNPROFOR nije ostvario.

Posavsko bojište obuhvaćalo je područje slavonskobrodske i županjske općine. U ljeto i jesen 1991. u Posavini nije bilo većih ratnih sukoba. Brodski ZNG osvojio je nekoliko željezničkih kompozicija oružja koje je JNA povlačila iz Slovenije, a više se puta pucalo oko Broda i Županje. Zimi 1991/92. u bosanskoj se Posavini odvijao predratni scenarij već viđen u Hrvatskoj: mobiliziranje i naoružavanje Srba, dolazak četnika i razmještanje JNA (Motajica i Kobaš). U ožujku je zatvoren savski most u Bosanskom Brodu, teško oružje iz Bosne primaklo se Savi.

Oružane akcije započele su u travnju 1992. Agresor je napao Orašje, granatama je zapaljena rafinerija u Bosanskom Brodu, Srbi su u Gornjim Kolibama masakrirali seljake. S početkom svibnja srušen je most na Savi između Gunje i Brčkoga kojim se u Hrvatsku slijevao val izbjeglica iz istočne Bosne. Cijela Posavina bila je zahvaćena pješačkim i topničkim sukobima. Srpsko topništvo s Motajice i zrakoplovi tukli su Slavonski Brod. Za prvih dana svibnja brodska obrana srušila je šest srpskih zrakoplova, a HVO bosanske Posavine vodio je žestok boj protiv srpske vojske. Pritisak srpske vojske zbog važnosti koridora za Srbiju, kao i neki drugi događaji u BiH, ipak su prisilili branitelje da prijeđu u defenzivu, pa je potkraj lipnja pala Modriča, a Srbi su s topničke utvrde na Motajici za nekoliko idućih mjeseci svakodnevno razarali Slavonski Brod i druga mjesta Posavine.

Zapadnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar, a djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prema velikosrpskim planovima to je područje trebalo biti sjeverozapadni dio velike Srbije, a srpsko osvajanje prostora od Novske do Virovitice značilo bi pad cijele Slavonije.

Prvi četnički pucnji u zapadnoj Slavoniji, kao odjek kninske pobune, zabilježeni su listopada 1990. u Slatini. Dana 1. ožujka 1991. četnici i nekoliko oficira JNA u Pakracu napali su policijsku postaju, oteli oružje i pod zaštitom JNA otišli su u okolna brda. Potkraj veljače Skupština općine Pakrac odlučila je o priključenju »Krajini«. U iduća četiri mjeseca sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, uz aktivnije sudjelovanje JNA. Zapadna Slavonija u srpnju je postala izrazito nesigurno područje koje je sve manje bilo pod nadzorom hrvatskih vlasti. U kolovozu kod Novske, Nove Gradiške i Slatine ZNG je pružao otpor četnicima i srpskom teškom oružju. Polovicom kolovoza pala je policijska postaja u Staroj Gradiški. Da bi zaustavili Banjalučki korpus, gardisti srušiše most na rijeci Strugi kod Nove Varoši. Stvorena je fronta od Okučana prema Virovitici, gdje su se vodile neprekidne i sve jače borbe. S početkom rujna okupirani su Okučani, a uskoro je kod Vrbovljana prekinut i promet autocestom.

Četnici su izvršili prvi masovni pokolj na ovom području masakrirajući 24 osobe u Četekovcu. Psunj, Papuk i dio Bilogore nadzirali su četnici i JNA. Zbog opasnosti od presijecanja Hrvatske na dva dijela, HV je u listopadu 1991, pojačana oružjem iz osvojenih vojarna, pokrenula veliku ofenzivu za oslobađanje zapadne Slavonije. Do prve polovice studenoga oslobođena je cijela grubišnopoljska općina. Nakon pada Vukovara, u zapadnoj Slavoniji vodile su se odlučujuće borbe u kojima je HV (do primirja 22. prosinca) natjerala u bijeg postrojbe četnika i Banjalučkog korpusa te oslobodila Papuk, Bilogoru i velik dio Psunja. Oslobodilački nalet HV zaustavilo je potpisano primirje, te je uspo-stavljena crta razdvajanja na koju je poslije došao UNPROFOR (sektor Zapad). Sredinom prosinca 1991. četnici su u Voćinu i Humu (Slatina) masakrirali 43 osobe, a potkraj siječnja 1992. u Kusonjama je otkopana grobnica s 20 ubijenih gardista koji su bili zarobljeni još u ljeto1991.

Banovinsko bojište obuhvaćalo je općine Dvor na Uni, Glinu, Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i Sisak. Nakon pobune u Kninu područje Banovine bilo je drugo uporište iz kojega su velikosrbi kretali u rušenje hrvatske države. Potkraj rujna 1990. Petrinja, Glina i Dvor na Uni bili su preplavljeni barikadama i naoružanim civilima, a oružje su otimali iz policijskih postaja. Početkom travnja 1991. skupštine općina Glina i Hrvatska Kostajnica odlučile su o priključenju »Krajini«. Vrlo brzo došlo je do širenja meteža i terora na Banovini, a hrvatska država uzalud je pokušavala pregovorima, ustupcima i osnivanjem policijskih postaja ovladati stanjem. Već u lipnju pučanstvo nezaštićenih sela počelo je bježati pred četničkim nasiljem. Predsjednik glinske općine proglasio je ratno stanje i s četnicima i JNA opkolio je policijsku postaju. Obustavljen je promet na željezničkoj pruzi Sisak–Glina–Karlovac, a minirana je pruga Sunja–Bosanski Novi. Policijske postaje u Kozibrodu i Glini odolijevale su napadima. U Hrvatskoj Kostajnici bila je kritična situacija. Broj prognanika iz Banovine popeo se u srpnju na 6 000. Potkraj srpnja razorene su policijske postaje u Glini i Kozibrodu, a četnici su zauzeli Hrvatsku Kostajnicu i Strugu. U Kozibrodu i Strugi četnici su izvršili prve pokolje banovinskih seljaka i policajaca, a stanovnici Hrvatske Kostajnice u kolonama su bježali pred četnicima i JNA. Početkom kolovoza postrojbe ZNG–a oslobodile su i branile praznu Hrvatsku Kostajnicu. Novi četnički masakar dogodio se u Kraljevčanima i Bjelovcu. Petrinja, u kojoj je do tada vladao prividan mir, bila je izložena sve češćoj pucnjavi četnika i topova iz vojarna. Opkoljenu Petrinju najprije su razarali, a početkom rujna su je i okupirali. Istodobno su četnici i tzv. JNA topnički napali Sisak, Sunju i Komarevo. Sredinom rujna pala je Hrvatska Kostajnica. Potkraj rujna na Banovini se stabilizirala bojišnica, koja u daljnjoj fazi rata nije imala većih pomaka. Najjači pješački i topnički napadi bili su usmjereni na Sunju, a Sisak je bio izložen dalekometnim udarima. Dolazak UNPROFOR–a (sektor Sjever – Banovina i Kordun) prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove, a ostale obveze koje je preuzeo UNPROFOR nisu ispunjene.

Kordunsko bojište obuhvaćalo je područje općina Slunj, Ogulin, Vrginmost, Vojnić, Duga Resa i Karlovac. Geostrateški položaj Korduna i Banovine važan je jer prostorno povezuju okupirana zapadnoslavonska s ličkim i kninskim okupiranim hrvatskim područjima, a zbog blizine Zagreba i mogućnosti presijecanja Hrvatske u smjeru zapada, još i važniji. Neposredan odjek kninske pobune u jesen 1990. na Kordunu se događao u režiji srpskih tzv. »duhovno–prosvjetnih sabora«, a u rano proljeće 1991. skupštine općina Vojnić i Vrginmost odlučile su o priključenju »Krajini«.

U srpnju su četnici povremeno minobacačima napadali Josipdol i Plaški. U Tušiloviću i Krnjaku napadnuti su policajci, a Topusko i okolna sela pratila su ritam banovinskoga rata. Rat različite jakosti u kolovozu je zahvatio cijeli Kordun. Dugom Resom kretali su se tenkovi JNA, Karlovac je bio pun »ježeva«, pucalo se, a napadnuta je i policijska postaja. Kod Slunja su se sukobili četnici s hrvatskom policijom. Topusko je odolijevalo napadima. Tijekom rujna opkoljen je Slunj, a u Karlovcu vlada nesigurnost zbog prijetnji iz vojarna. U listopadu su započeli stalni topnički napadi na Karlovac. Rat je zahvatio prostor sjeveroistočno od Karlovca, prema Zagrebu. Sredinom listopada u okupiranim selima Skakavcu i Brešanima masakrirano je devet civila. Počela je seoba iz karlovačkih vojarna, HV je osvojila skladište u Jamadolu, vojarna u Logorištu je djelomice iseljena, a ostalo je JNA dignula u zrak. Nakon nekoliko mjeseci okruženja, sredinom studenoga okupiran je Slunj. Prognano je približno 8 000 ljudi, a u selu Klancu četnici su masakrirali 20 seljaka. Na Karlovac su neprekidno padale granate koje su ga razarale. Samo u naselju Turnju 600 obitelji ostalo je bez doma. Od primirja u siječnju 1992. na Karlovac su povremeno padale granate, a za mandata UNPROFOR–a najjače u srpnju i rujnu 1993.

Ličko bojište. Ličke općine Gračac, Korenica i Donji Lapac bile su zahvaćene pobunom od jeseni 1990., a rat je područje općina Gospić i Otočac zahvatio 1991. U siječnju 1991. pod prijetnjom oružja smijenjena je uprava poduzeća »Plitvice«, a potkraj ožujka četnici su zauzeli Plitvice, pa su za Uskrs izbili oružani sukobi četnika s hrvatskom policijom. U svibnju i lipnju zaredali su nemiri na području između Gračaca i Gospića, a policijsko uredovanje sprječavala je JNA. S početkom srpnja kod Metka je bila minirana željeznička pruga. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika razmješteni su bili srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Okruženi su Lovinac, Sveti Rok i Ričice, sela u kojima su živjeli isključivo Hrvati. Polovicom rujna predale su se dvije vojarne: u Perušiću i Gospiću. Druga gospićka vojarna osvojena je nakon višednevnih borbi. Četnici topničkim udarima stalno su razarali ličke gradove, a hrvatsko seosko pučanstvo bijegom je spašavalo živote. U studenom su potpuno srušeni i spaljeni Lovinac, Sv. Rok i Ričice. Četnici i srpska vojska i dalje su topništvom razarali Gospić, ali ga nisu uspijeli zauzeti, jer su gardisti bili odlično organizirani i dobro opskrbljeni oružjem iz osvojenih vojarna.

Od siječnja 1992. do dolaska UNPROFOR–a crta bojišta nije se bitno pomicala, ali dolazak vojnika UN–a nije spriječio česte četničke provokacije, pogotovu u gospićkom području, pa je HV u rujnu 1993. brzom i uspješnom akcijom oslobodila tzv. Medački džep: Divoselo, Čitluk i Počitelj. Nakon nastojanja UNPROFOR–a i preuzete obveze da se neće dopustiti povratak četnika u oslobođeno područje HV se povukla i nadzor prepustila UNPROFOR–u.

Sjevernodalmatinsko bojište obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem i otocima. Jedan od glavnih velikosrpskih geostrateških ciljeva izlazak je na Jadransko more, pa su sve srpske ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati u osvajanju jadranske obale. U jesen 1990. teror, pljačke i opća nesigurnost otvorile su proces progona Hrvata s tog područja. Stvarni simboli progona bila su sela Kijevo (kraj Knina) i Kruševo (kraj Obrovca), koja su ljeti 1991, nakon teškog terora i topničkih napada, morali napustiti stanovnici i policija. Od proljeća do kolovoza 1991. četnici su napadali i zauzeli sela s većinskim srpskim stanovništvom u zaleđu Zadra i Šibenika, a golemim vojnim snagama držali su gradove u sve većoj nesigurnosti. Četničke oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po Zadru, Šibeniku i drugim dalmatinskim mjestima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna, nakon što je loše organizirana obrana napustila položaje u Starigradu, Selinama, Joviću, Vučjaku, Pridragi i Novigradu. Jugo–mornarica krstarila je između otoka i blokirala hrvatske luke. Ulazak četnika i JNA u Zadar spriječila je 3. bojna 4. brigade. Šibenska obrana, zahvaljujući odličnoj organizaciji 113. brigade i osvajanju okolnih vojnih skladišta (Žirje, Zečevo, Kruščica, Duboka i dr.), odbila je sve pokušaje četničkog približavanja gradu. Povlačenjem s Masleničkog mosta (poslije srušen), cijela južna Hrvatska našla se odsječena, a jedina kopnena veza s drugim dijelovima Hrvatske odvijala se otočnim putem preko Paga. U listopadu 1991. dogovoreno je da JNA napusti Dalmaciju morskim putem, što se postupno i provodilo, ali područja Zadra i Šibenika i dalje su trpila razaranja. Polovicom studenoga brodovi jugo–mornarice kratkotrajno tuku Split, Brač i Šoltu, ali akcijom lokalnih postrojba ZNG–a brodovi su bili oštećeni, te su se povukli iz bračkoga kanala. Dana 18. studenoga četnici su upali u zadarska sela Škabrnje i Nadin i masakrirali su 74 civila. Siječanjsko primirje 1992. nije donijelo olakšanje pučanstvu Dalmacije koje je, uz topničke udare, moralo i dalje trpjeti sve nedaće prometne izdvojenosti. Kako bi suzbila svakodnevnu ratnu ugroženost dalmatinskih gradova, HV u lipnju 1992. ofenzivnim udarom oslobodila je Miljevačku uzvisinu: 7 sela i prostor od 180 četvornih kilometara. Bila je zaplijenjena i velika količina oružja te streljiva koje su ostavili četnici, panično se povlačeći pred naletom HV–a. Nakon višemjesečnih pregovora i brojnih četničkih ucjena, HE Peruča je u rujnu stavljena pod nadzor UNPROFOR–a. Potkraj siječnja 1993. akcijom »Novsko ždrilo« oslobođeno je 13 naselja u zadarskom zaleđu kako bi se osigurala izgradnja novog Masleničkog mosta. Srbi su uzeli teško oružje koje se nalazilo pod nadzorom UNPROFOR–a i nastavili udare po dalmatinskim gradovima i Novskom ždrilu. Usprkos tome, u srpnju je bio otvoren pontonski most. Četnici su potopili dio mosta, ali nakon kratkog vremena most je bio popravljen. Topničke udare po šibenskoj i zadarskoj bojišnici nakon Masleničke akcije hrvatske vlasti nastojale su zaustaviti pregovaranjem.

Južnodalmatinsko bojište obuhvaćalo je područja općine Ploče, Metković i Dubrovnik. Uz to je područje vezano i djelovanje agresora iz područja Trebinja i drugih dijelova hrvatskog zaleđa u BiH. Velikosrpske pretenzije za osvajanjem južnodalmatinske obale sežu daleko u prošlost. Trajna geostrateška nepogodnost tog hrvatskog prostora jest u nepostojanju znatnijeg zaleđa. Sredinom ožujka 1991. u sklopu nenajavljene vojne vježbe JNA je upala u Konavle, a desantni čamci ušli su u luku Molunat. U srpnju i kolovozu vojni zrakoplovi i helikopteri nadlijetali su Dubrovnik, a južno od grada učestalo se pucalo. Sredinom rujna Ploče su trpile topničke napade s kopna i mora, JRM je blokirala hrvatske luke, spriječen je bio desant na Molunat, a porastao je broj incidenata kod Debelog brijega (granica s Crnom Gorom). U listopadu četnici i srpska vojska napali su svom snagom. Razarali su staru jezgru Dubrovnika, okupirali su Cavtat, iz Slanoga su napadali Ston; 1 200 građana brodom je otišlo iz Dubrovnika. Razorni napadi na Dubrovnik nastavljeni su u studenom i prosincu, a četnici i srpska vojska zauzeli su naselja južno i sjeverno od Dubrovnika. Važnu pobjedu HV je ostvarila zaustavljanjem četničkog napredovanja kod Stona, iako je odnos snaga upućivao na drukčiji ishod.

U prva dva mjeseca 1992. rat na dubrovačkom području slabijeg je inteziteta, a rat u BiH označio je novu opasnost za južnu Dalmaciju. U ožujku i travnju 1992. bili su sve žešći napadi na područje Metkovića, Neuma i Stona. Pad bilo kojeg od tih prostora mogao je ugroziti i opstanak dubrovačke općine, stoga je HV u svibnju i lipnju velikom akcijom na cijelom južnom bojištu oslobodila 27 naselja od Ošlja do Plata i prostor u hercegovačkom zaleđu. U listopadu, nakon pregovora, JNA se povukla iz Konavala, pa je pod hrvatsku vlast vraćeno 30 naselja između Cavtata i Vitaljine. Budući je i nakon toga četničko topništvo tuklo Cavtat, HV je pristupila uspješnom čišćenju Konavoskih brda.

Obrana Jadrana. Usporedno s ratom za vojarne na kopnu te akcijama na Sjevernodalmatinskom i Južnodalmatinskom bojištu odvijale su se i akcije osvajanja pomorskih baza JRM (Ploče, 14. IX. 1991.), bitnica obalnog topništva (Žirje, Zečevo) i dr. objekata na otocima i na obali. U tri pomorske blokade hrvatskih luka, od rujna do studenoga 1991, uz pokušaj invazije na Šoltu, bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih gradova, JRM je do konca 1991. ipak doživjela potpun neuspjeh na moru, te je bila prisiljena na povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. JRM se povukla i s otoka Visa, Lastova i Mljeta. U lipnju 1992. u grušku luku stigoše brodovi Hrvatske ratne mornarice, koja je preuzela dio prije blokiranog brodovlja i osposobila ga ili sagradila nove ratne brodove. Pokazalo se da je kombinacijom aktivnosti otočnih topničkih i drugih postrojba HV i HRM te diverzantskim akcijama stanovništva i HRM na moru, hrvatska obala postala bedem hrvatske nezavisnosti, kojemu demoralizirana i desetkovana JRM nije bila dorasla.

Početak

Prognanici i izbjeglice

Prva progonstva hrvatskih građana zabilježena su u proljeće 1991. godine, kada su Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina pod prisilom pobunjenih Srba i JNA morali su napustiti svoje domove te potražiti sigurnost i zaštitu u drugim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Izbijanjem rata u ljeto 1991. godine slijedili su masovni progoni iz ratom zahvaćenih područja hrvatskog Podunavlja, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome kada je nakon okupacije Vukovara i masakra nad preostalim stanovnicima i braniteljima, prognano 15 000 preživjelih Vukovaraca. Na kraju 1991. u Hrvatskoj je bilo 550 000 prognanika, te još 150 000 hrvatskih izbjeglica koji su privremeni smještaj pronašli u inozemstvu (zapadna Europa).

Hrvatska Vlada od srpnja 1991. zbrinjava prognanike najprije kroz postojeći sustav socijalne srkbi, a potom putem Ureda za prognanike i izbjeglice (osnovan je 22.12.1991.) U tomu trenutku u Hrvatskoj je bilo više od pola milijuna prognanih. Ured je preuzeo skrb o prognanicima, a od sredine 1992. godine i za bosansko-hercegovačke izbjeglice, njihov smještaj i prehranu, te je organizirao život u progonstvu. Uz pomoć 21 regionalnog ureda te centara za socijalni rad, Ured je koordinirao sa svima koji sudjeluju u skrbi za prognanike i izbjeglice, te međunarodnim vladinim i nevladinim humanitarnim organizacijama (UNHCR, ECHO, IFRC, ICRC ).

Za smještaj izbjeglica i prognanika korišteni su svi raspoloživi postojeći smještajni kapaciteti – hoteli, radnička odmarališta, škole, bolnice, sportske dvorane, vrtići, domovi za umirovljenike, željeznički vagoni, barake za smještaj građevinskih radnika, kamp-naselja. Od kraja 1992. godine sagrađena su prognanička naselja ili su preuređeni postojeći objekti za smještaj prognanih i izbjeglih (vojarne, radničke barake i dr.).

Izbjeglička kriza počela je u travnju 1992. godine po izbijanju rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Do kraja te godine broj izbjeglica iz BiH dostigao je 402 000 osoba. Ponajviše ih je pristiglo nakon srpske okupacije bosanske Posavine i Jajca, no sve do 1995. u Hrvatsku su dolazile nove izbjeglice: kontinuirano iz područja BiH pod srpskom kontrolom, te iz srednje Bosne tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba. Zadnja velika skupina izbjeglica iz BiH stigla je u ljeto 1995. kada je za samo mjesec dana iz banjalučke regije istjerano više od 25 000 Hrvata i Muslimana, te završeno etničko čišćenje područja pod kontrolom Srba u BiH. Preko Hrvatske je od 1992.-1997.u treće zemlje otišlo 400 000 izbjeglica, uz prethodno zadržavanje od prosječno tri mjeseca, a u Hrvatskoj ih je ostalo 160 000, od kojih tek manji dio još uvijek ima izbjeglički status.

Krajem 1992. godine u Hrvatskoj je bilo 700 000 prognanika i izbjeglica, što je bilo više od 15% stanovništva Hrvatske. U 1994. broj proganika i izbjeglica smanjen je na 380 000, krajem 1996. na 360 000, te u travnju 1997. godine na 290 000 prognanika i izbjeglica.

Masovni povratak prognanika i izbjeglica na oslobođena područja Republike Hrvatske te u Federaciju Bosne i Hercegovine započeo je krajem 1995. nakon akcija »Bljesak« i »Oluja« , kojima su oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske nakon četverogodišnje okupacije, te istodobno stabilizacijom vojno-sigurnosnog stanja u Federaciji Bosne i Hercegovine i potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

Od ukupno 129 721 prognanika s područja oslobođenih »Bljeskom« i »Olujom«, do kraja 1997. kućama se vratilo 110 000 prognanika. S tih područja ostalo je 22 000 prognanika, čiji su stambeni objekti u obnovi.

Od kraja 1995. do kraja 1997. u Fedraciju BiH dobrovoljno se vratilo oko 55 000 izbjeglica. U listopadu 1997. počelo je otkazivanje izbjegličkog statusa onima koji osim državljanstva imaju i prebivalište u Hrvatskoj.

Na dan 31.12.1997. u Hrvatskoj je u statusu prognanika, povratnika i izbjeglica bilo još 140 883 osoba, među kojima 79 719 prognanika iz hrvatskog Podunavlja i 22 350 prognanika iz drugih krajeva, 9 336 povratnika i 29 478 izbjeglica. U organiziranom smještaju je 34 463 osoba, a u privatnom 106 420.

Prije početka revizije statusa prognanika i izbjeglica ( kolovoz 1997.), u takav status imalo je 288 563 osoba: 81 234 prognanika iz Hrvatskog podunavlja, 72 744 povratnika, 31 752 prognanika čiji se domovi obnavljaju, 81 561 izgbjeglica te 21 263 izbjeglica-useljenika.

Dvogodišnji mandat UNTAES-a u hrvatskom Podunavlju završen je 15.1.1998., te je hrvatska država preuzela potpunu vlast nad područjem. Povratak 100 000 prognanika u hrvatsko Podunavlje počeo je u ljeto 1997. godine, nakon uspješno provedenih županijskih i općinskih izbora 13. travnja 1997. te Sporazuma o dvosmjernom povratku u i iz hrvatskog Podunavlja između Vlade RH, UNTAES-a i UNHCR-a (23.4.1997.). Do kraja siječnja 1998. svojim se kućama u Podunavlju nakon šestogodišnjeg progonstva vratilo više od 9 000 prognanika. Povratak je dosad omogućen za 5 241 obitelji sa 15 210 članova, čije su kuće prazne i useljive ili 1. do 3. kategorije oštećenja, ili su im u kućama ostali članovi obitelji (spajanja obitelji). Od rujna 1997. hrvatska je Vlada preuzela od UNTAES-a veći dio posla oko povratka prognanika, čime je omogućen povratak za znatno više prognanika nego do tada. Hrvatska je Vlada i u 1998. godini poduzela niz mjera kako bi dvosmjerni povratak tekao organizirano u skladu sa sporazumom i međunarodno preuzetim obvezama.

Iz hrvatskog Podunavlja u druga područja Hrvatske vratilo se od 23.4.1997. do kraja siječnja 1998. oko 11 500 Srba, od kojih 2 699 s potvrdom o planu povratka te najmanje 8 251 bez povrde o planu povratka (spontano). Ured za prognanike i izbjeglice je do siječnja 1998. omogućio povratak za 3 153 obitelji sa 6 389 članova. Od 23. 4. do kraja 1997. registriralo se u Podunavlju 14 231 obitelji s 28 004 članova, koji su napustili druge dijelove Hrvatske i bili su smješteni u Podunavlju (uglavnom u kućama hrvatskih prognanika), te još 2 341 obitelji sa 4 198 članova koji borave u SRJ ili BiH. Povratak iz Podunavlja u druge dijelove Hrvatske zatražilo je 8 295 obitelji s 17 565 osoba, od kojih je ostalo još za riješiti u 1998. godini povratak za oko 3 500 obitelji, čiji su domovi oštećeni ili useljeni. Povratak ne želi 5 620 obitelji koje su zatražile zamjenu ili prodaju svoje imovine.

U Hrvatsku se iz SRJ vratilo 18 469 izbjeglih građana srpske nacionalnosti, od kojih je većina napustila RH tijekom »Oluje« i »Bljeska« (područja koja su do tih akcija bila okupirana). Zahtjeva za povratak dosad je podneseno ukupno za 34 000 osoba, ali zbog dupliranja zahtjeva radi se o povratku za oko 25 000 osoba.

Od 1991. do kraja 1997. godine Hrvatska je za prognane i izbjegle izdvojila više od 2 000 000 000 $ od čega za osnovno zbrinjavanje prognanih i izbjeglih (smještaj i prehrana) 1 133 000 000 $. Istodobno, ukupna međunarodna financijska pomoć u skrbi za prognane i izbjegle iznosila je oko 107 000 000 $, te dodatno 110 000 000 $ pomoći u gradnji naselja za smještaj prognanih i izbjeglih. Najveći teret skrbi za prognanike i izbjeglice snosila je Hrvatska iz svog državnog proračuna, preko Fonda Kralj Zvonimir pri Uredu za prognanike i izbjeglice u koji 90% pristiže iz proračuna. Preko tog fonda plaćao se organizirani smještaj prognanika i izbjeglica, a privatno smješteni dobijali su novčane pomoći, te su podmirirani njihovi drugi osnovni troškovi.

Privatno smješteni prognanici dobivali su humanitarnu pomoć, koju je Ured distribuirao preko svojih podružnica, te Crvenog križa, Caritasa i drugih humanitarnih organizacija. Početkom rata velike količine pomoći dostavile su brojne udruge Hrvata iz dijaspore, a potom su se od 1992. uključile druge inozemne vladine i nevladine humanitarne agencije, te agencije UN i Europska unija. Većina inozemnih humanitarnih organizacija povlači se iz Hrvatske 1996. godine, a ostaju tek veće međunarodne organizacije, od kojih mnoge preusmjeravaju svoje programe sa hitnog zbrinjavanja na razvojne programe, te praćenje i promatranje stanja na oslobođenom području te reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Od 1992. EU je uspostavila program pomoći u hrani prognanicima i izbjeglicama u Hrvatskoj, te tako postala najveći donator humanitarne pomoći u Hrvatskoj. Iz donacije Europske unije pristiglo je 241 000 tona hrane, a iz drugih donacija 85 000 tona različite pomoći. Istodobno hrvatska je Vlada iz vlastitih izvora dodatno osiguravala pomoć u hrani te snosila veći dio troškova transporta humanitarne pomoći.

Prognanici i izbjeglice organizirani su preko svojih općina (u progonstvu ili u mjestima povratka) te zavičajnih klubova i različitih udruga. Kao središnja prognanička organizacija početkom 1993. godine u Osijeku je osnovana Zajednica prognanika Hrvatske, nevladina organizacija koja okuplja prognanike smještene u svim dijelovima Hrvatske te povratnike i čiji je osnovni cilj od osnutka povratak svih prognanika i obnova razorenog. Ta udruga je u siječnju 1998. preimenovana u Zajednicu povratnika Hrvatske.

Početak

Žrtve rata

Prema podacima iz travnja 1997. u Domovinskom ratu poginulo je 10 668 osoba, prisilno odvedeno, zatočeno i nestalo 2 367 osoba, ranjeno je 37 180 osoba a evidentirano je 19 224 invalida. Bez roditelja ostala su 4 273 djeteta.

Navedeni podaci govore o tome da je u 1994. registrirano gotovo 50 000 izravnih žrtava agresije JNA i srpskih paravojnih postrojba. To znači da oko 200 000 članova obitelji hrvatskih građana, preko nekoga od svojih najmilijih, brata, sestre, sina, kćeri, oca ili majke, izravno proživljava posljedice agresije na Hrvatsku kao »rata protiv civila« budući da je udjel civila u ukupnom broju žrtava neuobičajeno visok (trećina svih ubijenih i ranjenih su civili, djeca, žene i starci).

Početak

Genocid i etničko čišćenje

Prema brutalnosti agresora može se nazrijeti i jasna namjera da se psihološko–propagandnim učinkom masakra »etnički očiste« prostori koji su zacrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama. Zemljopisna raspodjela ljudskih stradanja upućuje i na to da su najvažniji pravci agresije bili istočna i zapadna Slavonija, zadarsko područje, Dubrovnik s južnom Dalmacijom te područje Like i Korduna. Mora se ustvrditi da ni ta crna statistika ne-mjerljivih ljudskih patnja još nije konačna. Broj žrtava vjerojatno će narasti s potpunijim uvidom u posljedice agresije. Za agresije na Hrvatsku i zatim na BiH počinjeni su i ratni zločini i zločin genocida.

U Domovinskom ratu ubijeno je 303 djece, 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara (ukupno 28), 3 svećenika, a ranjeno je 1 280 djece, 4 svećenika i 48 medicinara. Osobito je zloslutna sudbina nestalih, kao npr. 294, mahom ranjenika, koji su nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice i uglavnom pogubljeni na Ovčari, kako se pokazalo nakon iskapanja tamošnje masovne grobnice u jesen 1996. Na genocidnu narav srpske agresije osobito jasno upućuju sljedeće činjenice: najmanje 1 000 dokazano pogubljenih civila žrtve su masakra ili skupnih smaknuća; najmanje 500 nemoćnih staraca i starica brutalno je ubijeno u zaposjednutim područjima pošto je nadzor nad tim područjima preuzeo UNPROFOR; od razmjenom oslobođenih 6 660 osoba približno 90% kontinuirano je i brutalno mučeno tijekom zatočeništva, pa i nakon oslobađanja trpe od brojnih tjelesnih i duševnih posljedica; 200 000 prognanika nije se moglo vratiti u domove iz kojih su protjerani; tj. nijedan prognanik nije se uspio vratiti na područje koje je zaposjeo srpski agresor.

Posebna okrutnost genocidne strategije srpskih agresora (kako u Hrvatskoj tako i u BiH) iskazala se sustavnim ratnim zločinima nad civilnim pučanstvom napadnutih naroda: što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničko čišćenje (engl. ethnic cleansing) i etničko silovanje (engl. ethnic rape). Ti su pojmovi ipak samo eufemizmi za genocid, a upotrebljavaju se kako bi se izbjeglo odlučno djelovanje na koje je obvezana svaka zemlja članica UN–a, ako bi se opisane zločine (nedvojbeno združene u jedinstven obrazac osvajačke strategije i taktike) imenovalo jedinim primjerenim, pravim nazivom: genocid.

Početak

Ratna razaranja i štete

Činom agresije Srbija i Crna Gora počinile su delikt protiv mira, a načinom vođenja rata protivno međunarodnom humanitarnom ratnom pravu počinile su ratne zločine bez presedana u novijoj povijesti.

Prema međunarodno usvojenim klasifikacijama ratnih šteta, agresor je počinio izravne štete koje se odnose na: nametnute troškove za vođenje obrambenog rata, izdatke u tijeku rata (ratne rashode), štete nastale kao posljedica kršenja zabrane uporabe oružja i streljiva, šteta kao posljedica povreda prava sudionika u ratu, štete prema zaštićenim objektima, zaseocima, naseljima, selima i gradovima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog lišavanja života, narušavanja zdravlja i prouzročivanja invalidnosti, štete zbog uništenja i iskorišćivanja nacionalnog bogatstva i gospodarskih resursa, štete nastale provođenjem genocida i štete nastale pljačkom i otuđivanjem imovine. Također, počinjene su neizravne ili sekundarne štete: ratne štete na obrambenim snagama, gubitak nacionalnog dohotka i umanjenje društvenog proizvoda, štete nastale prisvajanjem pokretne i nepokretne imovine hrvatskih tvrtki na području zemlje agresora, štete na ime obnove gospodarstva, štete nastale zbog duševnih i tjelesnih patnja stanovništva, demografske štete, štete kao izdaci za uspostavu stanja prije rata, štete prouzročene nasilnim iseljavanjem, procijenjene štete koje se smatraju nenadoknadivima (ljudski gubici) te štete od posljedica nasrtaja na čast, fizički i moralni integritet stanovništva.
Ratne štete u Hrvatskoj* mil $

Ljudski gubici (poginuli i invalidi) 11 980
Gubici zbog miniranja 733
Stambeni fond 3 913
Komunalna infrastruktura 667
Oprema građana 513
Javna poduzeća 2 533
JANAF 200
Oteta imovina 1 600
Gospodarstvo 3 020
Zdravstvo 513
Prosvjeta i šport 193
Spomenici kulture 373
Troškovi rata kroz proračun 3 333
Ukupno 29 571

* Izvor: Državna komisija za popis i procjenu ratnih šteta, 1996, direktne štete.

Štete na crkvenim objektima

Od početka agresije na Hrvatsku najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na okupiranim hrvatskim područjima agresor je hotimice i sustavno uništavao crkve, kapele, groblja, križeve i sve sakralno blago.

Dubrovačka biskupija je iz domovinskog rata izašla s točno 300 oštećenih i porušenih sakralnih objekata: 203 župne i filijalne crkve, skupa s kapelama, oštećene su ili porušene; pet je potpuno uništeno, 32 teško oštećene i 166 lakše; stradala je 31 župna kuća, 28 samostana i 38 groblja.

Đakovačka i srijemska biskupija pretrpjela je štetu na 328 sakralnih objekata. Ukupno su stradale 164 crkve i kapele (24 potpuno srušene, 72 teško oštećene i 68 lakše oštećeno): tri su samostana potpuno srušena, četiri teško, a četiri lakše oštećena; stradalo je 10 groblja i 33 križeva na otvorenom.

Križevačka biskupija (eparhija) pretrpjela je štetu na šest lokacija.

Riječko–senjska nadbiskupija ima 79 stradalih sakralnih zdanja: 19 crkava i kapela potpuno su uništene, 19 teško stradale a oštećeno je 15; stradala je 21 župna kuća i vjeronaučna dvorana i pet groblja.

U splitsko–makarskoj nadbiskupiji stradalo je devet sakralnih objekata: potpuno je uništena jedna crkva, tri su teško oštećene dok je pet lakše oštećeno.

U šibenskoj biskupiji stradalo je sveukupno 125 sakralnih zdanja: 33 crkve i kapele su potpuno srušene, teško oštećene 24, i lakše oštećene 24; stradalo je 19 župnih kuća (pet srušeno, šest teško, a osam lakše oštećeno), teže i lakše je oštećeno sedam samostana i 18 katoličkih groblja.

Zadarska nadbiskupija je također teško stradala: stradalo je 69 crkava i kapela (30 potpuno srušeno, 25 teško oštećeno, 14 lakše); župnih domova je stradalo 39, samostana šest i jedan križ na otvorenom; 115 sakralnih zdanja stradalo je u zadarskoj nadbiskupiji.

U zagrebačkoj nadbiskupiji štetu je pretrpjelo 461 sakralno zdanje: od 247 stradalih crkava i kapela potpuno su porušene 92, teže oštećene, u većini slučajeva nepopravljive 74, a lakše oštećene 81; ukupno je stradalo 14 samostana (tri potpuno srušena, sedam teško, a četiri lakše oštećena); stradalo je 78 župnih kuća i vjeronaučnih dvorana, 93 križa na otvorenom i 29 katoličkih groblja.

Tijekom petogodišnje agresije na Hrvatsku ubijena su tri svećenika i redovnika, a ranjena tri svećenika. Protjerano je 226 svećenika, redovnika i redovnica a u zatočeništvu se nalazilo 17 svećenika, redovnika i redovnica. Neki od njih bili su i mučeni.

Uništeni i oštećeni objekti Katoličke crkve
Objekti Potpuno uništeno Teško oštećeno Oštećeno Ukupno stradalo

Župne crkve 65 100 101 266
Ostale crkve 51 70 185 306
Kapele 88 79 87 254
Župne kuće i dvorane 66 85 135 286
Samostani 7 24 49 80
Groblja 15 42 43 100
Križevi na otvorenom 88 16 30 134
Ukupno 380 416 630 1426

Početak

Oslobađanje

Hrvatska je okupirana područja oslobađala kombinacijom munje-vitih vojno–redarstvenih akcija i mukotrpnog diplomatskog pregovaranja. Već tijekom svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka, a u listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se na temelju sporazuma Tuđman–Ćosić (Ženeva, rujna 1992) iz Konavala. Miljevačko područje oslobođeno je vojnom akcijom u lipnju 1992. U siječnju 1993. hrvatske oružane snage istodobno su oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Peručkom jezeru. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km2 te oko 100 naselja, do agresije uglavnom naseljena Hrvatima. U rujnu 1993. hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. Medački džep).

Sve te akcije bile su praćene ometanjem međunarodnih činitelja i UNPROFOR–a, koji su zahtijevali da se integracija okupiranih područja izvede mirnim putem. Istodobno, UNPROFOR i među-narodna zajednica nisu pokazali nikakvu učinkovitost da takvo rješenje nametnu odmetničkoj strani, koja je odbacivala sve planove, uključujući i plan Z–4 (siječanj 1995.) koji joj je davao najširu autonomiju.

Hrvatskoj je prijetilo zaleđivanje stanja nastalog agresijom, uz stalno pozivanje odmetnika na sjedinjenje sa srpskom paradržavom u BiH, odnosno, dugoročnije, sa Srbijom. Takvo stanje pogoršavao je pritisak velikog broja prognanika i izbjeglica, gospodarska i prometna izoliranost dijelova Hrvatske i općenito teški ratni uvjeti života. Povremeni pregovori davali su tek kratkotrajne i ograničene rezultate. Takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u sklopu tzv. gospodarskog sporazuma između predstavnika hrvatske Vlade i pobunjenih Srba (prosinac 1994.). Prestanak komunikacijske blokade bio je psihološki razoran za okupacijsku vlast pa su na autocesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti ni postupnost u mirnoj reintegraciji, budući da ona slabi položaj ekstremista koje je Međunarodni sud u Haagu već okrivio za ratne zločine (»pred-sjednik« M. Martić). Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno–redarstvenu akciju »Bljesak« 1. i 2. V. 1995. kojom je oslobođeno više od 500 četvornih kilometara Posavine i zapadne Slavonije (sektor »Zapad« UN–a) te osigurano nesmetano odvijanje prometa. Ta je akcija po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti svih elemenata borbenog djelovanja te rasulom koje je unijela u sve strukture okupacijskih vlasti, rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući odmetničke vlasti pred nedvosmislenu alternativu brze integracije ili vojnog poraza. Pregovori o tome s početka kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje te je hrvatska vlast bila prisiljena prići ostvarenju plana druge velike oslobodilačke operacije nazvane »Oluja«.

Toj najvećoj hrvatskoj oslobodilačkoj akciji prethodila je zajednička akcija HV–a i HVO–a u BiH, kojom su Srbi potisnuti iz Bosanskog Grahova i Glamoča te su osigurani strateški položaji.

Hrvatske oružane snage 4. kolovoza 1995. iz više smjerova probile su srpsku obranu, zaprijetivši i zauzimanjem odstupnice. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV–a i specijalne postrojbe MUP–a, a u zaposjedanju terena pratile su ih postrojbe domobranstva. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo 150 000 ljudi, što je pretpostavljalo složenu i preciznu razradu i pridržavanje planova djelovanja tako brojnih sudionika. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza i cijelo dotad okupirano područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banije, tj. sektori UN–a Jug i Sjever.

Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postroj-bama 5. korpusa Armije BiH.

Oslobođeno je više od 20 000 četvornih kilometara državnog područja te je razbijen srpski obruč oko tzv. Bihaćkog džepa u BiH. Srpske vojne snage bile su posve razbijene, bila je zaplijenjena golema količina vojnog materijala, čitava skladišta, veliki vojni objekti i postrojenja, koji su inače omogućavali dugotrajnu obranu.

Reintegracija hrvatskog Podunavlja

Od 16. siječnja 1998. hrvatsko Podunavlje vraćeno je u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Nakon provođenja mirne reintegracije i završetka mandata UNTAS-a, međunarodnu misiju pripomoći obnovi tog kraja nastavit će 180 civilnih policijskih promatra~a UN-a i misija OESS-a.

Lokalni izbori za 25 općina i tri grada u hrvatskom Podunavlju te za skupštine Osiječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije održani su 13. travnja 1997. Do izbora izdano je 130 000 domovnica, a poslije dodatnih 25 000.

Na mjesnim izborima glasovalo je više od 75 000 birača i još 56 000 prognanika. HDZ je pobijedio

u 15 općina i gradu Iloku, SDSS u 10 općina i gradu Belom Manastiru. U Vukovaru su HDZ i SDSS imaju podjednaki broj vijećnika, dok su dva nezavisna vijećnika Hrvati. SDSS ima vijećnike i u objema županijskim skupštinama , te u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora.

(Hrvatski almanah 1998/99)

Izvor

"He who controls the present, controls the past. He who controls the past, controls the future." -- George Orwell
"Тој што ја контролира сегашноста,тој го контролира минатото.Тој што го контролира минатото ја контролира иднината." Џорџ Орвел
_____________________________________________________________

http://www.cd-macedonia.com
01-11-2011 11:07 PM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
montehristo Offline
Неверен Тома
*****

Posts: 1,407
Joined: Aug 2010
Reputation: 30
Post: #31

Би било интересно да се направи прес клипинг од Нова Македонија, Вечер и од другите весници од тоа време сосе авторите на текстовите и да се види колку од тие написи биле про српски а колку реално новинарство.
Наградно прашање: кој беше челник на Македонската Територијална Одбрана во тие времиња?
(01-11-2011 11:07 PM)basilius_2 Wrote:  Еве едно Хрватско гледиште каква била положбата во Југославија но и во самата ЈНА:

Quote:Vojno–politički odnosi

Rat u bivšoj Jugoslaviji bio je neizbježan jer unitaristički velikosrpski elementi koji su osvojili vlast u Srbiji nisu prihvaćali ni Ustav SFRJ iz 1974. ni demokratske promjene s konca osamdesetih. Armijski vrh pružao je najveći otpor, tvrdeći da je Armija izgubila svoju državu. Na seminaru vojnih i državnih čelnika već je 1982. zaključeno kako spasiti Jugoslaviju može samo ukidanje Ustava iz 1974, a da za ostvarenje toga cilja treba upotrijebiti sva sredstva, uključujući i vojnu silu. Prvi znakovi nasilnog raspleta jugoslavenske krize, osim političkih, bili su oružano ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine te razoružanje teritorijalnih obrana (TO) svih republika, osim Srbije, Crne Gore i djelomično Slovenije (zbog otpora slovenske TO). U kolovozu 1990. počinje pobuna Srba u Hrvatskoj (tzv. balvan–revolucija), kojima JNA, po uputama iz Srbije, dijeli oružje i pruža logističku pomoć.

Hrvatska je država 1990.–91. po broju, motivu i moralu ljudskog čimbenika stajala vrlo dobro. No, s obzirom na obrambene potrebe, nedostajala joj je ratna tehnika i sredstva obrane. Razoružanje hrvatske TO bilo je posljedica opstrukcije; naime, od 1980. do 1990. Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih mjesta u TO, a oprema i oružje odvoženi su prema područjima pobunjenih Srba. Stanje u MUP–u, drugom čimbeniku obrane RH, bilo je također loše, zbog slabog naoružanja i nepovoljnog nacionalnog sastava milicije. U to doba Hrvatska je raspolagala s približno 35 000 komada sportskog streljačkog i lovačkog oružja. S druge strane, agresor je raspolagao zastrašujućom količinom razmjerno kvalitetne ratne tehnike, ali je imao i velikih slabosti. Ratna tehnika bila je raspršena i njezin golemi dio, kao i streljivo, bio je konzerviran u skladištima.
Ljudi osposobljeni za njezinu primjenu, često su bili kadar iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije, na koje JNA nije mogla računati. Stoga je vojni vrh dvojio; prikloniti se vojnom udaru protiv svih i uspostavi čvrste Jugoslavije pod srpskom dominacijom ili postupno ostvarivati ideju velike Srbije uz eventualni gubitak nekih dijelova zemlje. Odlučeno je pokušati oboje: ne uspije li vojni udar, treba osloncem na ekstremni nacionalizam u Srbiji i Crnoj Gori te izvlačenjem ratne tehnike, vojne proizvodnje i streljiva iz »nepodobnih« republika, brzo naoružati pobunjenike dijelom najubojitije tehnike i za to vrijeme stvarati podobnu srpsku vojsku koja će ostvariti veliku Srbiju.
U listopadu 1990. u Hrvatskoj je takva procjena stanja bila jasna, te su iz nje proizlazile dvije osnovne zadaće; pregovorima dobiti na vremenu te unovačiti i suvremeno naoružati 20 000 novih policajaca. Nabavivši oružje u inozemstvu, Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30 000 komada suvremenog naoružanja: streljačko, raketno protuzračno, protuoklopno i drugo oružje. Hrvatska je tada raspolagala i s 50 000 – 60 000 lako naoružanih ljudi. Jedinice JNA bile su u vojarnama, skladištima i na opsluživanju mnogobrojnih neborbenih lokacija. Bilo je mjeseci kada je trećina svih efektiva JNA bila izvan stroja, na neborbenim zadacima. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, odredi hrvatske policije i Narodne zaštite bili su sposobni oduprijeti se nespremnoj JNA. Sve vojarne, skladišta i zapovjedništva JNA blokirali su novostvoreni odredi policije i Narodne zaštite. Stvorena je mogućnost da Slovenija, Hrvatska i BiH preuzmu golemu ratnu tehniku, izvrše djelomičnu mobilizaciju, te s tako postignutom ravnotežom vojnih snaga omoguće političke pregovore na ravnopravnoj osnovi. Ali razvoj događaja, uzimajući u obzir ukupno stanje svih odnosa, uključujući i međunarodne, od siječnja do lipnja 1991. išao je smjerom traženja političkih rješenja. Premda je Hrvatska vodila brojne razgovore sa Slovenijom, Muslimanima u BiH i Sandžaku, te s Albancima s Kosova, zbog nejedinstva u suprotstavljanju velikosrbima, agresor je uvijek imao sukob samo s jednim protivnikom.

Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor upućivali su na ozbiljne namjeru da se ovlada crtom Virovitica–Karlovac–Karlobag, a sve istočno od te crte trebala je biti velika Srbija. Agresor je imao primjerene planove, dovoljno ratne tehnike povučene iz Slovenije i dijelova Hrvatske, dovoljno zapovjednih stožera popunjenih profesionalnim časnicima, ali za ostvarenje cilja nedostajala je motivirana, brojna i sposobna vojska. Nakon tri mjeseca teških borbi 1991. srpski agresor je, doduše, okupirao neka područja u Hrvatskoj, ali nije ostvario planvelike Srbije. Na početku 1992. potpisano je primirje, a za nekoliko mjeseci na crtu prekida vatre došle su mirovne snage UN–a (UNPROFOR), pa je okupirani dio Hrvatske, osim izmjena na jugu Hrvatske, oko Maslenice i tzv. medačkog džepa, drugdje ostao kao što je bio 1991. Rat je privremeno zaustavljen kada je 25% hrvatskog teritorija ostalo okupirano, a deseci hrvatskih gradova i dalje su bili izloženi topničkom razaranju.

S dolaskom UNPROFOR–a zaustavljene su šire agresorske akcije, no mandat i djelotvornost mirovnih snaga, koje su od travnja 1995. preimenovane u UNCRO, nisu pružali jamstvo za povratak okupiranih područja pod suverenitet RH kao ni pregovori koje su vodile hrvatske vlasti s predstavnicima samoproglašene »RSK«, koji su napokon odbili i međunarodni plan »Z4« koji im je nudio široku autonomiju. Istodobno, s ubrzanim razvitkom HV, stvoreni su uvjeti da se ta područja vojno oslobode.

Na početku rata potvrđena je visoka vrijednost hrvatskih vojnika osobito iscrpljivanjem agresora herojskom obranom Vukovara te njegovim zaustavljanjem u zapadnoj Slavoniji i oslobađanjem teritorija u južnoj Dalmaciji. U akcijama HV i redarstvenih snaga u svibnju (»Bljesak«) i kolovozu (»Oluja«) 1995. oslobođena su sva okupirana područja, osim dijela teritorija bivšeg »Sektora Istok«. Hrvatska je bitno izmijenila i odnose snaga u širem području, tako da je srpski agresor bio prisiljen na povlačenje i u BiH: tu su snage HVO, poslije i u suradnji s Armijom BiH, do jeseni 1995. također oslobodile velik dio okupiranih područja, svodeći osvajanja srpskog agresora sa 75 na oko 50% teritorija BiH. Time je otvoren novi krug međunarodnog posredovanja u kojem su vodeću ulogu preuzele SAD. Mirovni pregovori u Daytonu (SAD) u studenom 1995. označili su konačni poraz agresije na Hrvatsku. Hrvatska je potpuno obranila svoj suverenitet i teritorijalni integritet, pa je izišla kao pobjednik u Domovinskom ratu.

Rat za vojarne

Pobuna ekstremističkih Srba iz Knina u ljeto 1990. Hrvatskoj je bila nesumnjiv navještaj rata. Kako je nekoliko mjeseci ranije bila razoružana TO Hrvatske, temeljno pitanje opstanka hrvatske države bilo je kako se obraniti i čime? Uobličila su se dva osnovna polazišta obrane: 1) osvojiti oružje iz brojnih skladišta i vojarna JNA smještenih u Hrvatskoj, 2) političkim sredstvima (diplomacija, pregovori i sl.) zaustaviti izbijanje ili širenje rata. Idućih mjeseci političkim se sredstvima pokušalo spriječiti rat ili barem dobiti na vremenu, a obavljene su i pripreme za blokadu i osvajanje vojarna, ako se ne nađe političko rješenje. Slijed događaja sve je više vodio ratu, pa je odlučujuće bilo odrediti trenutak osvajanja vojarna JNA, o čemu je bilo nekoliko koncepcija.

U početku srpnja 1991, u vrijeme napada JNA na Sloveniju, izbijali su manji, pretežito spontani napadi građana na vojarne i oklopna vozila na prometnicama. Od tog vremena širom Hrvatske, u mjestima u kojima su se nalazili vojni objekti, odvija se proces suprostavljanja JNA (mirovni pokreti i pozivi na predaju, blokade, obustavljanje opskrbe hranom, vodom, strujom, povremeno pucanje i sl. aktivnosti hrvatskih građana). Sve se to događalo uglavnom spontano. Ali potkraj kolovoza, golemi srpski vojni potencijali krenuli su u osvajanje Hrvatske (Vukovarska bitka), pa je bio krajnji trenutak da se hrvatska obrana naoruža. S početkom rujna pojačana je blokada i porastao je pritisak na sve vojarne u Hrvatskoj. Tijekom rujna odvijao se najveći dio rata za vojarne, u kojem su hrvatski branitelji osvojili velik broj vojarna i vojna skladišta oružja, čime je omogućen nastavak obrane hrvatske države od srpske agresije. Sisačko vojno skladište »Barutana« bio je prvi vojni objekt koji je 3. rujna osvojila hrvatska obrana. Dana 14. rujna predale su se ZNG ili su zauzete vojarne u Pločama, Perušiću, Gospiću (»Kaniža«), vojno skladište na Selskoj cesti u Zagrebu i »Sopnica« kraj Sesveta te karaule: Podravske Sesvete, Terezino Polje, Novi Gradec, Šoderica, jedna karaula kraj Koprivnice i dvije kraj Đurđevca. U iduća dva dana Hrvatska vojska ušla je u dvije ogulinske vojarne, te u vojarne u Žirju i Kustošiji (Zagreb). Nakon 23 sata borbe osvojena je vojarna u Slavonskom Brodu. Predala se i raketna baza na Žrnovnici. Osvojeno je skladište oružja TO u Bukovlju kraj Slavonskog Broda te vojna skladišta Prečec (Dugo Selo), Duboki Jarak i Bržine kraj Trogira. U hrvatske ruke prelaze i različiti vojni objekti: Komanda 5. zrakoplovnog korpusa, Brodarski institut, Centar vojnotehničkih škola, strelište u Gornjem Vrapču (sve u Zagrebu), Vojnopomorski muzej i Vojna bolnica u Splitu, vojnohotelski kompleksi u Kuparima i Makarskoj te Brijuni. Do kraja rujna hrvatska je vojska zauzela niz vojnih objekata: dvije vojarne i jedno vojno skladište u Karlovcu, poligon »C« kraj Osijeka, vojarne u Slavonskoj Požegi (prometna postrojba JNA), Križevcima, Ilovcu, Daruvaru, Gospiću (»Stanko Opsenica«), Čakovcu, Đakovu (protuoklopna brigada JNA) Varaždinu (»Jalkovačke žrtve« i »Kalnički partizani«), Bjelovaru (osvojeno 60 tenkova), Ogulinu (treća vojarna), Zadru, Šibeniku (Kruščica, Zečevo, Smokvica, Kulina, Duboka i remontni zavod »V. Škorpik«) i Našicama (tenkovski bataljun JNA); karaule Kotoriba i Goričan, vojni objekt Molvice kraj Samobora, Centar za veze na Biokovu, jedinicu za veze na Pelješcu, radiorelejni punkt kraj Samobora, Centar za veze varaždinskoga garnizona na Ivančici, telekomunikacijski centar Guslice iznad Platka, a uništen je radarski sustav za navođenje zrakoplova na Šašinoj Gredi kraj Siska. U drugoj polovici rujna JNA je digla u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a polovicom listopada uništila je 7 000 t eksploziva i streljiva kraj Oštarija, te dva vojna skladišta kraj Rijeke.

Rat za vojarne završen je 7. listopada kada je Hrvatska vojska osvojila vojarnu u Samoboru, te skladište oružja TO i vojarnu u Velikoj Buni kraj Velike Gorice. Kasniji odlasci ljudstva, oružja i opreme JNA iz neokupiranih dijelova Hrvatske, kao i preuzimanje vojnih objekata u hrvatske ruke, odvijali su se dogovorno, budući da je i JNA morala ocijeniti da je u Hrvatskoj rat za vojarne izgubila, te se usmjerila na drugu strategiju okupacije samo onih dijelova Hrvatske u kojima je izbila srpska pobuna. Koliko je značenje u obrani Hrvatske od srpske agresije imalo oružje i streljivo osvojeno u ratu za vojarne i vojna skladišta pokazuje podatak da je samo oružje i streljivo osvojeno iz vojarna varaždinskog korpusa (74 tenka, 48 oklopnih vozila gusjeničara, 18 oklopnih borbenih vozila s protuzrakoplovnim strojnicama, 6 topova, 6 višecijevnih bacača »Plamen«, 4 »Ognja«, 18 haubica od 155 mm, 250 raznih vozila, velika količina pješačkih cijevi i streljiva) bilo sedam puta snažnije od oružja kojim je Hrvatska dotad raspolagala.



(Hrvatski almanah 1998/99)

Izvor

http://prouty.org/
(This post was last modified: 02-11-2011 12:15 AM by montehristo.)
02-11-2011 12:14 AM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 10,935
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
Post: #32

(17-10-2011 10:47 PM)ЈорданПетровски Wrote:  Малку е "чудно" зошто Туманов го прозива само Керима. Во првата "постава" на пројугословенската "ОПЕРА", онаа што ја компонираа Аца Васиљевиќ и Туманов беа : Глигоров, Камбовски, Андов, Б. Стојменов ...
Дали причината е во тоа што Керим ги предаде а во него вложија многу : Копешим, Источно Германските врски, ООН ... Цане ....



Quote:Непосредно пред смртта на Мијалков, тој прими една голема делегација од ЈНА, предводена од шефот на КОС Василевиќ и неговите соработници, меѓу кои беше и генералот Симеон Туманов, заменикот на Василевиќ. Добро се сеќавам: и мене Мијалков ми ги покажа фотографиите од таа средба. Што се случи на таа средба?


БОГОЕСКИ: Средбата се одржа во Штип. Јас во моментов не се сеќавам точно на датумот, но ги имам и документацијата и фотографиите од таа средба. Покојниот Мијалков и мене ме беше поканил, како потсекретар на СДБ.

Ми беше кажано дека ќе се разговара на една пријателска основа, за тоа што понатаму со нашите односи. Но, средбата се претвори во ручек и неврзан разговор и ништо конкретно не беше договарано. Василевиќ се повикуваше на неговите блиски пријателски врски за време на неговото службување во Штип, а Туманов и самиот беше Македонец. Јас мислам дека тие сакаа на одреден начин да ја манифестираат својата сила во Македонија, за ние да не се занесуваме многу дека лесно ќе поминеме. Тоа беше поентата, така како што јас ја доживеав.
24-11-2011 04:33 AM
Find all posts by this user Quote this message in a reply
Post Reply